puna sam svega.a nemam ono što mi treba
Trenutno sam u fazi kad mi je sve svejedno.
Misli su mi negdje daleko,
a socijalni život mi je u rasulu..
Čak bi se i mogla potruditi da sve funkcionira kak treba,
al mi se jednostavno ne da.
Moje sito sjećanja pretvara se u sito žaljenja,
osjećam se kao da u životu nemam vremena za niš drugo nego svakog se dana konstantno žaliti na to kak mi je život postal sulud i kak se nemam razloga buditi svako jutro i disati.
čak mi je i
disati postalo teško.
Ziher ima neki izlaz iz ovog beznačaja,
al mi se sve čini da ga bum tražila vječno. Već mi je dojadilo tražiti ga. Mislim, glupo mi je sad odustati..
Pogotovo zato jer sam 99,9% sigurna da
nikome nebum falila.
Prvo moram naći neke ljude kojima bu dovoljno stalo do mene da puste neku oskudnu suzicu kad me nebu..
To bu isto trajalo vječno, jer kad god pomislim da je nekomu stalo do mene, skužim da se ta osoba samo poigrava i da me zapravo ne ferma ni pol posto..
Nakon nekog vremena skužila sam da mi zapravo i nije svejedno.
Ja se ne mogu ponašati ko da me boli neka stvar za sve..
Trebala bi se vjerojatno naučiti praviti se da mi je svejedno..
Dakle, skužila sam čemu trošiti kisik: učiti, učiti, učiti, još malo učiti, još malo, još malo...i onda krepaš učeći!
Ili se sam sebe riješiš, jer ti dojadi
učiti na vlastitim beskonačnim pogreškama..
Možda za neke stvari vrijedi griješiti i žrtvovati se iz dana u dan,
al sam očito još nespremna za takve pothvate..
Još nisam naišla na nešto vrijedno toga..
Ili sam naišla, al nisam prepoznala da je to to..
Dolazim do zaključka da još puno trebam učiti.
Dobro bi mi došla neka osoba koja sve to kuži pa da ja to skužim..
20:25 ,
Komentiraj { 12 }
Print
Biti neshvaćen..netko
Stalno mi se događa da me ljudi krivo shvaćaju.
Zapravo, tol'ko često da mi je to već postalo normalno.
Al', ne mogu ja s ljudima razgovarat normalno
jer me onda shvate doslovno
i misle da sam preoštra..
Oni koji me poznaju,
naviknuti su na takve stvari.
Oni koji misle da me poznaju,
privikavaju se.
Oni koji me ne poznaju,
svađaju se sa mnom.
Možda bi mogla samo promijenit način na koji gledam na neke stvari.
Istina, ne može se to samo tak',
al teba mislit pozitivno!
11:57 ,
Komentiraj { 2 }
Print
djetešce govori.nitko ne sluša.
ovaj Božić je koma..
Nema snijega, nema Deda Mraza..
Osjećam se ko da tonem u živi pijesak.
Svake godine isto sranje..
A bilo bi baš super
kad bih se mogla bar grudati vani.
znam da je to malo djetinjasto,
al ja sam ipak još dijete..
Dobro, petnaestogodišnje dijete,
al ipak
dijete. Dijete koje ne želi odrasti jer se boji da će sve pokvariti i da niš nebu kak treba.
A zapravo se ne bi trebala bojati,
trebala bi biti spremna na sve kaj me čeka,
željno iščekivati svaki izazov.
Al' ne.. Ja sam još dijete.
Zapravo
derište.
U mojoj glavici muvaju se
beskonačne misli
koje većinom ne vode nikud.
Ko ni ova.
I stalno sve vodi do zaključka
da je glupo bit na svijetu bez volje za životom.
Al kad kreneš u ovakva razmišljanja ko ja,
ponestane ti volje..
dakle, pokušavala sam opisati
ovogodišnji komatozno glupi Božić,
koji bi trebale obilježiti duge zimske šetnje,
bezbrižna grudanja u snijegu,
odlasci na klizanje,
i snijeg
(mislim, kakav je to Božić bez snijega?)
Al ničeg od ovog nema.
i preostaje mi maštati o tome
kak bi lijepo bilo vratiti se unatrag
nekoliko godina
i biti malo nevino dijete.
ziher nisam jedina koja bi htela biti dijete..
Nadam se da nisam...
Nadam se da ima još takve djece.
19:57 ,
Komentiraj { 1 }
Print
padam.i nitko me ne želi uhvatiti.
Čudno je to..
Cijeli život mi se ljudi samo ispričavaju..
Ma zapravo je to i zanimljivo.
skužiš kolko te zapravo (ne)slušaju..
Skužiš kolko si zapravo suvišan i dosadan..
Ako na svijetu nema jedne osobe koja bi bila spremna slušati te,
čemu da uopće trošiš taj dragocjeni kisik i
trudiš se uzaludno svakog dana govoriti stvari koje zapravo baš nikome niš ne znače??
Čak i da krepaš,
kladim se da čuđenje ne bi potrajalo ni sekund..
Da,
čuđenje.. Osjećaj koji bi dominirao ne bi bila
ni tuga,
ni žaljenje,
ni očaj,
vjerojatno ne bi potekla ni jedna suza.
Samo čuđenje..
Čudili bi se
do bola,
al među njima tak pametnima zapravo
ne bi bilo nikog tolko pametnog da skuži čemu sve to..
I na kaj ti se na koncu konca svodi život?
Na jedno
beznačajno sito sjećanja..koja padaju u zaborav.
15:27 ,
Komentiraj { 3 }
Print
