Čudno je to..
Cijeli život mi se ljudi samo ispričavaju..
Ma zapravo je to i zanimljivo.
skužiš kolko te zapravo (ne)slušaju..
Skužiš kolko si zapravo suvišan i dosadan..
Ako na svijetu nema jedne osobe koja bi bila spremna slušati te,
čemu da uopće trošiš taj dragocjeni kisik i
trudiš se uzaludno svakog dana govoriti stvari koje zapravo baš nikome niš ne znače??
Čak i da krepaš,
kladim se da čuđenje ne bi potrajalo ni sekund..
Da, čuđenje.. Osjećaj koji bi dominirao ne bi bila
ni tuga,
ni žaljenje,
ni očaj,
vjerojatno ne bi potekla ni jedna suza.
Samo čuđenje..
Čudili bi se do bola,
al među njima tak pametnima zapravo
ne bi bilo nikog tolko pametnog da skuži čemu sve to..
I na kaj ti se na koncu konca svodi život?
Na jedno beznačajno sito sjećanja..koja padaju u zaborav.
Post je objavljen 14.12.2006. u 15:27 sati.