sad. sad je to doba godine.
kad bih najradije šetala parkom i uživala u zvuku šuštanja lišća.
kad bih najradije sa svojim roditeljima igrala Cluedo (da, igram Cluedo sa svojim rotideljima i naprosto uživam u tome :) )
kad bih najradije gledala Gilmoreice i zamišljala da je moj život takav. da živim u nekom divnom malom gradiću i da ne trebam brinuti o budućnosti jer je već tamo negdje. samo ju trebam pronaći.

i dok sanjarim o tome kakva bih bila i kakva ću biti, šamara me viša matematika i vraća u stvarnost. kvragu.
ispit iz matematike sve je ono što NE želim najradije.
zašto sam upisala prirodoslovno-matematički smjer gimnazije?
pa jer eto, mislih da to neće biti tako teško, da mi matematika relativno dobro ide i da se neću suviše mučiti.
ahahahaha
kako sam se samo prevarila.
je li mi žao?
pa. i nije.
mislim, kako kad.
jest da će mi biti lakše jednom i da će mi jednom biti svejedno, ali ponekad se baš zapitam jesam li pametna. :D

jučer mi je bivša profesorica iz predmeta čije se ime ne treba trenutno spominjati rekla rečenicu koja mi ustvari cijelo vrijeme odzvanja u glavi. "Drži se!"
da. držim se ja.

kad pogledam na to onako strašno zrelo dolazim do sažetog izraza za moju dilemu. izraz je veoma oštar, ali precizan.
mogu samo biti sebična ili nesebična.
i naravno da je uvijek ispravan odgovor "ne, naravno da ne", ali mene svejedno bode.
jer na kraju krajeva ljudi počinju od sebe. ne? e pa onda bi prvo sebi trebala počistiti, a onda na druge misliti.
to je tako kontradiktorno i relativno.
ne vrijedi uvijek. kao ljudi počinju od sebe samo onda kad treba mane tražiti.
a kad se radi o tome na koga treba misliti, treba ne biti sebičan i misliti na druge. eee nemaa!
zašto ipak ne bih jednom mislila na sebe?
zato jer je toooliko dobar osjećaj kad misliš na druge i osjećaš se superispravno i velikodušno?
moš mislit. dosta je bilo takvih sranja o tome da ne valjaju ljudi koji učine nešto za sebe.

mislim koji šit da se ljudi tolko zreli drže i misle da su frajeri jer su otkrili toplu vodu? a topla voda je da se čovjek treba uvijek suočiti s problemom, da treba zrelo razmišljati, da se ne smije spuštati na razinu onog drugog, bla bla bla. daj molim te. kako si sve to ljudi tumače. smrde. smrde poput probavnog sustava onog čovjeka s obdukcije od prošle godine. fuj. jedina razlika je što mi se od njih povraća.


uglavnom problem bude uvijek tu. jer sam si ga sama natovarila.
jednom u životu dozvolila sam si da budem švicarska i eto ti sad na. imam kredit na koji se gomilaju kamate, a plaćam ga na neodređeno. možemo slobodno reći dok me smrt s njim ne rastavi. fino. udala sam se za kredit. jes. naravno, mogu ga se riješiti. ali tu ću onda biti s novim problemom.
a problem je to kaj su svi oko mene najobičnije kukavice. fino jel?
dozvolit ću si da tu sad postavim pitanje koje obično postavljaju derišta:
"A zašto to mora tako biti?"

ma ustvari, kog vraga uvijek ja sebe krivim? i kog vraga ja sebe uvijek moram gledati tako jebeno kritično, s visoka?
u svakoj situaciji razmišljam ko Andrijašević. ko da negdje gdje ja nisam gledala, o čemu ja nisam razmišljala i što ja nisam razmotrila piše da sam ja kriva. da ja trebam drugi puta postupiti drugačije, da je ziher to problem.
da, da. to je problem. treba to izgladiti, popraviti, preoblikovati, isklesati, iskorijeniti.
neće moći.
nema više toga.
ovo sam ja