8 godina- početci i krajevi

petak, 22.06.2007.

Završila je još jedna školska godina. Svi smo je sretno dočekali nakon toliko vremena muke, pogotovo ovih zadnjih mukotrpnih tjedana. Ova školska godina prošla je brzo kao što je i došla brzo kao i svaka druga školska godina. Ne okreneš se, ne odmoriš,a počne školska godina, onda se ni ne okreneš, a već završi. Nikada nam vremena nije dosta. Mi nikada nismo zadovoljni.

Ali ova školska godina je posebna, tako da je i završetak ove školske godine bio poseban. Posebna samo zato što je i zadnja. Završetak 8. razreda. Kraj jedne cijeline. Sjećanja, događaji, osjećaji...prolaze mi kroz glavu...toliko toga...a opet...sretna sam! Sretna, jer me sada čeka veliki izazov...i sada se osjećam poput nesvrstane...nigdje ne pripadam...nisam u osnovnoj, nisam u srednjoj...čudno...kaže se...kraj, ali i novi početak...taj kraj me ne potresa baš nešto...to je zbog mog odnosa sa ostalima iz razreda...ako se sada u tih osam godina nismo družili...zašto bi sada kada nas ne veže čak ni škola ?
...s onima kojima sam se družila ostati ću u kontaktu ako su mi važni...tako da mi to u vezi ekipe uopće teško ne pada...baš suprotno želim upoznati nove ljude...proučiti ih...sve ispočetka...samo se nadam da će ti ljudi koji će sada ući u moj život biti drugačiji od ovih s kojima sam se nekako sad pozdravila...da će biti sličniji meni...da će me bolje prihvatiti...ta moja maštanja daju mi nadu u bolju budućnost, ljepšu, sretniju, sjajnu, žutu, vedru budućnost...iako...možda će mi biti čudno bez određenih učenika koji su stalno imali ispadice...možda će mi biti čudno bez njihovih lica...ne znam...vidjet ćemo...

...puno je tu osjećaja i sjećanja...sve se isprepleće...ne mogu reći da sam ostala ravnodušna...ni malo ravnodušna ali...ne znam, jer neke stvari, predmeti i osobe nedostajat će mi... neki jer su mi stvarno dragi...neki jednostavno zbog njihova karaktera...to je ipak bilo 8. godina...i samo tako cijelo to okruženje promjeniti...počevši od mjesta na kojemu je škola...školske zgrade...unutrašnjosti...učionica...kuhinje...profesora...učenika...sve novo! Velik izazov! Velik početak!

Početak početaka

Mi smo prvi razred u školi. I po broju i po slovu.
Ne bojimo se ničega i nikoga; ni slova ni brojeva, ni škole ni klupa, ni ocjena ni ukora.
Bojimo se samo da ne ćemo naučiti sve što smo zamislili. Stoga smo odlučili čvrsto sjesti na stolice i znanje iz naših knjiga prebaciti u svoje glave.

Ovo je pjesmica koju je izmislila naša Draga, učiteljica kada smo se upisali u 1. a razred.

Ne sjećam se puno detalja iz nižih razreda. Sjećam se da prvih tjedan dana prvog razreda nisam bila u školi...ostala sam u krevetu i bol sam bolovala (taj sam izraz pokupila kasnije od profe iz hrvatskog)...hehe! Tako da je na prvi dan došao moj 2. godine mlađi buraz i umjesto mene sjeo u klupu.

Mama mi je donjela dvije knjige (slikovnice) koje su bile za lektiru...da ih čitam kada sam i onako stalno u krevetu...kada sam shvatila što je lektira i kako će nas profa provjeravati o pročitanome...odmah sam uvidjela da lektira nije baš nešto zabavno...ilustracije tih dviju knjiga također mi se nisu svidjele...tako da knjige nisam u početku željela niti pogledati...sjećam se! Jedna od tih knjiga bila je "Tri medvijeda i gitara"...
evo i naslovne ilustracije te slikovnice:

odvratno...neki šareni medvjedi!

e sada...tu nastaje rupa...ne mogu vidjeti niti jednu sliku, nikakav filmić...taj moj prvi dan, prvi put u školi...dal me učiteljica i kako posebno predstavila? Ne znam.

Znam da smo na početku učili svaki dan po jedno slovo...pa abecedu...to je bio problem! Dosta ih je znalo skoro cijelu abecedu...ja sam znala samo A, B, C, D...i još moramo po redu znati...na pamet (tako sam se tužila svojim roditeljima) !!!

...bila sam jaaako, jaaako dobra...odlična učenica...same petice...uvijek sam prolazila s 5.00, i tu su me već mrzili...nikada nisam znala što se događa...tako ni u prvom razredu kada su 2 dečka strgala vrata (!)

...vrata u prvom razredu!...već se moglo naslutiti kakvi će mo razred problematičan mi biti...

Jedno vrijeme jedan je dečko "Majer" donosio nekakve bombončiće...svima ih je djelio...meni je možda ponudio...ne sjećam se...kasnije se uspostavilo da su to Raid tabletice...one protiv komaraca!...neki su bili blizu toga da ih pojedu...kada je učiteljica otvorila Majerovu torbu,a njoj hrpa tih antikomarac tabletica...hehehe

Voljela sam pisati sastavke...najčešće smo pisali pjesmice...neke sam pisala zajedno sa mamom ili tatom...za neke su mi dali ideju...neke sam napisala potpuno sama...u glavnom nikada mi nisu željeli napisati cijelu zadaću...pa evo par mojih umjetničkih ostvaraja-taj je izraz upotrebljen u našim čitankama

Sljedeću pjesmu napisala sam uz maminu pomoć u trećem razredu, za zadaću nakon izleta Plitvičkim jezerima.

Plitvička jezera

Autobusom smo na plitvice pošli,
No nismo brzo došli.

Putem smo kroz prozor gledali,
Ljepoti prirode se predali.

U Rastokama na Korani odmorit smo se stali,
Dočekali su nas ondje pačići mali.

Vodenica tamo prekrasnih, starih ima,
Koje se sviđaju svima.

Jedva smo čekali na Plitvice doći,
Jer smo čuli, da je raj za oči.

Turista iz cijelog svijeta je bilo,
Ugostiteljima to je milo.

Neki su brodom po jezeru plovili,
Neki su ribu iz bistre vode lovili.

Mi smo veselo po šumskim stazama gazili,
kako hodamo po drvenim mostićima smo pazili.

Pjenušavi slapovi bučno su šumili,
Rado bi njihovom hladnom vodom lica umili.

Medvjede i vukove nismo nigdje sreli
Zato smo bezbrižno u šumu sjeli
I slasno domaću hranu jeli.

Mnogo smo fotografija snimili,
Ljepotu u srce i dušu primili.

Čistog smo se zraka nadisali
I poneku razglednicu napisali.

Na kraju suvenir smo kupili,
U autobus umorni nahrupili.

Onako zaspali glavama smo se trkali,
A neki su u snu čak i hrkali.

Autobus nas je kući brže vratio,
Kao da se put nekako skratio.

da...Plitvička jezera...nikada nismo išli na izlete i škole u prirodi...tako da je ovaj na Plitvičkim jezerima bio jedini...tako veliki...išli smo često u grad mladih...no tamo mi je bilo jako dosadno jer smo tamo sve poznavali koliko smo puta bili...nikada nisam razumjela zašto se to mjesto zove Grad mladih...kada su sve voditeljice bile stare i živčane!
Dakle...plitvička jezera...bilo mi je fora...i ljepo...stalno sam fotografirala nekakve slapove...ispucala sam valjda 2 filma !
Znam da smo setamo vozili nekakvim brodićem...da hrana i nije bila nešto pa smo improvizirali i od hrane radili životinje...i tko zna što...od cijelih Plitvica najviše me se dojmilo kada sam za vrijeme ručka prijateljicu Anu pitala koliko je sati...a ona je iz ruksaka izvadila veliku šarenu, noćnu budilicu i svi smo pukli u smijeh!

Pjesma nastala povodom dana Zemljina planeta u četvrtom razredu

Bez imena

Ljudi su počeli bacati smeće,
A tako zagadili i drveće.
Nestalo je cvijeće,
A ljudi limenke pokupiti neće.

Tada je došla djevojčica Maja i reče:
-Dosta je bilo bacati smeće!
Danas je dan Zemljina planeta,
I to što ste vi zagadili prirodu velika je šteta.
Livade i ceste smeća su pune,
A znate li koliko smeću treba da strune?
Zar nije lijepo kad bistra voda teče,
Nego kad u njoj stalno pluta smeće?
Kad priroda diše, dišemo i mi,
Kad sunce sija sretni smo svi.
Ovako trebalo biti nije,
Zar nije ljepše kako je bilo prije?

Počele joj suze ići na oči,
Plakala je sve do noći.
Tada su shvatili ljudi svi da šumu treba izlječiti.
Počeli su skupljati smeće,
A saditi cvijeće i drveće.
Bili su sretni jer čak,
Šuma je postala nacionalni park.

Pjesma Medvednica nastala nakon izleta na Medvednicu u četvrtom razredu.

Medvednica

U vremena davna živjela dva medvjeda slavna,
Oba su željela biti slavni,
Nisu se mogli dogovoriti tko je glavni.

Svađe su bile sve teže, pa su pčele počele da bježe.
Opasnost je bila ostati bez meda i kako se ne bi svađali,
Trebali su se maknuti da jedan drugog ne gleda.

Počeli su zid graditi,
Od puno zemlje ga raditi.
Nosili su zemlju i drveće
I brdo je bilo sve veće i veće.

Medvednica, ime su brdu dali
I mirno uživali svak u svojoj slavi.

Naša Draga učiteljica često nam je oduzimala satove tjelesnog. To nam je bila najgora kazna. Obožavali smo tjelesni, a mrzili prirodu. Tako smo umjesto tjelesnog jedan put 45 minuta, puni školski sat morali šetati 2 po 2 za ruke u redu po školi. Kada bi prošao netko od nastavnika i pitali što radimo. Naša bi učiteljica s ponosom odgovorila kako smo zločesti i da odrađujemo kaznu. A nas bi bilo sram. "Koja sramota" !
Ili smo umjesto tjelesnog u razredu radili pumpu- čučnjevi u paru.
A vrhunac nam je bio...ovako:
Na ploču bi učiteljica nacrtala 4 koncentrične kružnice i u njih napisala bodove. odredila je crtu s koje gađamo. I tako smo krpenjačom gađali te krugove nacrtane na ploči! To je bio naš tjelesni. Ja u tome nikada nisam bila dobra. Iz navedenog gore, zaključili smo da naša učiteljica ne voli tjelesni.

Naša učiteljica jedna je od strožih učiteljica u školi...iako Draga...pod njenim smo satovima uvijek bili mirni...al već kada smo imali drugu učiteljicu, Dubravku iz vjeronauka...nije bilo dobro...u četvrtom razredu bilo nam je jako zanimljivo s učiteljicom iz vjeronauka razgovarati o sexu. Takva smo mi djeca bili.

Evo još jedne pjesmice koju smo s našom učiteljicom izmislili povodom 4. razreda.

Ne baš dobar razred, to smo mi.
U njemu se dobro uči, ali ne baš svi. Za vrijeme nastave glava nas boli,
A odmore kratke nitko ne voli.
Odmor veliki brzo nam prođe,
Vježbati glasnice i noge, dobro nam dođe.
Zuju ne volimo,
al' za tjelesni molimo.
Briški glasnice ne štedi,
Svojim glasom puno vrijedi.
Učka draga nije blaga,
No svejedno nam je draga.

Tolko za sad...stiže nastavak...