Mili Bože kud sam zašo.....

Svaki dan redovno čitam novine. Ne možete ni zamisliti kakve sam sve gluposti pročitala. Upravo danas sam pročitala informaciju nakon koje sam se zapitala u kojem smjeru ide ovaj svijet.... jesu li konačno svi poludjeli? Radi se o sljedećem: u Lexingtonu je nastavnica djeci u osnovnoj školi pročitala bajku o homoseksualnoj ljubavi, bajka se zove (kako zanimljivo): Kralj i kralj !!!!!! - radi se o nesretnom princu koji završi u braku s isto takom nesretnim princom - i žive sretno do kraja života! (uistinu jako dirljivo). Razmišljajući, čistom logikom, došla sam do zaključka kako će u skoro vrijeme vjerojatno doći do "prepravljanja" svih ikad ispričanih i napisanih djela u korist homoseksualne zajednice, kako bi se ispravila nepravda koja traje još od Andersena i njegovih (ma zamislite samo!) užasnih heteroseksualnih bajki u kojima imamo princa i PRINCEZU.....kako smo samo sebični...
Evo, da ne ispadnem nemarna, ja ću prva dati svoj prilog procesu "prepravljanja" tih odvratnih bajki koje su oštro heteroseksualno orijentirane:
Snjeguljica i 7 pede..ovaj...patuljaka
Jednom davno sretno su živjeli kralj i kraljica, i u svom sretnom (heteroseksualnom) braku dobili su kćer kojoj su dali ime Snjeguljica. Nažalost kraljica je umrla pri porodu što je jako rastužilo kralja. Kralj se počeo opijati i postao je alkoholičar. Provodio je dane po barovima utapajući svoju tugu u žestokim pićima. Jednog dana, stojeći onako pijan za šankom, upoznao je jednu zanimljivu žensku koja mu se učinila OK. Onako pijani, još te večeri (na damino inzistiranje) su završili kod matičara, tako da se nesretni kralj već sljedećeg jutra probudio pokraj svoje nove kraljice.
Doduše, kraljica je bila sve samo ne "OK", po cijele dane je maltretirala Snjeguljicu, krala joj odjeću i šminku i na dvor dovodila ljude sumnjiva morala. Kralj je brzo upoznao kraljičinu zlu narav te je što više vremene provodio na službenim putovanjima nastojeći je izbjeći. Dakle, nesretna Snjeguljica je bila prepuštena na milost i nemilost zloj kraljici. Ali, kako to obično biva, dogodio se nagli preokret: jedne večeri, Snjeguljica je zaboravila na vrijeme i shvatila je da je zaboravila odnijeti kraljici večeru u sobu što je bila njena dužnost. Kraljica koja je isto tako zaboravila na večeru i mislila da glupa Snjeguljica neće doći, se komotno raskomodila u svojoj spavaćoj sobi. Uspuhana Snjeguljica je noseći pladanj uletila u sobu i ugledala prizor od kojeg će kasnije imati dugogodišnje noćne more:
izvaljena na krevetu je ležala kraljica, nosila je ženstveno donje rublje i pušila cigaretu, sve bi bilo naizgled normalno da nije bilo jedne nepravilnost koja je našoj pronicavoj Snjeguljici upala u oči: kraljica je imala među nogama nešto što bi prije pripadalo kralju nego jednoj KRALJICI. šokirana Snjeguljica je ispustila pladanj i pobjegla na hodnik, "kraljica" koja je shvatila što se događa je brzo obukla kućni ogrtač i potrčala za Snjeguljicom. "Kraljicu" je uhvatila panika jer se bojala da će Snjeguljica svima odati njenu "malu" tajnu. Snjeguljica je uletila u očevu radnu sobu i sve mu ispričala. Otac ju je samo tužno pogledao pogledom koji je govorio "misliš da ne znam?", ispričao joj je kako je šutio zbog mogućeg skandala koji bi nastao kad bi se doznala prava istina o "kraljičinoj" spolnosti.
"Kraljica" zabrinuta za svoju tajnu, je naredila lovcu da odvede Snjeguljicu u šumu i tamo je ubije. Lovac se smilovao nesretnoj Snjeguljici jer je i sam imao transvestitnu maćehu, pa ju je pustio da pobjegne. Lutajući šumom Snjeguljica je došla do kuće sedam patuljaka koji su je, čuvši njenu priču, ljubazno primili u svoj dom. Snjeguljici je bilo lijepo živijeti sa patuljcima, ali je primijetila neke čudne navike kod njih:
- svi su se kupali zajedno - u maloj kadi - i pri tom se se čudno smijuljili....
- Smješko i Ljutko su spavali u istom krevetu...
- Glupko je u ormaru imao kolekciju sado-mazo pribora
-ispod Pospankova krevete je našla knjigu s naslovom kama sutra
- jednom je Smješka i Ljutka zatekla u čudnoj pozi u staji ali se Ljutko opravdao da su samo vježbali gimnastiku
-Glupko je nosio haltere
-Smješko je imao kolekciju tigrastih tangi
-Zatekla ih je iza kuće kako puše marihuanu, ali ju je smješko uvjeravao da je to gospina trava
-Plačljvko je imao istetoviranu glavu Eltona Johna na lijevom bedru
- slušali su samo Cher
-omiljeni kreatori :Dolce&Gabbana
-svaki petak su izlazili u jedan bar i nosili uske kožne gaće i lepršave latino košulje
-svaki put kad bi gledali neki film patuljci su zadivljeno komentirali tijela glavnih muških glumaca i igrali igru "s kojim bi spavao da možeš birati?".
- omiljena igra im je bila "zvizni me po guzi" koju su igrali svaku večer ispod pokrivača i nisu dopuštali Snjeguljici da igra s njima.....jer, kako su joj objasnili, ona ne bi "dobro" igrala.....


Zla maćeha je u međuvremenu saznala da je Snjeguljica živa i odlučila ju je sama ubiti. Nakon dva-tri neuspješna pokušaja uspjela ju je nagovoriti da proguta otrovnu jabuku koja je zastala Snjeguljici u grlu i tako se ova ugušila. Bla, bla, bla.....da ne duljim.... spasio ju je princ i oni su se oženili i živjeli sretno do kraja života......

A sad slijedi pravi, necenzurirani epilog:
Maćeha je umrla od side što je bio zasluženi kraj njenog razvratničkog života. Kralj je prešao na islam i oženio se s brdom žena (koje su morale imati liječničku potvrdu da su žensko). Snjeguljica i princ su živjeli sretno sve dok ga ona nije zatekla u krevetu s jednim od patuljaka.....te zatražila razvod. Kasnije mu je oprostila te je čak bila na njihovom vjenčanju. Ljutko i princ sad žive na farmi i uzgajaju nojeve, a Snjeguljica je pristala biti surogat majka njihovom djetetu. Smješko je sudjelovao u showu Jerry Springer gdje je svojoj zaručnici u javnosti otkrio da je nekad bio SmješkA. Ostali patuljci su nastavili živijeti kao inače osim Glupka koji je u sebi otkrio iznimne talente te se okušao kao pjevač turbo-folka, karijera mu je brzo napredovala nakon što je lansirao u javnost svoj pornić s ostalim patuljcima koji su zbog toga protiv njega podnijeli privatnu tužbu.Pospanko je napisao roman pod nazivom Romeo i Romeokoji je postao bestseler.....i svi su živjeli sretno do kraja života.
THE END

Nemojte misliti da sam ja neki homofob i da prezirem takve ljude (tko sam ja da ikome sudim). Ali kad vidim na televiziji sredovječnog muškarca u halterima, minici, grudnjaku, uskoj majici (koju ni prostitutke ne bi obukle), droljastim štiklama i pretjerane šminke kako nosi natpis "i ovo je ljubav" dođe mi da povratim.
A ovo s bajkama me stvarno razljutilo. Pitam se što je sljedeće? Hoće li uskoro početi prodavati Kena i KENA te Barbie i njenu "PRIJATELJICU" Cindy u kompletu. Hoće li jednog dana doći do takve situacije da će se djeca smijati onom djetetu čiji roditelji budu muško i žensko (bez nekih predhodnih operacija)?
Svatko neka živi kako želi, ali s dozom pristojnosti prema drugima! A ne da jednog dana morate svome djetetu objasniti zašto se one dvije tete žvale u parku i zašto dundo s petog kata nosi minice za djevojčice. Na kraju će svi biti odgojeni da misle da je to normalno, ali uz svo dužno poštovanje ne lažimo - svi znamo da nije. Ali opet, čini mi se da je ovaj svijet dovoljno lud da bi se uskoro mogle legalizirati i npr. pedofilija i sodomija. Zamislite da jednog dana morate slušati ove rečenice:
Gospodine ******** uzimate li ovu KRAVU za svoju zakonitu ženu? Da je volite i pazite sve dok ne izvrne papke? I do........

Dajte jedan muuuuuuuuuu za novopečene mladence!!!!!!!

Ima li što dosadnije nego provodit lijepi sunčani dan u školi učeći najnepotrebnije gluposti?
Uopće se nisam odmorila....treba mi još jedan tjedan odmora....minimalno.
Evo kako ću do ljeta provoditi svaki dan (osim vikenda):
6.15 - dizanje, tuširanje, oblačenje, ponavljanje nečega što nisam jučer naučila, doručak...
7.10 - ulazim u bus, hvatam mjesto, vadim bilježnicu - proklinjem sebe jer nisam jučer učila..
7.35 - stižem na stari kolodvor, čekam bus, ja i Surlaba pričamo o svim strahotama koje nas čekaju u školi...
7.45 - stižem na Pile, kukajući vučem se prema školi, zastajem pred izlogom knjižare...
7.55 - stižem u školu, bacam torbu na klupu i pokušavam doći do zraka nakon stotine prijeđenih stepenica...vadim bilježnicu - spremam bilježnicu (ne da mi se ponavljati) - odlazim do susjednog reda po dozu novih tračeva
8.00 -pakao počinje, izmolimo Očenaš, sjednemo, profesorica pita tko je odsutan, nema odgovora,onda pita tko je redar, tad dođe do rasprave..... nakon pet minuta otkrije se tko je redar...
pakao traje sve do 10.25 kad počinje veliki odmor - odlazi se u butigu i do aparata za kavu, oni malo lijeniji (ja) ostaju u razredu i prisile jadnog kolegu da im kupi marendu (sorry, Perislav).
Počinje četvrti sat...za vrijeme sata vraćaju se izgubljeni učenici s izlikom "nisam čuo/čula zvono" (i to izgovore punih usta)
Zadnja tri sata broj učenika se drastično smanjuje: pojavljuju se iznenadne glavobolje, bolovi u trbuhu, zakazani pregledi kod zubara, mantranje, febre, bolovi u: lijevom palcu, desnom laktu, lijevoj strani glave, u uhu, oku, noktu, kosi, trepavicama.......kako smo mi boležljivi......čudno...svi ozdrave u Miragea.
14.00 pakao završava, s dvije-tri loše ocjene na savijesti trčim prema trici
14.05 -uspješno hvatam bus
14.15 -stižem na stari kolodvor, čekam desetku, Surlaba i ja raspravljamo čiji je dan bio gori...ja odnosim pobjedu....
14.25 ukrcavamo se u bus, John, Surlaba i ja pričamo provale iz razreda, kikoćemo se - ljudi nas čudno gledaju....
14.50 -stižem doma, bacam torbu na krevet, presvlačim se i odlazim na ručak
od 15.00 do 17.00 gledam serije na televiziji (ne smeta mi što su to sve reprize)
17.00 - hvata me grižnja savijesti što ne idem učiti
17.15- ubijam grižnju savijesti jednim dobrim sendvičem i još jednom serijom
18.00 pijem kavicu s roditeljima koji se čude kako ne učim a imam dobre ocjene...
19.00 -odlazim učiti, sjednem za stol, ravno pred komp - i shvatim:"Hej, pa cijeli dan nisam bila na komp!" -palim komp, obilazim blogove i pišem novi post...
20.00 - nakon večere, legnem na krevet i bezrazložno buljim u plafon slušajući muziku...
20.30 - brat me zove u dnevni: "Počinje super film!!!" - odlazim u dnevni, mama pravi kokice...
22.35 - film završava, stojim u WC-u pola sata mažući se stotinam kremica, na rubu histerije tata i brat skakuću ispred WC-a i deru se da iziđem....
23.05 - izlazim iz WC-a (na veliko olakšanje članova moje obitelji) oblačim pidžamu, spremam knjige i liježem u krevet s knjigom u ruci i čvrstom namjerom da učim do ponoća
23.15 -spremam knjigu pod izlikom da ću se dići u 5.00 i učiti (aha, malo sutra) i ponovo slušam muziku
00.05 - konačno zaspem moleći Bogu da me sutra nešto ne ispitaju u školi

.......i tako već dvije godine.......I IMAM JOŠ DVIJE!!!!!!!!!!!.....kad će više taj faks!!!!!!!šmrc......

Pronašla sam na internetu zanimljiv tekst koji na preneseni način govori o smrti, Božjem postojanju i životu nakon života. Tekst me se jako dojmio i dao mi odgovore na neka pitanja, nadam se da će se i vama svidjeti:


Blizanci u maternici razgovaraju...


- Vjeruješ li u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da
se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost! Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće
izgledao?

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći
hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati, pupčana vrpca je
prekratka. I nemoguće je jesti svojim ustima; pa zato imamo pupčanu vrpcu!
Kažem ti - poslije rođenja nema života.

- Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drugačije nego
ovo što živimo sada.

- Ali, nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava.
Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u
svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće
postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

- Da moguce, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva
i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek
započinje....

...........mislim da je svatko bar jednom u životu vodio ovakve razgovore(samo na drukčiji način), kakve smo zaključke mi donijeli? Ima li života poslije smrti? je li smrt konačnost?
Ja svejedno poput blizanca mislim da postoji tamo neka "mama" koja će se brinuti za mene kad se rodim tj. umrem...zapravo-to je potpuno isto....oboje znači dolazak na novi svijet...

John bez terrae si je dao truda i ukratko vam opisao jučerašnju šetnju. Budući da sam zamoljena da iznesem detaljan opis tih događanja (prema kojima bi se mogla snimiti topla obiteljska komedija) ja ću to i učiniti:
Ime filma: Ludi i zarolani
Scenarist: Boleslava
Redatelj: John bez terrae
Glumci: Surlaba (glavna uloga), sporedni (ali ne manje važni) : Boleslava, Ofca, Lalica i John bez terrae

Prva scena
Boleslava stiže u Surlabin brlog. Izlaze iz brloga. Ofca i Lalica navlače role. Surlaba i Boleslava se tješe da se na rolama ionako ne može izgubiti puno kalorija - tužno slijede Ofcu i Lalicu.

Druga scena
Poznatim urlikom, Surlaba zaziva Johna bez terrae da im se pridruži. John se budi iz zimskog sna i uskoro kukajući došepa do Surlabe koja je svojim digitalcem već uspjela fotomasakrirati sve oko sebe.
Krdo se nastavi kretati prema moru.

Treća scena
Dolaze do nizbrdice koja vodi na mul. Rolerašice procijenjuju opasnost i odluče krenuti zaobilaznim putem. Surlaba, John i Boleslava nastavljaju normalnim putem. Bježeći od Surlabinog digitalca John bez terrae nestaje u brdima. On i Boleslava otkrivaju rudnik kuka i šparoga i zovu Surlabu da im se pridruži u branju. Surlaba odbija čekajući ostatak krda i pokušava digitalcem zabilježiti njihove nespretne pokušaje branja šparoga.

Četvrta scena
Ofca i Lalica napokon stižu. Surlaba i dalje zabilježava sve trenutke digitalcem. John bez terrae bježi s brda praćen rojem muha.

Peta scena
Dolazi do tragičnog zapleta: Surlaba dobija briljantnu ideju - želi naučiti rolati. John bez terrae i Boleslava se dogovore da će bacati novčić i tako odlučiti tko će s njom na hitnu.

Šesta scena
Surlaba traži mjesto gdje će se nasloniti i obući role - pronalaze zidić pokraj KANALIZACIJE odakle isparavaju "prekrasni" mirisi. Cijelo Krdo je prisiljeno stajati pokraj Surlabe i prisustvovati svetom obredu navlačenja rola.

Sedma scena
Surlaba se hvata za Boleslavu i Lalicu. Nakon pet minuta Boleslava bježi s objašnjenjem da je premlada da pogine, Lalica i dalje pokušava pomoći Surlabi da se održi na rolama. Ofca sve zabilježava digitalcem.

Osma scena
Surlaba se prvi put (uz prigodne vriskove) uspije pokrenuti na rolam. Val olakšanja se širi krdom ali ne zadugo - otkriva se novi problem - Surlaba se ne zna zaustaviti.....

Deveta scena
....Surlaba svladava zaustavljanje - prosula se nasred mula povukavši zajedno sa sobom nesretnu Lalicu. Lalica se spretno diže, a Surlaba nastavi vrištati i kukat na cesti dok je auti zaobilaze.
Surlaba izgovara anatologijsku rečenicu: "MOOOOJA REKTALNA KOOOSSSTTT, šmrc......"

Deseta scena
Zahvaljujući Laličinoj nadljudskoj snazi, Surlaba se diže s poda ali kukanje se ne prekida. Cestom prolaze ljudi i gledaju te prizore: dvije babe se krste, a neki djedica poruči Surlabi da "skine to čudo sa sebe" (mislim, valjda je mislio na role?....)

Jedanaesta scena
Surlaba se opametila, skida role i donosi zaključak da to nije za nju (ma daj?!!!). Johnu i Boleslavi je laknulo kad su saznali da poslijepodne ipak neće provesti na Medarevu.

Dvanaesta scena
Odlaze u Porta na piće. Leže na foteljam i gledaju ragbi utakmicu (europska verzija). Boleslava tek nakon 15 min skonta da je to ragbi a ne obični nogomet ( zbunili me isti dresovi). Tek nakon pola sata primijećena je lopta na terenu -igrač koji ju je držao poživio je dovoljno dugo da opsuje prije nego su obje momčadi nasrnule na njega i ugušile ga.( nije da sam ja neki znalac o sportu - ali nelogično mi je kad neki igrač drži loptu a na njega ne skoči protivna ekipa nego njegova vlastita?)
Gledajući utakmicu dobijamo neke sasvim nove poglede na homoseksualizam kao pojavu u društvu.
(Izraz lica "ovo je prepederasto" su imali i ostali gledatelji u kafiću, pa imam dojam da taj sport neće tako brzo zaživjeti u nas - ali opet, ko zna?)

Trinaesta scena
Društvo se rastaje.
Svatko ima neke nove spoznaje: Surlaba da nikad neće biti profesinalna rolerašica a mi ostali da nikad nećemo trenirati američki nogomet.

Primjetila sam u zadnje vrijeme da se na ulicama pojavljuje sve više pripadnika tkz. plastične generacije. Ne, nisu to ljudi koji su bili na nekoj plastičnoj operaciji (iako i oni u to spadaju) već ljudi kojih je svakim danom sve više i više, i iskreno, bojim se da bi moglo doći do prave evolucije u kojoj bi normalni ljudi potpuno nestali a na vlast bi došli ti "plastični".
Budući da već duže vrijeme promatram tu, potpuno novu vrstu ljudi, opisati ću vam zamišljenu ispovijest jedne takve osobe:
ispovijest plastične osobe
Ne sjećam se točno kad sam postala "plastična". To nije ni bitno. Znam da sam jednog dana primijetila kako mi je osmijeh sve čudniji, smijala sam se sve rjeđe i to šalama koje mi uopće nisu bile smiješne. Počela sam se družiti s ljudima čiji su osmijesi isto tako bili čudni i plastični. Ispod tih "plastičnih" osmijeha skrivala se hladnoća i glupost.
Površnost mi je postala drugo ime, živjela sam samo za super odjeću kojom sam pokušavala skriti svoj plastični osmjeh i svoju odvratnu nutrinu koja je trunula sve više.
Zahvaljujući skupim cipelama imala sam mnoštvo "prijatelja" koji su bili oduševljeni mojom osobnošću - pardon- mojom odjećom.
Obožavala sam plastične tulume, plastične razgovore a najviše od svega plastična ulizivanja. Zar nije jednostavno prekrasno kad vam se svi ulizuju jer ste najkul osoba na tulumu?
Na momente bih postajala svjesna svoje "plastičnost" i bilo me je sram, ali brzo bih svoju savjest utopila u litrama alkohola na super plastičnim tulumima.
Živjela sam tako plastično, da mi se nekad činilo da mi i tijelo postaje poput plastike - umjetno.
Mislila sam plastične misli i sanjala plastične snove a čak sam i plakala "plastičnim" suzama.
"Neplastični" ljudi su me sažalno gledali ali ja se na njih nisam obazirala, tješila sam se mišlju da mi zavide na mom "savršenom" životu...... kako sam se samo prevarila.
Ne znam kako ni zašto, ali jednog dana sam se probudila i shvatila da ne mogu više živjeti tako, odbacila sam svoju "plastičnu masku" i po prvi put mislila svojom glavom. Naravno, kad su vidjeli moju promjenu, plastični prijatelji su se brzo raspršili, ali nije me bilo briga.
Sad živim obični, neuzbudljivi i "neplastični" život, i osjećam se odlično - da, sad mogu čak i osjećati.
Ponekad na ulici ugledam novo plastično lice, tad se samo nasmijem, samo ovaj put moj osmijeh nije plastičan već običan, ljudski.....
Nadam se da će se psiholozi što više posvetiti proučavanju ovakvih ljudi, jer budimo iskreni, njih je sve više. Nisu to samo šminkeri ili snobovi već i ljudi za koje nikad ne biste rekli da su plastični. Pa čak i potpuno normalni ljudi na trenutke mogu poprimiti neke "plastične" karakteristike i glumiti nešto što nisu.
Poruka dana: Ne budite plastični - ne zagađujte okoliš.

Za početak svim kršćanima želim sretan Uskrs, (Surlaba i ja samo pošle na misu - možda ipak neću trunuti u paklu) a sad prigodno skrećem u jednu malu teološko-filozofsku raspravu:
Koga god pitate (pogotovo stariji) reći će vam da su tinejdžeri u potrazi za vlastitim identitetom i da se sigurno još nisu pronašli u vjeri. To je u većini slučajeva i točno. Evo kako danas (na vjerskom polju) izgleda tinejdžer koji je kuuuul:
1. Ateist je, ali ga oduševljavaju sve sekte i uvjerava svoju okolinu da sotonisti nisu "tako strašni"
2. Ima sve sakramente (zahvaljujući roditeljima koji nisu jako pobožni ali se brinu "što će ljudi reći ako ga/ju ne krstim")
3. na misu ide samo kad ga netko prisili na to
4. sve crkve su mu smiješne i uštogljene ( ne mislim samo na kršćanske bogomolje)
5. živi u stilu "sam svoj bog"
6. misli da je vjeronauk glupost
7. vjeruje u "svoju intuiciju" ali se nikad nije zapitao odakle mu ona
8. budući da nikad nije dobro slušao na vjeronauku misli da Bog kažnjava(pa je samim tim negativan), i da je vjera masovna halucinacija
9. sve što je ikad učinio za Boga (nevoljan odlazak na misu, molitva, pomaganje drugome....) je učinio smatrajući to velikom žrtvom a ne činom iz ljubavi

Nemojte misliti da sam ja velika vjernica i katolkinja jer nisam. Moji roditelji su vjernici ali ni oni ne idu redovno u crkvu niti se slažu sa svim što Crkva učini. ali primijetila sam da unatoč tome iznimno poštuju tu instituciju, pogotovo moja mama koja je jednom rekla da se divi katoličkoj Crkvi na tolikom vremenu koje je proživjela i uspjela očuvati svoju tradiciju i vjernike.
i ja sama uistinu poštujem crkvu kao instituciju i divim joj se ali lagala bi kad bih rekla da ona ima odgovor na sve i da među njenim zidovima uvijek nalazim Boga.
Ali ima jedna stvar koju jednostavno nikad ne bih mogla učiniti - nikad se ne bih mogla odreći Krista.
mnogi ljudi se danas okomljuju upravo na kršćane. Sjetite se samo Da vincijeva koda, pitam se zašto nitko nikad nije pokušao napisati roman o židovskim ili pak muslimanskim vjerskim istinama?
Zašto se ne pobija teorija npr. Budina postojanja? zašto se uvijek napada kršćane?
Židovi npr. stalno igraju na kartu holokausta koji je nad njima počinjen (i ne poričem da je to bilo užasno) ali osobno mislim da je holokaust koji se svakodnevno čini nad kršćanima puno gori i podliji.
Ljudi su danas tako dvolični, cijeli život npr. poriču Kristovo postojanje a onda kad umru pokopaju se na kršćanskim grobljima uz prigodan govor lokalnog svećenika koji dirljivo govori o pokojniku.
Nitko ne mora slijepo slijediti Crkvu, nije ni ona bezgrešna, ali ljudi, pokažite bar malo poštovanja prema zajednici staroj 2000 godina!!!Lijepo je znati da nisi nitko i ništa i da pripadaš jednoj zajednici s tako bogatom tradicijom. Bog se svakome objavi na svoj način i ima svoj razlog zašto te stvorio kao katolika ili hinduista. Zato mislim da svatko mora bar iskazati poštovanje prema vjeri u kojoj je rođen pa makar se u njoj ne pronalazio, a ne zanijekati svoje korijene (ovo se odnosi uglavnom na one vjere s dugim postojanjem i tradicijom - a ne na neke novonastale sektice)
Naravno, danas je kul deklarirati se kao ateist ili pak kao pripadnik neke "egzotične" sekte i tvrditi da si svojim inteligentnim mozgićem dosegao "nirvanu" i da u potpunosti razumiješ smisao vlastitog postojanja.
Dođe mi muka kad vidim kako neki glupavi klinjo od 15/16 godina kupuje pentagrame i čita sotonističku bibliju i čvrsto vjeruje u "svemoćnog Lucifera" i sto ostalih vragova.
Sasvim je u redu da ljudi naših godina preispituju vjeru i autoritete ali moraju li pritom raditi budalu od sebe? - ja to ne zovem "nedostatkom vjere" nego "nedostatkom inteligencije"
Kad umremo i dođemo pred Njegovo lice On nas neće upitati :"jesi li redovno išao na misu?" "koliko si točno Zdravomarija izmolio?" ili "jesi li bio katolik ili hinduist?" nego će nas pitati :"Jesi li poštovao i volio druge?", "jesi li slijedio moje pastire (a ne mislim samo na svećenike)?","je li ti bilo teško?".....
Danas, svi se ili boje Boga, ili ga ne shvaćaju, nitko ga ne može jednostavno prihvatiti i voljeti. Svi ga zaniječu ( a zašto se toliko trude opovrgnuti Ga kad "znaju da Ga nema") a i oni koji i vjeruju u Njega prave od vjere kompliciranu i složenu stvar.
Znate koji je glavni problem vjernika? Što misle da je Bog kao oni. A ne shvaćaju da su Bog i ljubav jedno, da nemaju svoj lik. Ni Boga ni ljubav ne možeš objasniti znanstvenom formulom ili riječima ali znaš da postoje. Ne moraš čak ni slijepo vjerovati onome što ti reču, dokazi su oko tebe, moraš ih samo vidjeti...

Svi ste vjerojatno čuli za seriju čija se druga sezona trenutno prikazuje na Novoj TV. Riječ je o seriji Izgubljeni koja već obara sve rekorde gledanosti. Budući da i sama volim misterije (a serija samo o tome govori) u početku mi se serija sviđala - ali samo u početku - sad mi već lagano ide na ŽIVCE!!! ja sam naime iznimno nestrpljiva, nervozna i razdražena kad shvatim da ću rasplet nekog filma i serije vjerojatno doznati - NIKAD!!!!! Da, dobro ste pročitali nikad a kako sam došla do tog zaključka? pa lijepo - čistom logikom i zahvaljujući prijašnjim iskustvima s takvim serijama. Sjećam se vremene kad sam redovno pratila Dosje X - koliko sam samo puta s nestrpljenjem sjela pred TV u kasne sate (riskirajući sutrašnju pospanost) da bi odgledala još jednu napetu epizodu. Euforija bi počela već s onom čudnom uvodnom pjesmom i anatologijskom rečenicom "istina je oko nas" a zatim bi sat vremene bez treptanja buljila u ekran nadajući se da će bar ovaj put Mulder i Scully pronaći konkretne odgovore u vezi onih malih zelenih. Ali NIŠTA od toga! Sve bi završilo kao i obično - došo bi onaj tajanstveni kreten s cigarom (zaboravih kako se zvao) koji bi ih još više zbunio i ne bi im ništa htio otkriti. Nakon serije obično ne bi mogla zaspati (jer sam čvrsto vjerovala da će i po mene doći mali zeleni) pa bi (nakon što sam dvadeset puta pogledala ispod kreveta) ipak otrčala u maminu i tatinu sobu kunući se u sebi da neću više nikad gledati tu seriju - ali svaki put bi je iznova gledala (i cijela priča se ponavljala - dok mi roditelji nisu poludili).
Izgubljeni su slične tematike, osim toga, sadržaj je tako zapetljan da stvarno ne znam kako bi serija trebala završiti - ako IKAD završi - naime redatelji su već sigurno zaključili kako se na tome može dobro zaraditi pa će odgađati kraj koliko je to moguće - što znači da će serija završiti za nekih 10 godina (moja blaga procjena) i kad završi ja ću imati 26 godina i sigurno me neće više zanimati ta glupa serija (mislim.... valjda ću imat dovoljno uzbudljiv život da ne gledam tu seriju... jel tako?).
Osim toga serija je puna nelogičnost:
1. na otoku su već dosta dugo a sve su žene izdepilirane, savršenog tena, savršene frizure i uvijek su u drugoj robi!
2. svi likovi imaju tako uzbudljive živote da bi se o svakome pojedinačno mogao snimiti poseban film (dosad nisam primijetila nikoga tko je vodio dosadan i običan život prije nesreće)
3.sve ženske (bar one s glavnim ulogama) izgledaju ko da su sad sišle s naslovnice nekog časopisa
4. s muškima je ista stvar (mislim.... nije da me to toliko pogodilo)
5.nalaze se na otoku gdje sunce doslovno prži a nitko živ nije izgorio ili dobio sunčanicu
6. Navodno žive u teškim uvjetima a imaju sve potrebno za poroditi trudnicu i izliječiti sve vrste bolesti!!!
7. S obzirom koliko se lokacija radnje pojavilo u filmu pretpostavljam da je otok veilčine Irske!
8. nakon toliko vremena na otoku nisu mogli izgraditi pristojno sklonište ali su za svega par dana napravili splav dovoljno veliku za četvero ljudi
9.mali povrtnjak veličine 1 metar kvadratni prehranjuje 40 ljudi!
10. sposobni su uloviti vepra u džungli s džepnim nožićem
11. 40 ljudi je u vječnom strahu da ih drugi ne zakolju ali je luda Francuskinja tu uspjela preživjeti 16 godina!

Unatoč svim tim nelogičnostima i banalnostima (te saznanju da serija neće nikad završiti - a ako i završi završit će nerazumljivo) ipak ću je nastaviti gledati - znatiželja je jača od ponosa.
P.S. veliki pozdrav Surlabi kojoj je danas rođendan!!!!

Test iz grčkog sam napisala jako, jako loše......
Ali nema veze, ionako neću proći s pet pa se nemam zašto uznemiravati.
Osim toga......POČELI SU PRAZNICI!!!!!! - dovoljan razlog za jedan veliki osmijeh......a i Perislav je konačno došao u školu što je rezultiralo hrpom smijeha jer taj čovjek stalno nešto provaljuje.
Tata mi je bio na informacijama - sve je dobro prošlo (nema neočekivanih kolaca).
Inače ostatak dana je prošao u dosadi, osim likovnog, jer smo išli u posjet galeriji na izložbu KONCEPTUALNE umjetnosti. Prvo smo se dvoumili hoćemo li uopće ići, onda smo odlučili da pođemo (što je bio dobar potez jer je profesorica zapisivala tko nije došao - a fakat nismo bili željni neopravdanog zadnji sat pred praznike).
A izložba......e to vam čudo moram opisati.
Prvi izložak je bio nekakav mali bazen u kojem su neki brodovi na površini a neki su potonuli, a tu su još i neke muhe....(don't ask).... anyway, dok nam je kustosica tumačila "dubinu" tog izložka osjećala sam se ko kreten jer nisam ništa živo skontala, ali kad sam pogledala svoje kolege primijetila sam da i oni imaju na licu onaj "blagi teleći pogled pun nerazumijevanja". Zatim smo gledali još neke izloške koji također nisu imali veze s mozgom (a kamoli s nečim drugim). Budući da nam je sve izloške (poput onog koji se sastoji samo od hrpe zemlje -zbilja maštovito) kustosica morala po tri puta objašnjavati na kraju sam se pitala zašto se ti tkz. umjetnici uopće trude "izraditi" izložak, zašto ga jednostavno ne opišu na papiru i te papire zalijepe po galeriji ili pak objave kratku knjigu.
Čak mogu i zamisliti kako bi glasio jedan takav opis:
Dragi posjetitelji, zamislite nasred ove prostorije prepariranog majmuna koji u lijevoj ruci drži vibrator a u desnoj lulu iz koje se puši. Majmun je odjeven u seksi crveni negliže koji simbolizira svu vatrenost ovog izgubljenog svijeta. Lula je simbol mira i umjetnikove ovisnosti o duhanu, a stavljajući je u majmunovu ruku umjetnik želi poručiti da s lulom (tj. mirom) barataju budale. Vibrator (koji je upaljen) simbolizira neprestanu trešnju ovog "izgubljenog" svijeta koji se ponovno nalazi u rukama kretena. Uokolo majmuna pobacani su krvavi tamponi što je simbol "krvarenja" ovog svijeta, čiju propast nastoje spriječiti raznim "izumima". Također, uokolo majmuna trče gole žene koje za sobom prosipaju vegetu. Gole žene simboliziraju razuzdanost, a prosipanje vegete je simbol trošenja prirodnih bogatstava kojih je sve manje (osim toga to je i reklama za Podravku koja je umjetnikov sponzor). Promatrajući - pardon - zamišljajući taj osebujni izložak možete uvidjeti svu prazninu, bijedu i jad ovog iskomercijaliziranog svijeta te njegov lažni sjaj ispod kojeg se krije čista glupost.
Nadam se da ste uživali u izlošku.

Ma možete me nazvati malograđaninom, zadrtom seljankom i neandertalcem ali meni je konceptualna umjetnost glupa i besmislena. Ajde, dobro neki su izlošci čak i zanimljivi kad ih shvatiš, a poneki čak i inteligentni ali neki su stvarno idiotski potezi nemaštovitih ljudi koji samo vrijeđaju umjetnost nazivajući sebe umjetnicima ( tu uglavnom mislim na one koji se skinu pa goli trče gradom i na kraju im ona stvar osvane u svim novinama a humana poruka njhovog performansa padne u drugi plan - a i ne znam kako misle spasiti sirotinju u Africi trčeći goli preko npr. Straduna).
Zato ja više cijenim stare majstor poput Michelangela koji se "ubio" da bi nešto stvorio (sjetite se samo Sikstinske kapele) a ne neke kretenčiće koji npr.legnu nasred magistrale izvodeći performans pod nazivom "Oči u oči sa smrću" a onda se useru od straha kad pokraj njih prođe biciklo.
Sad moram ići, idem izvoditi performans pod nazivom "Ja, kauč i televizija" kojim ću iskazati sav očaj ovog današnjeg društva i njegovu ispraznost. Nemojte se truditi shvatiti moj performans, to mogu samo akademski obrazovani ljudi s istančanim ukusima u umjetnosti.
pozdrav

Upravo sam shvatila da ako sutra želim dobro napisati test iz grčkog moram prevest DVADESET rečenica za vježbu + naučiti kompletnu gramatiku - ha ha ha ha ha ha ha......oh my God help me!(Prigušeno jecanje)......ali imam još vremena....(moš mislit)
Danas mi je dan bio relativno dobar. U školi me nisu ništa ispitivali (što je apsolutno nevjerojatno) a i tata mi je kupio Lino nutellu (da, znam da je to za malu djecu).
Čak je i moja mačka Lolly bila raspoložena za maženje iako se uglavnom ponaša bahato i umišljeno (takve su vam sve mačke s pedigreom vjerujte mi).
Misilm da sam danas konačno ozdravila jer sve manje kašljem a i imam sve manje halucinacija od lijekova. Inače, moja najžešća provala pod utjecajem lijekova i gripe je bila kad sam držeći jabuku u ruci rekla "Ovo je prva banana koja mi ima okus po jabuci". Mama i tata su riknuli od smijeha (eto koliko suosjećaju sa svojim bolesnim djetetom) i rekli:"Mi smo mislili da se ti ne drogiraš." ha ha ha .....jako smiješno.(otad nisam jela jabuke).
Ni C.C. ni Perislav nisu danas bili u školi, jedino me Jagy uspjela oraspoložiti. Upravo sam s njome razgovarala na telefon (koliko je to bilo moguće jer su iz pozadine dopirali zvukovi međusobnog klanja njene mlađe braće) i na kraju smo došle do zaključka da NEMAMO POJMA grčki.
Sutra mi tata ide na informacije, kako bi opravdao izostanke i pogledao ocjene (mislim da sam ih sve rekla -ovaj... jesam li?).
ma zašto se ja brinem, pa nemam jedinica........je li tako?......mislim, koliko ja znam nemam ih....ali opet....ko bi sve to popamtio.....možda mi se i koja zalomila.......
Ma kvragu, neću sad misliti na to, idem pogledati seriju a onda učiti grčki do deset - navodno u deset ima dobar filma, osim toga nisam odavno ispirala glavu američkim televizijskim sranjima (čak od jučer!)pa sad moram ići.
P.S. Jedna utješna rečenica za kraj:
SUTRA POČINJU PRAZNICI!!!!!!!!!!!!!!!

Još samo dva dana škole!!!!!!!!!!!
Nije da su nam praznici nešto posebno dugi ali :BOLJE IŠTA NEGO NIŠTA
Jedva čekam te praznike, da mogu ležat do podne, uživati, ići u šetnje, izlazit navečer... sve u svemu: hedonizirati i pošteno se odmoriti.
Umjesto da sad učim,ja kao da se psihički pripremam na dane bez učenja pa se fizički niti ne približavam knjigama..... a to će me skupo koštati: sutra je test iz mat i ispituje ČETRDESET stranica povijest (jadna ja!).
Inače volim povijest ali uz sve dužno poštovanje hrvatska povijest (srednji vijek) je preopširna i predosadna I NE DA MI SE UČITI!
A tek matematika......molim vas neka me netko brzo ubije.....
Danas smo na engleskom pisali onaj njezin spešl ŠORT test od nekih STO REČENICA (john bez terrae će znati o čemu pričam). Baš tad opet mi se vratila gripa i odjednom su mi sve rečenice bježale s papira (gadure jedne!) tako da sam test napisala blago rečeno katastrofalno.
zatim smo pisali matematiku koju sam napisala onako osrednje. A onda šećer na kraju : test iz informatike. 99% testa sam znala riješiti ali sam riješila samo oko 75 % jer nam je dao neki ogromni tekst da ga prepišemo a ja sam užasno spora u pisanju na komp. Osim toga stalno me je mučio i onaj jebeni miš s kuglicom a ja sam navikla na optički pa su mi sve slike koje sam trebala nacrtati ispale poremećeno.
Zadnji sat smo imali glazbeni gdje je profesorica puna entuzijazma puštala neke skladbe (mislim da je bio Mozart) dok smo mi polako padali u san . Na kraju je došla do zaključka da smo već svi vjerojatno naučili razlikovati simfoniju i koncert, ja i Elena smo se pogledale pogledom u stilu "B2 misliš li isto što i ja? - da B1." - i riknule od smijeha.
A sad stvarno idem učit......koga ja lažem - idem gledati televiziju

Da, znam da je Cvjetnica i da sam trebala poći na misu. Ali još uvijek kašljem a i probudila sam se tek prije sat vremena tako da nije bilo šanse da obavim tu svetu kršćansku dužnost ( znam da ću trunuti u paklu). Moram li vam uopće govoriti koliko imam za učiti? osim toga sutra mi je tjelesni (koji moram igrat jer nisam igrala zadnjih sto puta) a šanse da pronađem i gaće i majicu za igrati su ravne nuli.
Inače tjelesni mi je s mjesta prvog najmržeg predmeta pao na drugo jer sam naučila raditi tombulu.Na tjelesnom sam naime uvijek nastojala izbjeći raditi tombulu jer u vezi nje imam traumu još iz osnovne škole: pukle su mi gaće na sred guzice dok sam je radila (moram li vam opisati reakciju mog razreda). Još od tog kobnog dana ja sam se ježila tombule (i udvostručavala šavove na gaćama) tako da bi mi se zamantralo svaki put kad bi profesor rekao onu zlokobnu rečenicu:"Donesite strunjače" .
I tako prije nekih dva tjedna (bila je nedjelja navečer) ja sam po stoti put uvjeravala mamu kako uistinu imam psihički poremećaj i da ne mogu sutra igrati tjelesni i napraviti tombulu. Mama me samo blijedo pogledala i rekla da se nerviram radi glupost.
U očaju sam otišla u svoju sobu (gdje mi je pobjegla i koja suza) ali nakon par minuta donijela sam hrabru odluku (ipak sam ja ovan u horoskopu) : Napravit ću tu tombulu makar mi to bilo zadnje u životu!!! Zatim sam otišla u dnevni i zaderala se na tatu i brata :"Ima da dignete te svoje lijene guzice s kauča i pokažete mi kako se radi tombula!" Nevoljko su se digli i zatim smo pošli u maminu i tatinu sobu (jer je tu najveći krevet) gdje je tata (nakon nekoliko demonstracija tombule) brzo odustao zbog bolova u želucu (a umalo je i nogama slomio luster). Stručni zakjučak moje obitelji je bio da se ja pri pravljenju tombule prvo nadubim na glavu a onda prevrnem umjesto da se jednostavno prebacim uz pomoć ruku. Ipak, zahvaljujući mojoj tvrdoglavost i upornosti na kraju sam tako dobro usavršila tombulu da mi je sad to postala najlakša vježba u tjelesnom. Dobila sam je 4!!!!!! (naravno u tu ocjenu spadaju osim tombule naprijed i tombula unazad te stoj na rukama)44444444444444!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!( oprostite mi na euforiji ali četvrticu nisam dobila još od osnovne, uglavnom bi dobila dva).
Još kad bi matematika bila tako jednostavna.....ili kemija....
Sad idem na ručak a onda u avanturu traženja gaća iz tjelesnog. Svim ostalim tombulofobičarima poručujem da se upornost i trud isplate (bar na tjelesnom - za ostale predmete tu je uvijek dobri stari šalabahter!).

Sad sam na netu pronašla tekst pod naslovom "Posljednje riječi".Rikavala sam od smijeha dok sam čitala. Evo pa se i vi nasmijite:


• Bit ćemo sigurni iza ovog stakla.

• Naravno da je sterilno.

• Tako je pitom da mu možeš i glavu gurnuti u usta.

• Bio je svjež prošle nedjelje.

• Ovo su jestive gljive.

• Presjeci crvenu žicu...

• I treba tako da se čuje.

• Ma imamo dovoljno goriva za još par sati leta.

• Ne boj se, napadaju samo kad su gladni.

• Mogu zadržati zrak duže od tebe.

• Šef se neće naljutiti.

• Ne brini se, dušo, skupit će se u pranju.

• Nikad me neće naći u ovom ormaru.

• Ništa ne može poći naopako.

• Daj mi šibicu. Čini mi se da je rezervar prazan.

• Naravno da polarni medvjedi ne mogu ući u iglu.

• Ne treba mi tjelohra...

• Samo im reci da si moj prijatelj.

• Vjeruj mi!

• Uopće ne boli.

• Nož nije pravi.

• Ne brinite se, puška je zakočena.

• Popij ovo.

• Ha! Ta stvarčica ne bi ni muhu ubila.

• Draga, siguran sam da sam zaključao vrata.

• Padobrani se ne otvaraju samo na filmu.

• Još samo malo benzina, da razgori vatru...

• Od tamo ne bi ni slona pogodili.

• I'll be back.

• Ej , pridržite mi pivu i gledajte ovo.

• Sad je trenutak. Sve ili ništa...

• Ha! Tu priču su izmislili samo da bi plašili djecu.

• Nitko neće saznati.

• Nemaš ti muda da povučes okidač!

• Ups!

• Jeli to dobro ili loše?

• Hej, pa to šišti.

Nakon što su mi moje najdraže (Surlaba I Eelena) otišle (ne brinite pošteno smo se istračale) i nakon što sam iz sobe makla sve one ostatke pizze, palačinki i sokova, odlučila sam da bi bio red da barem pogledam što sve imam za učiti naredni vikend. S najboljom namjerom sjedoh za radni stol odlučna da se sukobim sa svim onim zaostacima. U mojim hrabrim viteškim namjerama spriječi me nesretni red vožnje Libertasa koji stoji zalijepljen iznad mog radnog stola. Naime, zatekla sam se kako buljim u taj glupi raspored i prisjećam se svih onih idiotarija koje sam doživjela u tim nadasve interesantnim prijevoznim sredstvima.Donosim vam neke najsočnije događaje:

1
Bio je kraj svibnja, velika sparina. Onako oznojena, stajala sam na žičari čekajući bus. Napokon se pojavio! S uzdahom olakšanja krenula sam prema ulazu - VELIKA POGREŠKA! naime, nisam primijetila da mi se s desne strane približava cijelo krdo ljudi željnih ulaska u jedan pošteno rashlađeni bus (malo sutra je bio rashlađen). Nakon dva udarca u rebra i krikova upomoć uspjela sam se izvući iz podivljale gomile i krenuti na stražnja vrata gdje je bila manja gužva. Ušla sam zadnja i to jedva. Dok sam pokušavala ugurati lijevu nogu osjetila sam kako se vrata zatvaraju - NOGA MI JE OSTALA ZAGLAVLJENA!- navedenu rečenicu sam vrisnula par puta dok me vozač nije čuo i otvorio vrata te sam uspjela osloboditi svoju nesretnu nogu. Da sve bude još bolje cijelu scenu je promatralo dvoje sredovječnih Francuza koji su me sažalno gledali sve dok se nisam iskrcala, ne znam francuski ali mislim da su govorili nešto u stilu "vidi ove sirotice" - umjesto da su me izvadili iz ralja tog podivljalog busa!

2
Nakon napornog dana u školi napokon sam se zavalila u poluprazni bus. Shvatila sam da sam zaboravila ponijeti muziku pa sam se u nedostatku zabave naslonila na sjedalo. ali nisam morala dugo čekati na zabavu - neka cura iza mene je pričala na mob. Evo kako je tekao taj dubokoumni razgovor/monolog:
"Nisam kupila one cipele, ma znaš da su glupe", "Ali one srebrene su mi tako kuuuuuuul", "Misliš da će mi ići na onu bež vestu?" "Ali nemam sjenilo te boje!", "što ću sad?!", "Potrošilo mi se sjajilo, nema ga više u dm-a." "Ma ne ću one cipele, već su me vidili u njima!" "Kako kad?! pa znaš da sam ih onaj petak nosila!" - sad dolazi do drastičnog smanjivanja tona: "a jesi mi vidila malog?" - (slijedi neobuzdani hihot)- "Baš je suuuuperrr!", "ma znam da je presladak!" "Još samo da ostavi onu drolju" (??????) "Ne, nisu još prekinuli, on nema snage da joj reče" (SNAGE???-tad sam se ja počela tiho hihotati)

3
Ali, da ne ispadne kako samo ženske melju glupost donosim vam kratak opis i jednog muškog razgovora:
"Đe si frajeru? Nisam te vidio u XLNT-a?
"Ma bio sam s malom."
"Mi smo ti se nalili" (čuje se jedno dugo podrigavanje a zatim dugo smijuljenje)
"Jesi ti kupio Škorin CD?"
"Jesam"
"Aj, daćeš mi da prepržim"
"OK"
"I kakva je mala?"
"Dobra"
"Samo dobra?" (ponovno se čuje smijuljenje)
"Daj ne seri"
"Što si tako nadrkan čoeče?"
"Nisam nadrkan"
-zatim slijedi dugi i opširni razgovor o kladionici i temeljitiji razgovor i rasprava o idealnoj veličini ženskih grudi (dolazi do manjeg sukoba i razilaženja u razmišljanjima), zatim se ponovno vraćaju na igru "Tko bolje podrigne"... (Hvala bogu ja sam izišla prije nego što sam čula pobjednika)

Imam ja još puno doživljaja u Libertasovim autobusima ali ne želim vas sad zamarati s time.
Glavne pouke koje sam izvukla iz tih događaja:
1. Ne ulazi u prenatrpani bus
2. Francuzi nisu od velike pomoći u nesrećama
3. Čak i ja vodim inteligentnije razgovore od onih koji se odvijaju u busu.

Provela sam jutro potežući se po kući i vukući za sobom cijelo krdo maramica s kojima sam postala toliko bliska da mi ih je pomalo žao baciti. Popodne mi u kućni posjet dolaze Surlaba i Elena, imat ćemo vrhunsku trač-partiju pa se sad psihički pripremam za unos nezapamćene količine nepotrebnih podataka.
Inače, još od jučer se pokušavam prisiliti da pročitam Moliera. Međutim, kad sam pomnije proučila knjigu koju mi je mama donijela iz knjižnice shvatila sam da će me samo viša sila natjerati da je pročitam. Donosim vam kratak opis izgleda knjige (o sadržaju da i ne govorim):
-knjiga izgleda toliko staro i pohabano da je se ne bi posramili niti neki ugledniji muzeji starina
-nisam pronašla napisanu godinu izdanja što govori u prilog starosti knjige
- za izdavačku kuću koja je izdala tu knjigu vjerojatno nije čula ni moja baba
- mislim da je naslovna ilustracija vrhunac neukusa (bež + ružičasta + neka crno-bijela slika)
-knjiga je toliko išarana da je neke dijelove nemoguće pročitati, a negdje su napisani zanimljivi grafiti, poput: ****** volim te! P.S. še** me pliz,! ****** mrzim te!!!
-na knjizi velikim slovima piše P. M.
- knjiga je pisana na srpskom pa imam dojam da ću ako je pročitam početi govoriti: bre, lepo, neverovatno,da li da...
-inače knjiga se zove Škrtac ali moja se zove Tvrdica!
- sva imena su napisana onako kako se izgovaraju pa mislim da ću imati problema kad me bude ispitivala lektiru (prof. će neko ime drukčije izgovoriti a ja ne ću imati pojma o kome govori)
- knjižničarka koja je pečatila knjigu (s pečatom o nazivu knjižnice) je opsjednuta pečatiranjem
- čak je i selotejp kojim je knjiga zaljepljena dovoljno star za povijesno proučavanje

Odustavši od čitanja knjige, krenula sam u avanturu poređivanja svoje sobe. Uzalud sam mami pokušavala objasniti da je to kreativni nered i da sa pospremanjem ja gušim svoju kreativnost. Budući da nije upalilo bila sam prisiljena porediti radni stol i obrisati prašinu (mama je učinila ostatak jer sam ja ipak još uvijek bolesna).
Potrudila sam se i makla onu hrpu stvari sa stola pa se sad opet vidi koje mi je boje stol.
Sad idem zvati Elenu i Surlabu i potvrditi njihov dolazak (jao njima ako ne dođu-jer ću inače umrijeti od dosade!).

Nakon dugotrajnog Surlabinog nagovaranja i cijelog niza tableta koje sam popila ovaj tjedan (bolesna sam, ne drogiram se) odlučih da i ja napišem blog i napokon pustim s lanca ovaj svoj nenadmašivi i nevjerojatni talent za pisanje gluposti. I tako je nastao ovaj blog debilnog naziva " želim znati zašto " jer se tako zove enciklopedija u sobi moga brata. Naime, u stvaranju bloga mi je pomagao brat (jer ja znam samo upaliti komp i poć na net) dok sam ja histerizirala kako da ga nazovem. Moj jednostavni brat je rekao: "Nazovi ga po prvoj stvari koju sad ugledaš.Doduše ja nisam prvo ugledala enciklopediju već prljave gaće moga brata bačene na krevet. Ali bilo bi glupo da mi se blog zove npr.:"prljave gaće mog brata" (iako bi se nekima i to svidjelo) pa sam pogledala ponovno i ugledala tu nesretnu enciklopediju (za prvi razred osnovne). Adresa je nastala nasumičnim listanjem rječnika - rezultat: riječ rever koja na francuskom znači sanjariti (inače ne volim takve sladunjave riječi ali brat mi je bio na rubu živaca što mu visim u sobi pa mi nije dao da ponovno otvaram rječnik- p.s nadam se da je dobro napisao adresu!). I sad ja, nesretnica, propuštam mirnu večer ispiranja mozga američkim serijama pred TV-om, kako bi zadovoljila Surlabine potrebe i postala još jedna u nizu od blogerskih ovisnica.
Trenutno sam okružena hrpom maramica (imam alergiju) koje prijete da će oživiti i napasti me ako ih uskoro ne pokupim i ne bacim u smeće (možda je to samo halucinacija od lijekova ali mogla bi se zakleti da se jedna hrpa maramica sad pomakla).
Iz susjedne sobe dopiru jauci moga brata koji očito ponovno ima problema s kompjuterom (sad se čuo jaki udarac - mislim da kompjuter više nije među živima). Moja draga majčica stalno proviruje na vrata i pita hoću li je spomenuti na blogu - mama želja ti se upravo ostvarila, a uskoro ćeš biti poznata kao majka najslavnije blogerice (ovo iz mene progovara egoizam).
Imam vam još puno za pričati ali moram ići jer mi za deset min počinje omiljena serija. Usput puno pozdravljam bolesnog mi frenda Perislava (drži se Pero!).
P. S. Surlaba bolje ti je da mi ostaviš komentar i to sa puno lijepih superlativa!!!!