Mili Bože kud sam zašo.....

Primjetila sam u zadnje vrijeme da se na ulicama pojavljuje sve više pripadnika tkz. plastične generacije. Ne, nisu to ljudi koji su bili na nekoj plastičnoj operaciji (iako i oni u to spadaju) već ljudi kojih je svakim danom sve više i više, i iskreno, bojim se da bi moglo doći do prave evolucije u kojoj bi normalni ljudi potpuno nestali a na vlast bi došli ti "plastični".
Budući da već duže vrijeme promatram tu, potpuno novu vrstu ljudi, opisati ću vam zamišljenu ispovijest jedne takve osobe:
ispovijest plastične osobe
Ne sjećam se točno kad sam postala "plastična". To nije ni bitno. Znam da sam jednog dana primijetila kako mi je osmijeh sve čudniji, smijala sam se sve rjeđe i to šalama koje mi uopće nisu bile smiješne. Počela sam se družiti s ljudima čiji su osmijesi isto tako bili čudni i plastični. Ispod tih "plastičnih" osmijeha skrivala se hladnoća i glupost.
Površnost mi je postala drugo ime, živjela sam samo za super odjeću kojom sam pokušavala skriti svoj plastični osmjeh i svoju odvratnu nutrinu koja je trunula sve više.
Zahvaljujući skupim cipelama imala sam mnoštvo "prijatelja" koji su bili oduševljeni mojom osobnošću - pardon- mojom odjećom.
Obožavala sam plastične tulume, plastične razgovore a najviše od svega plastična ulizivanja. Zar nije jednostavno prekrasno kad vam se svi ulizuju jer ste najkul osoba na tulumu?
Na momente bih postajala svjesna svoje "plastičnost" i bilo me je sram, ali brzo bih svoju savjest utopila u litrama alkohola na super plastičnim tulumima.
Živjela sam tako plastično, da mi se nekad činilo da mi i tijelo postaje poput plastike - umjetno.
Mislila sam plastične misli i sanjala plastične snove a čak sam i plakala "plastičnim" suzama.
"Neplastični" ljudi su me sažalno gledali ali ja se na njih nisam obazirala, tješila sam se mišlju da mi zavide na mom "savršenom" životu...... kako sam se samo prevarila.
Ne znam kako ni zašto, ali jednog dana sam se probudila i shvatila da ne mogu više živjeti tako, odbacila sam svoju "plastičnu masku" i po prvi put mislila svojom glavom. Naravno, kad su vidjeli moju promjenu, plastični prijatelji su se brzo raspršili, ali nije me bilo briga.
Sad živim obični, neuzbudljivi i "neplastični" život, i osjećam se odlično - da, sad mogu čak i osjećati.
Ponekad na ulici ugledam novo plastično lice, tad se samo nasmijem, samo ovaj put moj osmijeh nije plastičan već običan, ljudski.....
Nadam se da će se psiholozi što više posvetiti proučavanju ovakvih ljudi, jer budimo iskreni, njih je sve više. Nisu to samo šminkeri ili snobovi već i ljudi za koje nikad ne biste rekli da su plastični. Pa čak i potpuno normalni ljudi na trenutke mogu poprimiti neke "plastične" karakteristike i glumiti nešto što nisu.
Poruka dana: Ne budite plastični - ne zagađujte okoliš.