Vreli dan u gradu najbolje je izbječi odlaskom u prirodu, u hlad uz Rječinu. Na more mogu otiči sat, dva ujutro ili predveče. Bicikliranjem do izvora Rječine čitav mi je dan pun ljepote. Onih 9 kilometara konstantnog uspona lako se zaboravi čim se spustim do Martinovog sela pa krenem cestom prema Zoretičima i dalje kroz šumu do izvora.

Učinih najprije par slika Rječine koja je skoro bez vode. Stvarno sam bio iznenađen s obzirom na količine kiše prošli mjesec. Ipak je bilo dovoljno za učiniti snimak. Hladna voda bila je idealna za oprati znoj.

A kakav bih ja bio bik da ne uživam u cvijeću.

Nakon što sam sve fotkao, legao sam u hlad u travu pored rijeke. Nisam čak ni košulju obukao. Legao sam skoro gol, samo u gačicama da osjetim prirodu čitavim tijelom. Priroda je mirišala. Zemlja je imala svoj poseban miris. Ležao sam mirno dok su se po meni penjali mravi i spuštali kojekakvi kukci. Na taj sam način i ja bio dio prirode. Jednom riječju, uživao sam svim osjetilima.

Digoh pogled a na plavetnilu neba tek oblačić. Kao da se nakrivio da me bolje vidi. Kao da se za grančicu zakvačio i neda mu se dalje. Kao da mi zavidi ...

Nakon par sati sjeo sam na bajk i probiciklirao čitavim Grobnikom. Zrak je bio pun mirisa pokošenih polja.

Oznake: bicikliranje, izvor Rječine

Svatko tko je bar jedan puta sjedio na terasi Zvjezdarnice Rijeka sigurno je imao taj osječaj da mu je grad pod nogama. Slobodno može reči da je bio na krovu Rijeke. Vjerujem da su najčešći gosti došli do zvjezdarnice autom, mnogi busom, a tek rijeđi pješice zbog dugog pješačenja cestom ili beskrajnim stepenicama uz brdo.

Moj je cilj bio popeti se biciklom. Iskreno rečeno, negdije oko polovice uspona počeo sam razmišljati o odustajanju, a onda sam sam sebi rekao da odustajanja nema. Nagli uspon zadnjih desetak metara bio je šečer na kraju, no uspjeo sam.

Na najljepši sam način iskoristio idealan dan za bicikliranje, a osječaj uspjeha, piva i pogled sa terase bili su vrijedni svakog truda.

Slike su složene u pogledu jug-zapad-sjever.

Oznake: rijeka, bicikliranje

Vjerovali ili ne, Rijeka je danas dobila najkraču biciklističku stazu na svijetu. Možda čak uđemo i u Guinesa.

Svaka koincidencija s izborima je vjerovatno sasvim slučajna i nema veze s onim našim rezanjem traka ili zakopavanjem lopata dva dana pred izbore. Vama na izbor ostavljam da povjerujete u slučajnost.

A sada objašnjenje zašto je najkrača. Postavljena je na riječkom lukobranu koji je dugačak jednu nautičku milju, a sama je staza dugačka jedva polovinu te dužine, na ružnijoj polovici, sve skupa manje od kilometra, nedovoljno za guzicu zagrijati. Da ipak budem korektan moram spomenuti da su uz stazu priloženi i bicikli čije se iznajmljivanje ne plača.
Za one koji neznaju kakvo je stanje sa biciklističkim stazama u Rijeci moram pripomenuti da je ovo prva i jedina! Ako se ne varam, Zagreb ima čak 270 km biciklističkih staza.

Da se netko slučajno nebi zabunio pa produžio biciklom na ljepši dio lukobrana, na stazi je debela crta koja označava kraj.

Ovako izgleda nastavak lukobrana koji je valjda biciklistima zabranjen, iako ga ja s posebnim zadovoljstvom prebicikliram do kraja.

A ova mi je slika posebno draga uspomena. Prije par dana, na kraju lukobrana rekoh sam sebi: A sada se moraš od ovuda popeti na Trsat u komadu. Kada sam napokon pored topa sišao sa bicikla raširio sam ruke i glasno vikao: Napppoooookkkooooonnnnnnnnnnnn! Dok su me prisutni začuđeno gledali, potrudio sam se pojasniti. Sa moje skoro 63 na leđima izgurao sam čitavu dionicu od tamo dolje pokazujuči prstom u daljini kraj lukobrana. Bilo mi je drago kada sam čuo poznati komentar: Bravo! Kakvi ćemo mi biti u vašim godinama!

Oznake: rijeka, bicikliranje

Nakon što sam od prednjeg kotača mog mountybika napravio osmicu, danas sam napokon testirao novi byke na turi do Opatije. Ma koja ljepota, ljudi moji. Umjesto teškog brdskog s 18 brzina, voziti znatno lakši s 21 brzinom. Kao da nakon utega od stotinu kila dižem one od pedeset. Kako sam ga nemilo gazio, a on samo pleše cestom k'o balerina i pjeva.

Ako sada vjerovatno očekujete i poznate opatijske vizure, onda se grdno varate. I ovaj puta prilažem svoj pogled. Stalak sa slikama i prazan okvir izazvali su me da učinim svojih par slika, posebnih jasno.

List u okviru

Slika s golubom

Oznake: rijeka, bicikliranje

Prvi dan ove godine iskoristio sam i kao prvi dan bicikliranja u ovoj godini. Vrijeme idealno, prometa na cestama malo. Treba li tražiti više?

Na korzu biciklistički mag trikovima zabavlja okupljene i zarađuje dnevnicu. Od kuda je došao i kuda ide? Nisam pitao ... Na kraju točke pokušavao je nenadanim pokretom iznenaditi okupljene, a ja sam tako dobio priliku snimiti zgodnu sliku.

Obavezna tura po lukobranu. Bilo je lijepo vidjeti kako ljudi opušteni uživaju u šetnji i suncu .

Još jedan snimak sa ceste na plažu. Lijepo je ovako se igrati ... Ova je slika tek detalj donje slike.

Mojoj je Dragoj ovo jedna od najljepših riječkih plaža pa zato stavljam i ovu sliku. A doživljaj vezan uz ovu plažu toliko je poseban da ga moram ispričati.

Prije par godina, za vrijeme jednog velikog juga, puni volje došli smo na kupanje. Već sa ceste smo vidjeli da nikoga nema u moru zbog stvarno velikih valova. Kupači su samo sjedili na plaži i gledali valove ne usuđujuči se uči. Kad smo se spustili hrabro sam uzeo Dragu za ruku i poveo ju u valove. Kako smo uspjeli uči u more priča je za sebe. Ali ljepota koju su nam podarili ogromni valovi, koji su svakim trenom postajali sve veči nešto je što je stvarno trebalo doživjeti.

Vidjevši nas u moru mnogi su se ohrabrili i krenuli u valove i uskoro je plaža odjekivala sretnom vriskom. Kasnije smo čuli da su u Puli ljudi bili satima u moru jer nisu mogli izači zbog ogromnih valova.

Posebna je zanimljivost ovoga plivanja u valovima u tome što Draga ima strah i od malih valova jer se kao dijete skoro utopila i samo čudom je spašena.

Oznake: rijeka, bicikliranje