Prošle sam jeseni oduševljeno pisao o plaži u Medveji. Lijepa dugačka šljunčana plaža i kristalno more okruženo borovima i šumom koje mu daju posebnu boju.

Biciklirajuči juče, čitavim sam putem guštao kako se budem okupao u Medveji, u tom raju na moru. No već prvi pogled na plažu bacio me u komu. Od plaže nema ni P. Gomila ležaljki postavljena skoro od samog mora u četiri reda učinila je more nedostupnim. Znam da koncesionar želi zaraditi na svakom centimetru plaže, no zar je potrebno oteti more? Htjeo sam vrištati od jada kada sam vidjeo na šta liči to smetlište od ležaljki na plaži. Jesam, požalio sam se na par mjesta, a oni kojima sam to rekao, maserka i čovjek koji drži kafič, samo su nemočno slijegali ramenima i kao i ja osuđivali postupak "vlasnika" plaže. Da je do mene ja bih mu zabranio da se druge godine približi plaži.

Sjeo sam u hladovinu sa strane da se na meni malo osuši znoj, učinio par snimaka i vratio se natrag. RAZOČARAN ....

Plaža u jesen

Smetlište ležaljki

Par slika mjesta u kome bi čovjek trebao i mogao uživati da nije ovoga nasilja

U Rijeci se vodi ogorčeni rat protiv koncesionara koji je na sličan način more oteo Rječanima na novoj plaži Ploče na Kantridi, a koji je postavio znatno veči broj ležaljki od onoga što mu je koncesijom dozvoljeno. Na plaži koju je grad uredio svojim građanima.

Oznake: medveja

Volim svoju Rijeku i uvijek volim uslikati trenutke koji pokazuju njene ljepote.

Korzo i izložba "Prijatelji mora".

Trsat i Sušak.

Piramida (nije naziv zgrade nego tog dijela grada)

Kozala

Oznake: rijeka

Sa stranice grada Rijeke skinuh podatke o brodu:
-Brod "Uragan", sagrađen prije otprilike 150 godina u Hamburgu u Njemačkoj.
"Uragan" spada u tip gradnje broda koja datira s kraja 19. stoljeća, odnosno iz vremena kada su jedra i drveni brodovi postali povijest. U iskaznici mu stoji: trup broda dugačak je 21 metar, širok 5 metara, a visok 2,5 metra, nadgrađen je visoko 4,5 metra, gaz mu je otprilike 1 metar, bruto nosivost 250 tona, dok je sam brod težak 40 tona. Nakon Drugog svjetskog rata, u ime reparacija, predan je Jugoslaviji, te je u poratnim godinama korišten za bušenje dna u obnovi riječke luke. Posljednji mu je vlasnik bila Lučka uprava, a posljednji posao "statiranje" u filmu "Vjetrovi rata".

Do nedavno brod je bio smješten na riječkoj obali gdje je provodio zasluženu penziju kao spomenik pomorcima plijeneći pažnju šetača i turista. Kako se vidi na prvoj slici, sada je smješten na lukobranu i dostupan samo onima koji naprave đir čitavim lukobranom, a to učini tek poneki turist.

I na kraju, ili na početku? sortiranje ulova.

Oznake: ribari

Gledam danas Europsko atletsko prvenstvo. Proglašenje pobjednika. Srebro osvojio crnoputi natjecatelj, crn ko najcrnja noć. U euforiji naš komentaror prenosi:
"Poljaci se sada ponose svojim novopečenim Poljakom, osvajačem srebrne medalje!"

Isti se tren nasmijah: E Poljaci, Poljaci ... Trebali ste ga ranije izvaditi iz pečnice ili smanjiti vatru da vam tako ne zagori!

Ovaj znak zabrane pješacima iznad znaka zabrane parkiranja i upozorbe na pauka, a koji se nalazi na ulasku u pješačku zonu na lukobranu nikada mi nije dao mira. I kakav bih ja bio bik da ga ne kompletiram na svoj način? Ako ima pauk za vozila, valjda ima i za neposlušne pješake!

Noć punog mjeseca. Mnogi su se trudili uhvatiti upravo taj mjesec. Ja imam svoj mjesec. Imam i stih koji sam napisao 13 kolovoza 2006. prije točno 8 godina. Pa zašto ga opet ne staviti o godišnjici, u noći punoj mjesečine.

Kako biti sam u toploj ljetnoj noći obasjanoj mjesečinom na moru.
U noći koja budi ćežnje, budi želje za voljenom.

Zaklapam oči, zadržavam tu sliku mjesečine na moru
i puštam da srce njome krene u daljinu.

Znam srce će srce naći i bit ćemo zajedno daleko od svih.
U toj toploj ljetnoj noći.

I sjedit ćemo zagrljeni uz more i mjesečinu.
U toj toploj ljetnoj noći.

Nećemo šaptat ljubavne riječi, srca će pričat.
U toj toploj ljetnoj noći.

I usne će tražiti usne.
U toj toploj ljetnoj noći.

I biti ćemo i more, i mi i mjesečina.
U toj toploj ljetnoj noći.

Biti ćemo samo mi.
U toj toploj ljetnoj noći.

Volim Te
U toplu ljetnu noć.

Napokon je počelo asfaltiranje rječkih cesta. Upravo tako. Asfaltiranje a ne krpanje. Točnije rečeno zamjena čitavog sloja asfalta.

Često sam pisao da su rječke ceste biciklistička giljotina. Kako Rijeka nema biciklističkih traka pored cesta, to su biciklisti osuđeni na vožnju cestom, ma gdje krenuli. Jasno da je naša desna strana prometnice, vožnja uz rub. No upravo su ti djelovi najgori dio prometnice. Naboran asfalt, šahti ispod razine asfalta, manji poklopci koji nedostaju, vožnju biciklom čine izuzetno opasnom, naročito na bržim djelovima gradskih cesta. Zbog toga mi je bilo drago kada sam čuo da se kreče u obnovu asfaltnog sloja.

Iz gomile slika opasnih kolnika i iz gomile slika radova nastojao sam izabrati tek par slika koje budu dočarale ovo o čemu govorim.

Vreli dan u gradu najbolje je izbječi odlaskom u prirodu, u hlad uz Rječinu. Na more mogu otiči sat, dva ujutro ili predveče. Bicikliranjem do izvora Rječine čitav mi je dan pun ljepote. Onih 9 kilometara konstantnog uspona lako se zaboravi čim se spustim do Martinovog sela pa krenem cestom prema Zoretičima i dalje kroz šumu do izvora.

Učinih najprije par slika Rječine koja je skoro bez vode. Stvarno sam bio iznenađen s obzirom na količine kiše prošli mjesec. Ipak je bilo dovoljno za učiniti snimak. Hladna voda bila je idealna za oprati znoj.

A kakav bih ja bio bik da ne uživam u cvijeću.

Nakon što sam sve fotkao, legao sam u hlad u travu pored rijeke. Nisam čak ni košulju obukao. Legao sam skoro gol, samo u gačicama da osjetim prirodu čitavim tijelom. Priroda je mirišala. Zemlja je imala svoj poseban miris. Ležao sam mirno dok su se po meni penjali mravi i spuštali kojekakvi kukci. Na taj sam način i ja bio dio prirode. Jednom riječju, uživao sam svim osjetilima.

Digoh pogled a na plavetnilu neba tek oblačić. Kao da se nakrivio da me bolje vidi. Kao da se za grančicu zakvačio i neda mu se dalje. Kao da mi zavidi ...

Nakon par sati sjeo sam na bajk i probiciklirao čitavim Grobnikom. Zrak je bio pun mirisa pokošenih polja.

Oznake: bicikliranje, izvor Rječine

Sjedim tako i tipkam, a sa teveja iznad glave upade mi u uho vijest kako je naš ministar otpušten iz bolnice i da se dobro oporavlja od "septičkog" šoka. Ma meni tu nešto ipak smrdi. Pa nije valjda ubogi nam ministar upao u septičku jamu? Ili ga je sjebala sepsa? Pa ako je o sepsi riječ, valjda je onda upao u sepsički šok a ne u septičku jamu.

A sve mi se čini da bi svi mi uskoro mogli doživjeti i pravi septički, usrani šok.
Kažu tako u nastavku vijesti, ma u svim vijestima, kako Bosna opet pliva u poplavama do krova, barem oni koji još imaju krov nad glavom. Kažu i da su te poplave gore od onih prošlih. No nitko ne spominje da će ta bosanska vodurina vjerovatno stiči i do nas, jasno ako bosanci prije toga ne popiju svu tu septičku vodurinu. I što je još gore, nitko ni jednom riječju ne spomene da se naša vodoprivreda priprema za doček tih još povjesnijih voda. Valjda to i nije potrebno. Bude već vodurina iscurila kroz onu rupetinu u nasipu koja osta od prošlih poplava. A narod? Narod je i tako naučio kuda ih budu vozili ako voda opet nađe puta do njihovih domova koje tek treba obnoviti. Ili je možda bolje da ih ponovo potopi prije obnove pa nam tako uštedi dvostruki posao.

Zna voda imati i svojih lijepih a ne samo septičkih strana. Eto npr. naša Rječina. Nagni se ponad, zagrabi šakom i utaži žeđ ...

Skoro svaki dan pred tržnicom gledam cvijeće koje prodaje bračni par. Prodaju cvijeće iz svog vrta, nešto malo ljekovitog bilja (uglavnom stolisnik i korijandor) i ove lijepe bukete. Nekoliko sam ih puta slikao a danas sam razgovarao sa cvjećaricom. Na jednostavno pitanje: Koliko joj je vremena potrebno za izraditi jedan buket, čuo sam čitavu priču o izradi bidermajera. Budem u par rečenica ukratko prenesao njenu priču:

-Zapravo neznam koliko mi je vremena potrebno za izraditi jedan buket. Najprije treba otiči u prirodu i nabrati stolisnik koji nakon toga treba i osušiti. Pored stolisnika treba osušiti i cvijeće za koje je rekla da su ga u Vojvodini zvali "krušne mrvice". Zatim treba izraditi cvijeće. Pa vezati žicom. Nakon toga umočiti ih u vosak ... I na kraju slaganje buketa. "Od posla me bole vrat i ramena i neznam koliko ću dugo još moči raditi", dodala je na kraju.

Bilo je lijepo čuti sa koliko je ljubavi pričala o cvijeću uz koje je provela čitav život. Bidermajer je tek dio te ljubavi.