Zavaliti se u proljetno jutro među travke i slušati ... slušati ... slušati kako priroda diše ... i slušati svoje misli ... i mislima s Dragom razgovarati ...

Vjerujem da će se svi upitati zbog čega opet stavljam istu fotku. Uvijek mi je drago kada učinim dobru fotku i vjerujem da vrijedi reći par riječi o samoj fotki.
Svatko će reći da je fotka dobra, ja sa sobom ležim u travi. No sama slika ima elemenata koji ju čine takvom, umirujućom. Pa krenimo redom.

Na klupi se vidi najlonska vrećica. Ona tu nije slučajno. Na samoj fotografiji ona ne smeta. Ona nenametljivo centar pogleda odvlači od mene. Ja, iako sam u prvom planu, nisam nametnut upravo zahvaljujući tom elementu. Još je jedan detalj koji sliku čini uravnoteženom. To je blaga dijagonala od vrećice, preko mojih ramena do mojih nogu na desnoj strani slike. Ta nevidljiva dijagonala sliku dijeli na dva dijela, onaj iznad mene pun zelenila, i dio na kome sam ja. Ja nisam izgubljen u tom travnatom zelenilu.

Vrećica je i tehnički detalj. Slika je rađena sa stativa s odgodom okidanja 10 sekundi. U takvom načinu slikanja, jasno da nisam mogao u objektivu sam sebe odabrati i najsvjetliji dio prema kome bi se aparat ravnao prilikom uravnoteženja svjetline. Zbog toga sam kao fokus slike odabrao jako svjetlu bijelu vrećicu. Na taj način, svijetle plohe moje košulje i moga lica nisu na fotki ispale preosvijetljene, spaljene.

Prednost slikanja sa stativa je u tome što možemo slikati isti motiv nekoliko puta bez da se na fotkama išta razlikuje. Legao sam u travu prvi puta i učinio fotku. Legao sam drugi puta i opet učinio fotku. U GIMP-u (ne koristim photoshop), dvije sam slike preklopio i na gornjoj u maski obrisao dio da se vidi moj drugi položaj. Kako je sve drugo identično, osim mog položaja, na konačnoj se fotki nevidi da je bilo šta izrezivano ili ubacivano jer za time nije bilo potrebe.

Zavaliti se u proljetno jutro među travke i slušati ... slušati ... slušati kako priroda diše ... i slušati svoje misli ... i mislima s Dragom razgovarati ...

Zbog nekakve bube, post je jutros dva puta objavljen. To sam vidjeo tek poslije podne, a link sa naslovnice vodio je na taj prvi post. Moja isprika onima koji su na prvu objavu ostavili komentar, tamo je

Zavaliti se u proljetno jutro među travke i slušati ... slušati... slušati kako priroda diše ... i razgovarati sam sa sobom...

Mislim da je svima dobro poznata moja ljubav prema životinjama, posebno psima. Današnje Uskrsno jutro bilo je stvarno posebno.

Kako nikada ne stvaram zalihe, svratih jutros do pumpe po cigarete. Usput svratih i na jutarnje pivce u kafiću u sklopu pumpe. Za jednim stolom pas, krasan crni. Kleknuo sam do njega a tu pseću ljubav i radost teško je opisati. Izljubila me kujica. I vrat i lice i uši ... Nije znala šta od veselja ...

A onda je došao On, Švicarski bijeli vučjak. Vidjeo sam u životu mnogo pasa ali ovaj ih nadmašuje svojom ljepotom. Suvišno je spomenuti kako sam ga mazio, kako sam bio oduševljen, kako sam bio sretan. Ostalo neka ispričaju fotke.

Vidim u komentarima da treča slika nije dovoljno razumljiva pa se misli da je to strog vlasnik. Vlasnik samo pokazuje psu da se okrene prema meni da ga mogu fotkati

Oznake: Psi, Bijeli švicarski vučjak

Uvijek kada istražujem Japan, naiđem na nešto što me ostavi bez riječi. Večeras sam tražio zanimljivosti u Minato Citiyu, jadnom od 23 Tokyska grada (područja).
Kada sletimo na Nariti, vlakom se vozimo do stanice Shinagawa i tu presjedamo, a područje je interesantno za kasniji obilazak.
Ono što me iznenadilo na ovom videu, podzemni je parking za bicikle. Mjesečni je najam 1500Y ili 90kn. Bicikl treba dovesti pred automatski ulaz i ugurati ga unutra i to je sav posao vlasnika. Bicikl dobije svoj elektronski broj koji očita čitač i bicikl nestaje u podzemlju ...

Video je poduži a priča o biciklu počinje na 7 minuti. Vjerujem da će vam biti zanimljivo pogledati. I to je Japan.

Kako je putovanje sve bliže, lijepo je prisjetiti se provedenih trenutaka u Tokyu 2016, slikama koje nisam prije objavljivao.
Na prvoj je slici Groblje nerođene djece u Zojo-ji Temple.

Ah to vrijeme. Zimi smo uživali proljeće, a sada umjesto proljeća imamo hladne, skoro zimske dane. Znao sam otvarati sezonu kupanja već 22 Travnja pa se s nostalgijom prisjećam toplih ljetnih dana. Jedan je takav sunčan dan bio inspiracija za ovaj samoslik iz donjeg očišta.

Treba znati biti i ostati Čovjek, bez obzira na kakvoj stolici sjedio.

Stojim tako nad morem, razmišljam. I u tom me razmišljanju uhvati moje drugo ja pa mi neda mira. Vidim da se muči i sve traži način kako da me pita, dok ga na kraju ne nagovorih da napokon prevali pitanje preko usana:
-Reci ti meni, moje drugo Ja, šta ti misliš o gnjidama?
-Kakvim pa sada gnjidama?
-Pa znaš, onim ljudskim. Šta se praviš lud!
Pogledah ga ozbiljno i vidim da zna šta mislim. Znam i ja šta on misli, riječi su nam suvišne ... oboje znamo šta tko misli ...

Jutrom se budim s tvojim imenom. Dan je samo Tvoj, svaka je misao Tvoja, Ljubavi moja.

Znaš da mi nedostaješ u zagrljaju u svakom trenutku. I upravo zbog toga ubija me ova odvojenost. Ponekada u ovu moju ludo zaljubljenu glavu zalutaju misli kojima tu nije mjesto i umjesto da u razgovoru s Tobom, u par riječi sve riješimo, mene misao izjeda i zapetljam se sam u sebi. To podsjeća na onu pjesmu kada čovjek ide kod prijatelja posuditi bicikl pa se čitavim putem u mislima svađa s njim dali će mu posuditi bicikl ili ne i na kraju pred njegovim vratima vikne: Pero goni se u vražju mater i ti i tvoj bicikl, požderi si ga. A Pero nema pojma o čemu je riječ.

Volim te i molim te oprosti na svakom ružnom trenutku koji ti priuštih zbog svoje lude glave i zbog svoje lude ljubavi. Žao mi je.

U proljeću, prebogatom bojama, često nam pogled privuče posebno lijepa slika. Uvijek sam volio doznati ime cvijeta koji me oduševio. Na taj sam način imao osjećaj da mi je cvijet postao prijatelj koji ima svoje ime, a ne tek usputni bezimeni cvijetak.

Ime ovoga drveta potječe iz priče da se Juda pokušao objesiti o njegovu granu nakon što je izdao Isusa.
Zbog predivne boje cvjetova i srcolikog oblika lista, Španjolci i Talijani zovu ga stablom ljubavi. Boja koju moja Draga obožava.

Vrijeme je jorgovana. Kako je prekrasno osjetiti njihov miris kada prolazim pored rascvjetanih grmova.
Draga voli ljubičasti, pa se potrudih da joj ispunim želju. Vjerujem da sam našao najljepši, Ljubavi moja.

Kradem ti dah sa usana
Kradem nježnost tvoga poljupca
Kradem ti usnama bradavice
Kradem ti sokove tvoga izvora
Kradem ti Tebe
A za uzvrat
Poklanjam ti sebe

Prije godinu dana pisao sam o "Najljepšoj Wisteriji na svijetu", staroj 150 godina. U međuvremenu čuo sam na teveu priču o presađivanju, jer je stablo počelo umirati i bio sam zadivljen. Presađena je prije 20 godina. Večeras sam uspjeo pronaći video tog presađivanja s mjesta gdje je bila usamljena u prekrasni Ashikaga Flower Park, 2:5 sata vožnje vlakom od Tokya. Volio bih da obiđemo taj prekrasni park, ali je pitanje da li će Wisterija biti najljepša jerbo ranije počinje cvasti. Morati ćemo provjeriti kada budemo u Tokyu.

Zanimljiva je priča gospođe Konami Tsukamoto, liječnika za stabla, koja je prije toga presadila preko 100 stabala:
"Najprije sam puno čitala o wisteriji. Nitko nije vjerovao da se može presaditi ovakvo stablo, promjera preko metar.
Dugo sam razmišljala kako ga presaditi. Na kraju sam se upitala: Što bih učinila da je to čovjek i onda mi se rješenje samo nametnulo - imobilizacija."

Presađivanje

Ovako danas izgleda

Često me znaju pitati: Zašto toliko volite Japan i šta vas uvijek vuče natrag?
Treba li izmišljati odgovore? Japan je svijet za sebe, toliko poseban, toliko lijep i svaki se puta vraćamo oplemenjeni.

Vrijeme je cvatnje trešanja i često na teveu možemo vidjeti Japan i kako Japanci doživljavaju ove dane ljepote trešnje. Zbog toga se potrudih naći šta cvatnja Sakure, japanske trešnje, znači u japanskoj kulturi i mitologiji. Vjerujem da će vam biti zanimljivo pročitati. Trešnja Sakura, Prunus serrulata, nije jestiva.
Kako se uvijek koristim isključivo mojim fotkama, slika za uvod je Lovranska trešnja.

A nakon uvoda šetnja u Japan.

Ovako Japanci doživljavaju cvatnju trešanja:
Život je kratak. Često se sunce tiho diže nezapaženo, a onda izgleda kao da je prerano postavljeno. Trešnjin cvijet je podsjetnik svima nama da je život lijep, ali nije iznimka za Zen koncept nepostojanosti, koji izražava ideju da je sva uvjetovana egzistencija prolazna. Na početku, cvjetovi trešnje su spektakularni u punom cvatu, dvaput trepću i svi bi mogli nestati s prvim padalinama ili povjetarcem. Uzvišena ljepota cvijeta simbol je poniznosti i služi kao podsjetnik na našu smrtnost, njihov kratak život na početku svakog proljeća simbolizira bit da je život dragocjen i da ga trebamo dobro živjeti.

Ovako pak kaže mitologija:
Postoji legenda u japanskoj mitologiji koja objašnjava zašto su cvjetovi trešnje tako izuzetni. Svako proljeće, vila Konohanasakuya-hime lebdi nisko na toplom proljetnom nebu, i budi uspavane trešnje svojim nježnim dahom. Njezino ime doslovno znači "cvjetajuća princeza iz trešnjinog cvijeta". Ona je također boginja planine Fuji i simbol delikatnog zemaljskog života u japanskoj mitologiji.

Da li znate koliko je stara najstarija trešnja na svijetu? Jasno da pojma nemate, i ja sam ostao iznenađen. Jindaizakura trešnja stara je 2 000 godina i još je prekrasna u punom cvatu. Prema japanskoj predaji, Jindaizakuru je zasadio princ Yamato Takeru, drevni junak Japana.

Jučer popodne

Danas jutrom isti cvjetovi