Zavaliti se u proljetno jutro među travke i slušati ... slušati ... slušati kako priroda diše ... i slušati svoje misli ... i mislima s Dragom razgovarati ...

Vjerujem da će se svi upitati zbog čega opet stavljam istu fotku. Uvijek mi je drago kada učinim dobru fotku i vjerujem da vrijedi reći par riječi o samoj fotki.
Svatko će reći da je fotka dobra, ja sa sobom ležim u travi. No sama slika ima elemenata koji ju čine takvom, umirujućom. Pa krenimo redom.

Na klupi se vidi najlonska vrećica. Ona tu nije slučajno. Na samoj fotografiji ona ne smeta. Ona nenametljivo centar pogleda odvlači od mene. Ja, iako sam u prvom planu, nisam nametnut upravo zahvaljujući tom elementu. Još je jedan detalj koji sliku čini uravnoteženom. To je blaga dijagonala od vrećice, preko mojih ramena do mojih nogu na desnoj strani slike. Ta nevidljiva dijagonala sliku dijeli na dva dijela, onaj iznad mene pun zelenila, i dio na kome sam ja. Ja nisam izgubljen u tom travnatom zelenilu.

Vrećica je i tehnički detalj. Slika je rađena sa stativa s odgodom okidanja 10 sekundi. U takvom načinu slikanja, jasno da nisam mogao u objektivu sam sebe odabrati i najsvjetliji dio prema kome bi se aparat ravnao prilikom uravnoteženja svjetline. Zbog toga sam kao fokus slike odabrao jako svjetlu bijelu vrećicu. Na taj način, svijetle plohe moje košulje i moga lica nisu na fotki ispale preosvijetljene, spaljene.

Prednost slikanja sa stativa je u tome što možemo slikati isti motiv nekoliko puta bez da se na fotkama išta razlikuje. Legao sam u travu prvi puta i učinio fotku. Legao sam drugi puta i opet učinio fotku. U GIMP-u (ne koristim photoshop), dvije sam slike preklopio i na gornjoj u maski obrisao dio da se vidi moj drugi položaj. Kako je sve drugo identično, osim mog položaja, na konačnoj se fotki nevidi da je bilo šta izrezivano ili ubacivano jer za time nije bilo potrebe.