Kako je Draga pisala o tome da želi redizajnirati blog, uznemirila je i mog crvića da nešto novo probam. Često kod večeg broja slika post postane prevelik. Zbog toga sam mislio da bi bilo zgodno u takvim slučajevima staviti manje sličice koje postanu normalne kada na njih stavite kursor.
Fotke sam učinio sa unučicom u Ljubljani.
Baš me zanima vaše mišljenje.
Kako zadnja slika pada iza ruba dovoljno je pomaknuti se strelicom.
Znatiželja je ono što nas uvijek tjera naprijed
Ovaj je moj performance (krasne li rvacke riječi) parodija na sve što se danas proglašava umjetnošću. Dovoljno je izvaditi prljavu plastičnu vrečicu iz smeća, staviti ju nasred korza, nači kritičara koji će to proglasiti umjetničkim uratkom u kome je umjetnik htjeo pokazati ... bla bla bla
Meni su najbolji kritičari bili nazočni čiji se smijeh čuje u pozadini. Imao sam dovoljno publike i bez najave preformanca na teveju.
Pa neka netko još posumnja da se i u meni ne krije umjetnik.
Česi bi rekli Šatečky. Lisnato tijesto sa slatkim sirom. Čitava je kuća mirišala po vaniliji kada ih Draga danas učini.
Treba li reči da je do večeri ostalo tek par komada i da sam bio izuzetno učinkovit.
Ajme kako ja volim slatko. A kada Draga napravi slatko, onda je to stvarno SLATKOOOOOOO
U poplavi kojekakvih debiloidnih reklama i ja svojedobno učinih jednu promidžbenu. Kako je to bilo prije više od 5 godina, uzimam si slobodu ponoviti ju.
Koliko pratim reklame, čini mi se da riječ još nije održana. Dakle vi sa više članova i dalje kupijte pile u komadičima.
Dobar vam tek.
Svi znate šta je to raža? A? Pa kako nebi znali. Jesmo li ili nismo Zemlja od Mora.
Pa kada već znate šta je raža, sigurno se pitate kako ražu češkati? To vam je zapravo jako jednostavno i zanimljivo. Skoknete do Japana, točnije do Osake, pa zađete u Aquarium. Kada obiđete čitavo podmorje dođete do bazena u kome plivaju raže. A raže ko raže, vole se maziti i češkati. Doplivaju do ruba i uživaju. Trepču sitnim okicama i kao da vas zovu da ne prekinete to ugodno češkanje. Ma guraju se koja će vam doči pod ruku.
Eto toliko da znate. Ako to želite probati, kartu u ruke i put Japana. Ugodno vam bilo.
Prvi je puta došao još mlad, negdije u travnju ili svibnju prošle godine. Od onda je svaki puta sa nama. Zna me i naljutiti kada mi ukrade marendu ako ju ostavim na krovu sakrivenu ispod kabanica. Dovoljno je par trenutaka neopreza da ju lopov pronađe i počasti se. Ma kakav lopov? Ipak je on moj prijatelj.
Glava ribe koju sam mu ponudio bila je napola odmrznuta. Zanimljivo da ju čitav dan nije htjeo pojesti. Ali svježoj ribi nije odolio.
(SM koji se vidi na kugli u prvom planu, čista je slučajnost. Galeb je prstenovan i S98M je njegov broj na nozi)
Ovaj je post na tragu onoga što je Draga pisala o zapostavljanu djeteta. Ima li išta ljepše no osjetiti iskrenu djetinju ljubav i radost djeteta. A dida ko dida ... uvijek je bio i ostao konj, hahaha
SAMO ZA OBRASLE
Sreo Dudek Franceka u Švabelandu pa mu se hvali:
Pogleć kako lijepe mobać jsem kupil. Rekli su mi da sve bum mogel delat ž njim.
Joj, Dudek, Dudek ... A zakaj si napravil ovu velku rupu u sredini?
Tu bum udenul pimpača kad bum jebel Regicu prek mobaća...
Nedavno se ženio sin. Jasno da sam se pitao šta im pokloniti, odrasli su ljudi. Već pri prvoj su misli otpali pokloni tipa: peć, servis, kojekakve bimbice i mirakuli. Želio sam pokloniti nešto trajno, nešto što će već pri prvom pogledu imati svoju poruku.
U trgovini mi oko zapelo za lijepu izduženu posudu. Lijepa je ali nešto mi ipak nedostaje. Tražeči dalje primjetih i manju. Odmah sam znao da je upravo to to što sam želio. Svaka za sebe su obične, a zajedno jedna drugu čine lijepom. Tek zajedno su kompletne.
Bilo mi je izuzetno drago kada je sin kasnije, kada smo se sreli rekao: Tata, hvala na poklonu. Odmah smo razumjeli poruku. Iako ju nisam napisao shvatili su šta sam želio reči. Može li poklon imati veću vrijednost?
SAMO ZA OBRASLE
Felam alejkum Hafo
Selam, Mujo
Šta frfljaš, gdje su ti zubi?
Ma pufti me. Finoć lizo Fatu pa mi proteze ifpale. Fada ju vodim ginekologu da mi vrati zube.
Iz povjerljivih izvora procurila je vijest da sabornici upravo raspuštenog Sabora budu posjetili one radnike u tvornici vojne obuće, koji već 4 mjeseca nisu dobili plaću, i da će im pokloniti svojih 6 plaća koje još imaju pravo dobivati od kada su raspuštenici. O onih 6 plaća koje su zaradili tako što u 6 mjeseci nisu bili u Saboru ni puno radno vrijeme jednog mjeseca ne rekoše ni riječi.
Izvor koji o tome žubori samo nije spomenuo tko će okupiti raspuštenike.
A možda im savjest proradi pa se sami okupe?
Post broj 700. Za 10 godina na ovom blogu, sasvim dovoljno. Pišem kada osjetim potrebu, kada me drži inspiracija. Tako mi je najljepše pisati.
Nadam se da u slijedečih deset godina možda dođem do tisuće.
Riječ po riječ, poveo sam vas da sa nama prošečete Japanom. Vjerujem da sam uspjeo prenesti barem dio onoga što smo mi doživjeli. Kada sam razmišljao kako pisati o našem putu u Japan, zaključio sam da bi najbolje bilo pisati tako da u svakom postu otkrijem zrnce Japana, ono o kojemu neznate ništa, i da tekstovi na jednostavan način mogu poslužiti nekome tko kao i mi bude tražio podatke u potrazi za kojima smo mi izgubili puno vremena. Umjesto kobasice od teksta u kojemu bi bilo sve nabacano i gomile slika ljepše mi je bilo ovako pisati. Sada znam da se jedino na takav način može odgovoriti na pitanje kako nam je bilo.
Kada kažemo da smo bili u Japanu, obično je prvo pitanje: "A koliko je to koštalo?"
Drugo je pitanje: "Šta vam je bilo najljepše?"
Odgovor na prvo pitanje dao sam u prvom postu. Ono što je najljepše, ni jedne nam kune nije žao.
Odgovor na drugo pitanje dao sam kroz sve napise i može se podvesti pod jedan: Doživjeli smo Japan na najljepši način. Pišuči sve ove tekstove shvatio sam da je zapravo nemoguće reči "Najljepše nam je bilo kada smo ..." Svi doživljaji zajedno čine sliku koja je prekrasna u našim uspomenama i znamo da se budemo rado vratili da tu sliku dopunimo novim saznanjima i novim prijateljstvima.
I za kraj video koji Draga učini uz prekrasnu pjesmu Sayonara
Koga zanimaju slike može pogledati moj album Japan klikom na sliku.
Chozuya je paviljon, mjesto koje služi pročišćavanju vjernika prije ulaska u hram ili sveto mjesto.
Drvenom posudom na dugom dršku, zagrabi se voda i njome se ispire najprije lijeva ruka, zatim desna i na kraju se vodom ispiru usta (voda se nakon toga ispljune). Negdije voda istječe iz cijevi od bambusa a negdije iz zmajevih usta, Chozuya Dragons.
Za kraj moram spomenuti naviku koju sam donesao iz Japana, Pravilo lijeve strane.
Bilo gdje da se nalaze ili kreću, japanci se uvijek drže lijeve strane, uz rub. Na pokretnim stubama gore ili dolje, na ulici, u hodnicima metroa... Time se omogučava onima koji su brži od nas da normalno prođu pored nas. Tek sam sada svjestan prednosti takvog kretanja. Kod nas dvije osobe, pa često i jedna osoba zauzme toliko mjesta na nogostupu da je potrebno siči na kolnik da bi ju obišli. Kada je više osoba u pitanju treba čekati i tražiti priliku da prođemo pored njih. Na pokretnim stubama skoro je nemoguće proči pored osobe ispred nas.
Kako je lako uvesti red u neredu!
Pisao sam već da smo dok smo šetali uz rijeku Sumida u Tokyu vidjeli u rijeci puno meduza. Bilo je to Dragoj prvi puta u životu da ih vidi u živo. U Aquariu u Osaki imali smo priliku gledati ih izbliza. Svaka vrsta u svome akvariu u čudesnom ambijentu polutame akvarija.
Vjerovatno vas zanima kako smo se prilagodili hrani u Japanu. Jednostavno rečeno, prilagodili smo se ponudi.
Kao otočna zemlja, Japan je uvijek obilovao ribom i obiljem hrane iz mora. Pored toga budizam je nametnuo taboo jedenja mesa, mesa četveronožaca, tako je dugo glavna hrana bila povrće, plodovi mora i riža. Tek prestankom Edo perioda i dolaskom cara na vlast 1868 dokinut je feudalni sustav i počelo je prosvjetiteljsko doba - Razdoblje Meiji. Otvaranjem prema svijetu i trgovinom sa prekomorskim zemljama došlo je i do toga da se meso postuno uvodi u prehranu. Ako to usporedim sa našom povješću prehrane koja je obilovala čvarcima, kobasicama, krmetinom i sličnim četveronošcima, pšenicom i kukuruzom, lako je doči do razloga tolike razlike u prehrani.
Meni, zadrtom sendvičaru, bilo je teško suočiti se sa činjenicom da u dučanima nema pravoga kruha, tek nekakve imitacije rezane na šnite i spremljene u verčice kako se kod nas spremaju neke posebne vrste kruhova. No to je nekakvo slatkasto tijesto, konzistencijom i okusom sličnije pinci nego kruhu. Nigdije nisam uspjeo pronači trgovinu koja ima škrinje u kojoj su izložene salame, šunke, sirevi, u kojoj su na policama izložene razne vrste kruha, PINKE KRUHA ... Nema mesara ni mesa koje visi kupcima pred nosom ili je izloženo u škrinji pred mesarom. Sve što se može kupiti nekakva su vakum pakovanja po par šnitica nečega što bi se moglo nazvati salamom ili slaninom. Sve što možete kupiti već je pripremljeno i nema potrebe da trgovci režu, sjeckaju i pakuju po želji kupaca.
Par riječi o sušiju. U prošlosti suši je bio način spremanja, konzerviranja, ribe. No za razliku od naših ribara koji su ribu samo solili, japanski su ribari posoljenu ribu spremali u posude zajedno sa rižom, red riže, red ribe i tako ju ostavljali 6 mjeseci do 3 godine. Jela se samo riba a riža je služila kao konzervans i zaštita.
No nije sve baš tako crno. Na hranu smo se lako navikli. Uvijek volim probati nešto novo, nešto različito, pa mi je japanska kuhinja bila izazov i zadovoljstvo.
Posebno je zadovoljstvo bilo na ulici gledati pripremu hrane. Kuhari su pravi virtuozi svoga posla. A okruglice sa hobotnicom, Takoyaki, bile u izvrsne.