Nedavno sam pisao kako sam prijatelju pomagao prilikom izvlačenja i porinuča jedrilice. Prije dan, dva me pozvao da sa njime nastupim na regati Jk "3.maj". Jasno da me nije trebalo nagovarati. Regata je prigodna i održana na relaciji Luka-lučica 3.maja. Kako se u luci ovaj vikend održava Nautički sajam, to je za start odabran akvatorij luke ispred izložbenog gata, gata Karoline rječke.
Kalma bonaca, skoro bez daška vjetra, i start u luci učinili su da smo jedva nakon sat ipo isplovili iz luke. Makar se nismo najedrili bilo je prekrasno biti na moru.
Po povratku čekao nas je ručak. Ljudi moji, neznam kada sam pojeo tako dobar gulaš s njokima. Čitava je lučica gulašom mirisala.
Sve u svemu, prekrasan dan na moru.
Sve su slike, osim panorame, snimljene dok smo čekali start. Nakon starta ipak je više pažnje trebalo posvetiti jedrima nego fotiču.
Dok se narod pita kojim to razlogom premijer putuje u Silicijsku dolinu, iz povjerljivih izvora doznajemo da ide kod okrunjenih IT glava potražiti riješenje kako u dvadesetprvom stoljeću žicama spojiti pokaznu ploču sa tipkama 151 sabornika. Nadamo se da bude donesao rješenje koje će izdržati barem nekoliko glasovanja.
(Pojašnjenje za one koji nisu u toku. I po drugi puta, nakon instaliranja nove opreme, opet je pao elektronički sistem glasovanja u Saboru, upravo pušten u pogon)
Polazišna ideja za ovu izložbu bila je Senekina misao: “I kada bi sve na ovoj planeti izgorjelo, ostala bi voda – i u njoj iskra novog života.”
Ovu godinu na natječaj se prijavilo 232 autora iz 22 zemlje s 1226 pojedinačnih fotografija te 19 kolekcija. Selekciju fotografija radio je međunarodni žiri u sastavu: RITA ZHAO, ugledna multimedijalna umjetnica iz Kine s diplomom Sveučilišta Berkeley iz područja umjetnosti, BRANIMIR KARANOVIĆ, cijenjeni profesor fotografije na Grafičkom odsjeku Fakulteta primijenjenih umjetnosti iz Beograda i BORISLAV BOŽIĆ, predsjednik Fotokluba Rijeka.
Žiri je za izložbu odabrao 89 pojedinačnih fotografija i dvije kolekcije od 88 autora. Po sadržaju fotografija i lokacijama snimanja obuhvaćen je cijeli planet. Autori su svojim pristupom „hvatali“ prirodu i njene trenutke u najsuptilnijim estetiziranim izdanjima. Vrlo je često na fotografijama prisutan plemeniti suodnos čovjeka i prirode, čovjeka i vode. Imamo autora koji su snimali inscenirane situacije s vodom ili njenim derivatima kako bi poslali određenu poruku.
Iz uvodnog govora predsjednika fotokluba:
Sve prispjele fotografije mailom su poslane članovima žirija u Peking i Beograd. Članovi su fotografije ocijenili, a one koje su dobile najveće ocjene uvrštene su u izložbu. Pobjednik natječaja je Stuart CHAPE iz Samoe sa svoje tri fotografije: Reef shark and coral, Rock pool i Svalbard, a njegova fotografija Rock pool osvojila je Grand prix
Od srca vam preporučam da pogledate fotke iz čitavog svijeta na stranici fotokluba Rijeka
Ovdije je tek par slika sa otvaranja izložbe. Ljepotu slika nije moguće pokazati fotkanjem u galeriji.
Uvodna riječ
Grand prix Stuart CHAPE_Rock pool
Za kraj moja malenkost sa slikom Osjetiti vodu.
Prilikom fotkanja vodila me misao: Kako slikati vodu? Dali slikati indirektno slikajuči život na vodi, odraze na vodi, vodene površine, zalaske... Najizazovnija mi je bila ideja slikati tako da vodu osjetimo kroz igru svjetla kojim se igra u moru, kroz igru oblicima oblutaka na dnu. Osjetimo da je tu i to je sasvim dovoljno.
U istom okviru ispod moje slike postavljena je fotografija Damira Borčića-Missoni boje, koja pokazuje gomile plastičnog otpada na obali. Zajedno, fotografije rječito govore o vodi, nebrizi i potrebi zaštite prirode i okoliša.
Ako nevidite čitav tekst rješenje je
Držati CTRL i skrolati iznad stranice
Vidjeh juče u luci kako je počelo okupljanje krstaša. Uz rivu je već vezan Esimit Europa 2. To je jedan od najbržih brodova na svijetu, dužine preko 30m. Zanimljivo je da ga je prošle godine na regati u Trstu pokušao zaustaviti Greenpeace svojim gumenjakom. Aktivisti Greenpeacea zahtjevali su da se obustave pokusi vezani za eksplataciju nafte na Arktici i tražili oslobađanje tridest svojih članova sa broda Arctic Sunrise koji su pritvoreni u Rusiji jer su sudjelovali u prosvjedu protiv Gazpromova vađenja nafte koje bi moglo ugroziti osjetljivu prirodnu ravnotežu. Malo im je nedostajalo da ga izbace iz regate. Gazprom je sponzor broda.
No razlog ovom postu nije predstavljane broda već pitanje iz naslova: Tko nam krati obalu?
Danas u Novom listu vidjeh da se brodovi sakupljaju na regatu 1000 otoka. Regata se vozi na ruti od Rijeke do Tivta i natrag. Oduševila me ta vijest pak pročitah članak. I kaže naš RIJEČKI novinar da je ukupna dužina rute 277nm (nautičkih milja). Nešto mi oko zapelo pa se upitah: Pa zar nam obala tako kratka? Okrenem net i jasno da je to u jednom smjeru, a čitava je ruta 554nm. Da je takvu glupost napisao beogradski novinar, rekao bih da nam namjerno spušta kajlu. Da je to napisao netko sa Kosova ili Rumunjske još bih razumjeo. No kada to kaže novinar koji je valjda rođen na moru, tada je to totalan panj od novinara.
Jasno da je 277nm dionica u jednom smjeru.
U našem fotoklubu danas je otvorena izložba fotografija članova fotokluba Zagreb. Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti izložene radove i porazgovarati s gostima. Nadam se da uskoro bude video sa otvaranja i na stranici kluba postavljena izložba pak budem linkao. Znam da bi bilo lijepo ovdije prikazati više izloženih radova, no zbog igre svjetla u galeriji to nebi bio kvalitetan prikaz pa stoga prilažem tek jednu od izloženih fotki.
Most preko kanjona Rječine vjerovatno ste upamtili iz nekog drugog pogleda. Fascinantan je kada ga gledate sa ceste kada dolazite u Rijeku. Mislim da je sa 101m nad dnom kanjona, najviši u Hrvatskoj. Na ovakvom rasponu od preko 200m obično se grade lučni ili viseči mostovi. No ovdije je kosim upornjacima smanjen glavni raspon što je omogučilo ovakvu gradnju nalik na skok mačke pa je i nazvan je "mačji skok".
Juče sam svratio do Hartere, nekada svjetski poznate tvornice papira. Njihov cigaretni papir bio je jedan od najkvalitetnijih u svijetu. Glave joj je došla privatizacija na hrvatski način. Danas prostore u Harteri pokušavaju oživjeti mladi "Hartera festivalom" i kulturnim akcijama. Na žalost, premalo je podrške grada da bi se učinilo nešto više.
Planirani kratak obilazak pretvorio se u skoro dva sata fotkanja. Po mom običaju, umjesto gomile fotki, i ovaj puta stavljam tek nekoliko. Za početak sasvim dovoljno.
Ako nevidite čitav tekst i sliku rješenje je:
držati CTRL i vrtiti skroler
Prošli sam puta pisao o svjetioniku skitnici. Ovaj puta o tunelu čiji je izlaz iznad ulaza. Da, da, upravo tako. Visinska je razlika između ulaza i izlaza skoro 40 metara, a jedno od drugog su udaljeni tristotinjak metara zračne linije iako je tunel dugačak skoro 2 kilometra.
Koncem 19 stoljeća, kada je Rijeka kao jedina Mađarska luka doživljavala svoj procvat, pojavio se problem transporta željeznicom sa Brajdice kroz grad ( ta pruga i sada razdvaja grad) do glavnog kolodvora pa onda prugom prema Zagrebu. Zbog toga je odlučeno da se izgradi pruga direktno sa brajdice do stanice Sušak. Što na umu, to na drumu, rekao bi naš narod. Pruga je izgrađena i puštena u promet 1900. god.
Mnogi rječani i neznaju da ispod Trsata prolazi tunel koji spaja Pećine i Sušak i čemu služe čudne građevine u obliku tornja. Zbog ventilacije na Krimeji i kod Parka heroja postavljeni su vertikalni ventilacijski otvori.
Bušenje tunela odvijalo se istovremeno sa oba kraja. U strahu da je pogriješio u svojim proračunima i da se dvije polovice ne budu ispravno srele, u toku gradnje ubio se projektant tunela. Kada je tunel napokon probijen greška na spoju bila je tek jedan jedini centimetar. Nije na odmet spomenuti da je gradnja trajala tek 17 mjeseci.
Lijepa priča o tunelu ispričana je na stranici Croinfo.net. Slikom i rječju opisan je obilazak čitavog tunela uz stručnu pratnju
Stanica na Brajdici koja je ostala sačuvana kao spomenik kulture prilikom gradnje nove ceste D404.
Ulazimo u tunel na Brajdici
Vozimo se sušačkim i trsatskim podzemljem
Treba uzeti malo zraka na Krimeji, pored orjentovog igrališta
Izlazimo na Krimeji i uskoro dolazimo na stanicu Sušak-Pećine.
Rječki je svjetionik poznat po tome što nije postavljen na obali već ima do nje pješačenja, dan jahanja. Razlog tom njegovom položaju je činjenica da je nakon što je postavljen na kraju lukobrana (1884. g.), lukobran pod njime utonuo a on svršio u moru. Rastavljen je i ponovo podignut 1893, no ovoga puta na njegovom današnjem mjestu, daleko od mora. Sve mi se čini da ni tu ne bude dugo ostao jerbo u akvatoriju ispred njega već su počeli radovi na gradnji novog kontejnerskog terminala. Po svoj prilici piše mu se još jedna šetnja. Svjetionik je metalni pa nije problem rastaviti ga i prošetati.
Vjerujem da su sinoć mnogi rječani zadivljeno gledali boju oblaka. Čekajuči otvaranje izložbe mladih fotografa u našem fotoklubu učinio sam par snimaka. Prizor plamenih oblaka nad gradom bio je zastrašujuč.
Ma znate šta? Neznate a? Pa jasno da neznate dok vam ne kažem u čemu je stvar. A stvar je u tim vašim zagrebačkim kuglama.
Ovako gledano iz Rijeke, stvarno je interesantno to vaše prepucavanje. Šta je bilo prije jaje ili kugla? Kakve je boje bila prva kugla a kakve je boje bio prvi žumanjak? A šta ako je bio mučak? Dali i mučak ima boju. No ostavimo se mi jaja kada su kugle u pitanju. Ipak, kugla je kugla, a to je već jako ozbiljna stvar.
Tko ima pravo na prvu kuglu a tko na prvo jaje? Evo mene opet među jajima. A upravo sam mislio reči da dođete u Rijeku uzeti onu gomilu kuglaste rđe ispred našeg kazališta ako vam je već stalo do toga da uđete u Guinesovu knjigu po broju gradskih kugli. Da ipak ne ostanete samo na tih par jadnih kuglica od srca vam preporučam da večeras ispred Bandičevih fontana ne sakupljate bačene kugle. Ostavite ih da sve stoje tamo gdje su pale kada su bačene i mjesto u knjizi rekorada vam je garantirano.
Ako vam ni sve te kugle nisu dovolje, skromno dodajem i ja svoju kuglicu. Kad je bal, nek je maskenbal.
Malo pojašnjenja onima koji neznaju o čemu je riječ. Pored Kožaričeve kugle koja je prije ??? godina postavljena u Zagrebu, nedavno je i pred novu Glazbenu akademiju postavljena kugla. Sada se vodi rat oko toga tko ima autorsko pravo na kuglu i njenu boju Zagrebu.
Bilježim se sa Štovanjem