Lijepu prigodnu fotku možete vidjeti na mom blogu Moje ilustracije

Odmor na lukobranu danas mi je uljepšao galeb. Došao je tu skoro do mojih nogu, na rukohvat i kao maneken pozirao dvadesetak minuta.

U organizaciji Fotokluba Rijeka danas smo imali 7. Fotodoručak. Fotodoručkom zovemo dan druženja. Počinje okupljanjem uz lagani pregriz i prijateljske razgovore i razmjene iskustva nakon čega nastavljamo čitav dan snimati. U povodu Dana Primorsko-Goranske Županije,14 travnja, Fotosavez PGŽ dva puta godišnje organizira foto-akcije "Županija u jednom danu" kada su svi pozvani da jedan dan snimaju sve što smatraju zanimljivim u našoj Županiji. U nedjelju je bilo snimanje Županije i u sklopu toga je bilo i naše snimanje u Gorskom kotaru.

Minibusom smo obišli Staru Sušicu, Kamačnik, Gomirje, Severin na Kupi i Lukovdol. Ručak u restoranu Kamačnik, na utoku Kamačnika u Dobru bio je izvanredan nakon šetnje i fotkanja u kanjonu Kamačnika.
Da vas ne ubijam opisima, ljepše je slikom pokazati današnji lijepi dan u Gorskom kotaru.

Jedan prekrasan foto-dan u prirodi. Falio nam na kraju onaj sat koji su nam danas odgrizli pa je dan bio krači.

U ovo kišno i burno vrijeme, vidjeti je polomljene kišobrane na sve strane. Ostane iza njih i viška, ili je taj višak tek nekome ispao.
Poznati je pleteni proizvod ličkih žena njiovim junacima "nakurnjak". Ime mu samo kaže koji dio junačina treba štititi za hladnih ličkih dana, a bogme i noći. Jasno da mi asocijacija upalila isti tren, i ja nebih bio ja da nisam okinuo.

Na izložbi fotografia Slavke Pavić oduševila me slika Osamljeno stablo. Sa autoricom sam desetak minuta pričao o slici. Pričao sam koliko sam pažnje i truda potrošio da bih fotkao slično osamljeno stablo ali u gradu. Trebalo je izbječi nebodere i zgrade u pozadini, trebalo je izbječi grad. Uslikao sam ga u prolječe prošle godine. Nedavno je posječeno ...

Prekrasan jučerašnji dan, stvoren za bicikliranje iskoristih upravo tako - bicikliranjem. Lijepa tura do Brseća.
U Opatiji nisam odolio ovom oleanderu, a visoko gore iznad ceste prema Brseću, na obroncima Učke, Sveta Jelena obasjana suncem zvala me da stanem i izvadim fotić.

Da sve ne bude baš idealno u riječkoj sam luci na povratku nagazio na neko sranje i probušio zadnju gumu. Nakon stotinjak prebicikliranih kolimetara, trebalo je gurati bajk još jedno 4km uzbrdo. Baš mi se nije dalo promjeniti tu usranu gumu, skoro pred kučnim vratima.

Ako nevidite čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati na potrebu veličinu

Prenosim iz Wikipedie o Dobrovačkoj karanteni:

Pošto je Dubrovnik bio važan lučki grad te je primao putnike iz svih krajeva svijeta, Veliko vijeće Dubrovačke Republike je 27. srpnja 1377. godine donijelo odluku kojom se prvi put u svijetu uvodi karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebice kuge. Ova je odluka objavljena u tzv. Zelenoj knjizi (Liber viridis) pod naslovom Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium nel districtum (Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje).

Određeno je da niti domaći ljudi, niti stranci koji dolaze iz kužnih krajeva ne mogu ući u grad, ako prethodno ne proborave 30 dana na otocima Mrkanu, Bobari i Supetru pored Cavtata.

Prenosim sa stranice Fluminensia, "Martinšćica u srcu":

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera. (Danas je tu remontno brodogradilište V Lenac)

Slušam i gledam svakodnevno na teveu izviješča o napredovanju ebole. Pa kaže u novijim vijestima: Putnik se u avionu počeo loše osječati, pa je odvezen u karantenu, a avion je dezinficiran! Ostalih 180 putnika ne spominju, valjda su se u miru razišli svatko na svoju stranu. Valjda bi se svatko normalan upitao: Aku su bili satima u malom zatvorenom prostoru uz potencijalnog bolesnika i oni postaju potencijalni prenosnici? Ili samo avion može biti zaražen, a ne i putnici koji su u njemu satima sjedili!

Kažu kako su uveli mjere predostrožnosti na aerodromima. Gledamo kako im pregledaju uši i otpuštaju kao zdrave da odu svojim putem. Pa zašto im nisu pregledali nos, usta ili šupak, kada već kažu da se boleština prenosi izlučevinama tjelesnim? Zašto ih nisu izolirali na aerodromu dok se ne ustanovi da nisu rasadnik boleštine? Kažu da kihanjem u krugu od nekoliko metara oko sebe onečistimo prostor. Nije potrebno posegnuti prstom u nos pa time namazati kruh onome do sebe.
Nigdje nisam vidjeo da je netko u automobilu zaustavljen na granici. Valjda vozači ne obolijevaju.

Da dalje puno ne slinim tjelesnim izlučevinama jasno i glasno pitam:

Kako to da su već Dubrovčani prije 667 godina znali kako se nositi potencijalnim unosom zaraze. Kako to da su Riječani prije 180 godina imali svoju karantenu, a danas u dvadesetprvom stolječu igramo igre na sreću: Hoće se ili neće razboljeti potencijalni prenositelj zaraze. Pa kada počne padati s nogu tada ga budemo smjestili u izolaciju.

Korektnosti radi, moram spomenuti da su u vijestima u 15 sati ipak spomenuli da su i prema ostalim putnicima poduzete mjere na aerodromu. A nabrojali su i države koje su već zabranile ulazak iz problematočnih zemalja.

Oznake: Ebola

Ako nevidite čitav tekst, rješenje je:
držati CTRL i skrolati na potrebnu veličinu stranice.

U Galeriji Principij Fotokluba Rijeka i Muzeju grada Rijeke sinoć je otvorena izložba fotografija Slavke Pavić.
Čitam u katalogu izložbe:

Ovo fotografsko društvo - Fotoklub Rijeka, kroz cijelu svoju povijest, a ona je duga preko osamdeset godina, okuplja i promovira fotografske autore u Rijeci i šire. I ova izložba Slavke Pavić realizirana je na našu inicijativu, a u okviru programa predstavljanja hrvatskih autora i hrvatske fotografije u Rijeci. Dobrotom autorice Slavke Pavić, angažmanom autorice izložbe Ive Prosoli te suradničkim raspoloženjem ravnatelja Muzeja grada Zagreba Vinka Ivića realizirana je izložba u Rijeci. Zbog obima izložbe dio je postavljen je u Galeriji Principij a dio u Muzeju grada Rijeke.

Slavka Pavić je naša počasna članica i stoga je ova izložba za nas značajnija i vrednija. Ovo je još jedan naš doprinos promociji fotografskog stvaralaštva te obogaćivanje kulturnog profila grada Rijeke.
(Prilikom otvaranja spomenuto je da će nakon Rijeke izložba biti postavljena ju još nekoliko Hrvatskih gradova i van granice.)

Otvaranje izložbe u Galeriji Principij

Slavka Pavić je rođena 1927. godine u Jajcu, BiH. Djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru. Godine 1946 upisala je studij ekonomije u Zagrebu. Godine 1951. postala je članica Fotokluba Zagreb, te je započela s izlaganjem. Surađivala je sa suprugom, istaknutim Fotografom Milanom Pavićem. Održala je 18 samostalnih i sudjelovala u više od 300 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te je pri tome osvojila više od 90 različitih nagrada i priznanja.

Jedna je od osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, 1973. godine. Uz Đuru Greisbacha i Vladka Lozića, suorganizatorica je izložbi Sekcije Žene snimaju, a kasnije je postala i glavna organizatorica.

Radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u različitim privatnim zbirkama.

Osamljeno stablo, 1978.g.

Daruvarski pejsaž, 1966.g.

Otvaranje izložbe u Muzeju grada Rijeke

Slavka Pavić jedna je od najvažnijih hrvatskih fotografkinja druge polovine dvadesetog stoljeća.

U prolazu, 1951.g.

Dolazi novi grad, 1969.g.

Uz izložbu promovirana je i internet stranica posvećena Slavki Pavić, na kojoj možete vidjeti sve izložene radove.

Bela ... uz zadnje zrake Sunca, zadnja ruka

Njih dvije, tišina mora i večeri. Usprkos velike udaljenosti i dubokog predvečerja što se vidi po svjetlima na Krku, zumiranjem i dugom ekspozicijom ipak sam uspio uhvatiti ovaj lijepi trenutak. Pokazalo se korisnim što sam ponesao stalak za fotić.

Grad utonuo u noć

Uvijek je lijepo u predvečerje pored mora, u posvemašnjem miru, zastati i odmoriti misli.

Ako nevidite čitav tekst rješenje je:
Držati CTRL i skrolati na potrebnu veličinu stranice.

Prva nedjelja u listopadu rezervirana je u Kastvu za Belu nedeju. Fešta je to od mladog vina "belice" i samanj. Kažu prvi spomen datira još u 1400-tu u Zakonu grada Kastva.

Za divno čudo, ovaj je puta nedeja bila bez kiše. Prekrasno burno vrijeme, idealno za bicikliranje. Glavni razlog odlaska na Kastav bila je nada da budem učinio koju lijepu sliku grada i sajamskog života u gradu. Već prvi susret nije bio sa gradom već sa neopisivom gužvom koja je činila penjanje do Kastva skoro nemogučom misijom. Za tih par stotina metara trebalo je izgubiti sat vremena, korak po korak. Glavni krivci te gužve bili su bezbrojni štandovi "svega i svačega", ako tako možemo nazvati ponudu gaća, hlača, majica, tenisica i sličnih originalnih proizvoda.

Upala mi u oko ponuda muških podgaća sa kojekakvim tekstovima tipa: Ja sam tvoj izbor, Drži me čvrsto, Samo ja ... Stalno me progonila misao: čemu ta diskriminacija spolova? Nigdje nisam primjetio ženske gačice na kojima bi pisalo nešto u stilu: Samo tvoja, Poljubi me nježno, Volim tvoj jezik, Dovedi me do ludila ...

Mislilo se tu i na najmlađe. A šta drugo ratnički narod može ponuditi malim ratnicima nego oružje svih mogučih vrsta. Neka uče od malih nogu kako ratovati.
Našlo se u krugu grada sasvim originalnih majstora starih zanata i njihovih proizvoda, vitezova raznih vrsta, zabave za široke narodne mase raznih vrsta. Garantiram da ih ni na kojem drugom sajmu ili narodnoj fešti nećete vidjeti. (Ako ćete mi vjerovati na riječ ... ha ha ha)
Bilo tu i za prezalogajiti. Cijene ne budem promidžbirao da netko od čitaća ne padne u nesvjest.

Da samo ne kritiziram moram pohvaliti oglazbljenje. Čitav je grad ozvučen tako da nije bilo kakofonije kojekakvih međusobno sudarajučih skladbi.

Za kraj obišao sam grad i učinio par snimaka. Popio par čaša mladog vina i sretan i zadovoljan sjeo na bajk i strmopizdio se nizbrdo. Kako naš narod lijepo kaže: Niz brdo i govno se samo kotrlja.
I na najkrajnjem kraju. Ovim sam pedaliranjem zaokružio ove godine prebicikliranih 4000km. Al sam sretan.

Oznake: kastav

Juče na Korzu nastup folklorne grupe. Umjesto skupine, pažnju moga fotiča privukle su ove curice koje su na svoj način uživale u glazbi. Ah ta djeca. Uvijek su lijepa u svojoj iskrenoj igri.

Oznake: djeca, ples, igra

Ako nevidite čitav tekst rješenje je
držati CTRL i skrolati na željenu veličinu

Iz uvodne riječi predsjednika kluba Borislava Božića, prof.:
U dugoj povijesti Fotokluba Rijeka ovo je prvo osvrtanje unatrag, prva izložba retrospektivnog karaktera. I pored sjajne povijesti i izuzetnih godina stvaralačke i izlagačke aktivnosti, nije bilo cjelovitog pregleda rada ovoga fotografskog društva, a ostvarilo se puno izložbi, formirali su se autori koji su svojim radom afirmirali fotografiju, sebe i Klub. Prošlo je više od osamdeset godina otkako se skupina entuzijasta sa zajedničkim interesom za fotografiju angažirala i realizirala prve izložbe fotografske sekcije Planinarskog društva Velebit. Dakle, bilo je to tridesetih godina dvadesetog stoljeća.
...
Nakon osvrta na povijest kluba i položaj kluba u društvu danas, predsjednik je završio riječima:
Vrijednost ove prve retrospektivne izložbe je što će na njoj biti izložene originalne autorske fotografije koje se čuvaju u arhivi Kluba.
Ovo je „praznik riječke fotografije“.

U galeriji je izloženo 90 radova a ostali se mogu pogledati na ekranu postavljenom u galeriji.
Od srca vam preporučam da posjetite izložbu u Galeriji Principij ili da pogledate izložene radove na stranici Fotokluba Rijeka

Boris Pajkurić, Tunera, 1936.g.

Smokvina Ranko, Lučki radnici u Montevideu, 1964.g.

Malpera Alfons, Ribari, 1964.g.

Soprano Fernando, Dettaglio, 1961.g. Pored slike dodani su i "detalji iz njene putovnice"

Oznake: izložba