29.03.2014., subota... u bulju mu se zaboo ...
|
Rano jutro. Šećem i idem za svojom mišlju. Idealno vrijeme da snimim priču o buđenju irisa. Znam da mi je dovoljno prošetati tek desetak minuta do rascvjetanih grmova. Buđenje irisa ... U moru ljepote bilo je teško izabrati najljepše. I sada se ja pitam: Kome to prodajem priče o ljepoti i valjam gluposti? Zašto jednostavno ne kažem da sam se trudio izbječi da mi u objektiv upadnu vrečice koje su visile svuda unaokolo! Prava ikebana s irisima. |
... lukobranom u zalaz Sunca ... |
Imao sam sreću nači se danas u luci. Ovih se dana održava regata modela jedrilica. Vjerovatno im je današnji dan najljepši glede vremena. Natjecanje će se odvijati danas, sutra i u nejdelju, a već za sutra je predviđeno pogoršanje vremena. Da puno ne izmišljam ovo piše na službenoj stranici: Rijeka će po 20. put ugostiti međunarodnu riječku regatu RU jedrilica koja će biti i IOM Otvoreno prvenstvo Hrvatske za 2014. U proteklih 19 izdanja na ovoj regati je sudjelovalo 107 natjecatelja iz Češke, Francuske, Hrvatske, Italije, Mađarske, Norveške, Rumunjske, Slovenije, Španjolske i Velike Britanije. Sve detalje treba pomno provjeriti na suhom Pa još jedna provjera Samo još jednom da bacim oko Svečani trenutak porinuča Odeee... Neka se javi kome je ljepše ... Sa ove slike možete pregledati čitavu galeriju, a ima toga... Dodatak: Subota, regata po kiši i južini. Priprema za start Dan je znak za start Tko će bolje, tko će brže ... Žao mi je što zbog kiše nisam mogao pratiti čitavu regatu. Razlog? Bicikl i kišobran nikako ne idu zajedno. Dovoljno sam pokisao da snimim dio regate. |
Uvijek kada bih došao na Trsat pitao sam se kako im ne dosadi stojati stalno i nepokretno na istom mjestu. I to samo zato jer se nekom prohtjelo da ih tu postavi da bi ih drugi gledali. Zbog toga sam danas uzeo stvari u svoje ruke i postavio ih zajedno pored topa. Vidjeo sam da je razgovor ugodni odmah krenuo. Vjerujem da su imali puno toga za ispričati jedno drugom. |
|
Da parafraziram onu poznatu pjesmu samo ću reči: Nije u moru sve. Dakle danas u prirodu. A gdje je ljepše nego na izvor Rječine. Odabrana tura: Pašac-Lopača-Martinovo selo-Zoretiči pa prema izvoru. Povratak Grobničkim poljem preko Čavli. Lijepih četrdesetak kilometara. Ako sam danas izgubio tri kile, dvije su sigurno isparile na prvih 8 kilometara, do Lopače. Mislim da je korektno spomenuti da je cesta od Grohova do Lopače zatvorena zbog klizišta i prolazna je jedino pješice ili s biciklom u rukama a ne na biciklu. Prva je slika puna simbolike. Kanjon Rječine u čijoj su delti još stari Kelti gradili prve nastambe. S lijeve je strane Trsat, simbol Rijeke i njene prošlosti. S desne strane novo naselje na Kozali. Staro i novo spojeno prekrasnim mostom koji zbog svoga oblika nosi ime: Mačji skok. A ispod mosta na staroj cesti vide se Banska vrata, stari ulaz u Rijeku (Na stijeni pod mostom suncem osunčanoj danas stoji ploča na kojoj piše Banska vrata). Jedan pogled a čitava priča o gradu. Kanjon Rječine Tamo gdje se kanjon sa nebom spaja Kaskada u Martinovom selu Baš je prava krava. Samo ju trava zanima. Ni da digne pogled Igra Sunca i Rječine Još samo da šuma ozeleni Odmor uz par prijateljskih riječi I za kraj, krasan spust do mora. |
Niste nikada bili u Kastvu? A? A tko vam kriv! E baš mi došlo da pokažem koliko glupavo izgleda kada ljudi robuju poštapalicama. I zbog toga vam ništa neću reči. Da ne kažem da se Kastav smjestio u pobrđu ponad Opatije. Neću vam reči ni da je prekrasan pogled sa Kastva na cijeli riječki zaljev, kao i na svo brdovito zaleđe, od Učke na zapadu, peko Obruča ( zbirno ime planina jer upravo tako zahvačaju riječko zaleđe), do Velebita. Neću vam reči ni za Belu nedeju, feštu mladog vina. Neću vam reči ni za glazbene večeri. Ma ništa vam neću reči pa se vi mislite, ha ha ha.... Samo ću prišapnuti da sam iskoristio dan kada smo grad i ja bili sami. Neću vam reči da je to samovanje najljepše za uočiti sitnice koje pobjegnu kada su ulice pune života. Da ne kažem da o crkvi sa slike postoji i legenda: Kako se gradila Kastavska Crekvina U 17. stoljeću Jezuiti odlučiše u Kastvu na istočnoj strani izgraditi velebnu crkvu posvećenu Sv. Mariji. Svi Kastavci morali su pomagati pri gradnji bez ikakve naknade. Morali su nositi i morski pijesak na leđima iz Preluka u Kastav za gradnju. Među njima bila je i siromašna udovica s troje male djece koje nije imala čime hraniti. Kad je došao na nju red da ide raditi, zamolila je jednoga od jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi koji komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da ju pusti, ovaj ju je potjerao na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka proklela je gradnju crkve: «Dabogda se građevina uvijek rušila!» Jezuiti su pokušali tri puta dovršiti crkvu, ali se uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se građevina rušila i da li je ikada bila dovršena. I danas ruševine crkve, u narodu nazvane «Crekvina» stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik. Neću vam reči ni da sa ove prve slike možete listati galeriju bez potrebe da ulazite u nju. Ma neću vam reči ni da je na blog postavljeno manje slika nego ih ima u galeriji. Pa valjda ste do sada naučili da u blog stavljam tek nekoliko slika. A ovo ću ipak reči. Sjeo sam na terasu, pijuckao pivkana i pustio pogled da luta u maglovite daljine nad morem. Iako vam ništa nisam rekao nadam se da su slike nadoknadile moju šutnju. |
Krasan sunčan dan. Vjetrovit, temperatura 15,16°C i što je najbitnije suh pa nema preznojavanja. Idealano za bicikliranje. Idealano da napokon napravim turu do Brseča o kojoj već duže vrijeme razmišljam. Nakon prebicikliranih skoro 100km, par je nedostajalo, mogu reči da sam više no zadovoljan današnjim danom. Slatki umor i sređivanje dojmova. Poznata slika crkvice nad morem. Panorama koju malo tko propusti zadržati u svome objektivu. Stari je Brseč gore desno iza crkvice. Nije potrebno spomenuti da su mi u Brseču prvi u oko upali ovi prekrasni irisi. Da sam znao da treba biciklirati još dvadesetak kilometara da ih uslikam, sigurno bih sjeo na pedale bez razmišljanja. Zvonik I oni su ovdije našli svoj odmor Obroncima Učke cesta vijuga nad morem A kako ne zastati i diviti se Za kraj zašto ne spomenuti da su prekrasan dan pokvarili bajkeri. Proljetni dani vjerovatno su izvukli sve motore na ceste i vjerovatno svi misle kako sada treba nadoknaditi zimsko mirovanje. Na slikama se vidi kako cesta vijuga. Takva je od Rijeke do Brseča. Grozno je biciklirati i čuti već iz daljine motore koji urlaju, sklanjati se u stranu da me ne pokupe oni koji cestu smatraju svojim vlasništvom. Ne čudi me kada svakih par dana čitamo kako je netko vozio svoj posljednji krug. I sve je dobro dok samo on strada. Problem je što najčešće stradaju nedužni. |
U naslovu prošlog posta pisalo je: Staro u novom. Tema ovoga posta sama se nametnula kao odgovor. Kako novo ugraditi u staro? Evo kako se to radi u Rijeci. Mislim da je ovo prvi objekat u Rijeci na kome je na ovaj način sačuvana lijepa stara fasada. Sječam se kako sam gledao kada je eksplozivom sve srušeno a ostavljene su samo zapadna i južna fasada. Valjda je to bilo i prvo takvo rušenje objekta eksplozivom u Rijeci. Zanima me kako turisti doživljavaju ovakvu kombinaciju starog i novog. Mi smo se navikli. Vjerujem da nitko na prvi pogled nemože pretpostaviti šta se krije iza ovih fasada dolje. Da vam pomognem. Na donjoj je slici pogled sa stražnje strane ( a koja je zapravo stražnja?). Kapelica sa prve slike prvi je objekat s desna na donjoj slici! |
...al' ostaje zauvijek u srcu koje joj se divilo Sjedim za kompom, pripremam sliku ove magnolije i mislim na ovaj naslov i tekst. |
Karnevalskom povorkom i ove su poklade došle svome kraju. Bilo je lijepo osjetiti zvuke karnevala na riječkim ulicama i uživati u raznolikosti grupa. Meni je sve skupa ličilo na proljetnu rascvjetanu livadu punu ptičjeg pjeva. Slikom ili videom teško je dočarati atmosferu koja je vladala, trebalo ju je uživo osjetiti. Uživao sam u šarenilu i to vam ovdije pokazujem. Karneval je živjeo sa gradom i grad sa karnevalom. Namjerno sam izostavio alegorijska kola. Sve sam doživjeo kao šarenu igru i mislim da je to sasvim dovoljno. Po mom običaju u post postavljam tek nekoliko slika a sve su druge u galeriji. Svaka je slika ulaz u galeriju no ja preporučam pregledavanje strelicama na zadnjoj slici. |
Sa irisima objavljenim u nekoliko zadnjih postova sam sebi ličim na umjetnika koji čitav život slika samo zadnju lijevu nogu svoga psa. No za razliku od njega, ja nemam kritičara koji će tu zadnju lijevu nogu njegovoga psa proglasiti vrhunskom umjetnošču i skupo naplatiti. Ja za svoju dušu tražim ljepotu u ovim raznobojnim irisima i drago mi je ako barem na trenutak izmamim smješak u uglu vaših usana. Ovaj puta na red su došli žuti irisi. Žuta mi je boja uvijek problem za uslikati i zato su mi ovi žuti još draži. Druge boje još neobjavljene budu već došle na red. Ima toga kod tate u albumu i u prirodi onih koji samo čekaju da se sretnemo... |
Videa iz Japana