Niste nikada bili u Kastvu? A? A tko vam kriv!

E baš mi došlo da pokažem koliko glupavo izgleda kada ljudi robuju poštapalicama. I zbog toga vam ništa neću reči. Da ne kažem da se Kastav smjestio u pobrđu ponad Opatije. Neću vam reči ni da je prekrasan pogled sa Kastva na cijeli riječki zaljev, kao i na svo brdovito zaleđe, od Učke na zapadu, peko Obruča ( zbirno ime planina jer upravo tako zahvačaju riječko zaleđe), do Velebita. Neću vam reči ni za Belu nedeju, feštu mladog vina. Neću vam reči ni za glazbene večeri. Ma ništa vam neću reči pa se vi mislite, ha ha ha....

Samo ću prišapnuti da sam iskoristio dan kada smo grad i ja bili sami. Neću vam reči da je to samovanje najljepše za uočiti sitnice koje pobjegnu kada su ulice pune života.

Da ne kažem da o crkvi sa slike postoji i legenda: Kako se gradila Kastavska Crekvina
Neću vam reči nego ću samo kopirati članak koji nađoh, a koji kaže Ovako:

U 17. stoljeću Jezuiti odlučiše u Kastvu na istočnoj strani izgraditi velebnu crkvu posvećenu Sv. Mariji. Svi Kastavci morali su pomagati pri gradnji bez ikakve naknade. Morali su nositi i morski pijesak na leđima iz Preluka u Kastav za gradnju. Među njima bila je i siromašna udovica s troje male djece koje nije imala čime hraniti. Kad je došao na nju red da ide raditi, zamolila je jednoga od jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi koji komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da ju pusti, ovaj ju je potjerao na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka proklela je gradnju crkve: «Dabogda se građevina uvijek rušila!» Jezuiti su pokušali tri puta dovršiti crkvu, ali se uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se građevina rušila i da li je ikada bila dovršena.

I danas ruševine crkve, u narodu nazvane «Crekvina» stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik.

Neću vam reči ni da sa ove prve slike možete listati galeriju bez potrebe da ulazite u nju. Ma neću vam reči ni da je na blog postavljeno manje slika nego ih ima u galeriji. Pa valjda ste do sada naučili da u blog stavljam tek nekoliko slika.

A ovo ću ipak reči. Sjeo sam na terasu, pijuckao pivkana i pustio pogled da luta u maglovite daljine nad morem.

Iako vam ništa nisam rekao nadam se da su slike nadoknadile moju šutnju.