Sa irisima objavljenim u nekoliko zadnjih postova sam sebi ličim na umjetnika koji čitav život slika samo zadnju lijevu nogu svoga psa. No za razliku od njega, ja nemam kritičara koji će tu zadnju lijevu nogu njegovoga psa proglasiti vrhunskom umjetnošču i skupo naplatiti. Ja za svoju dušu tražim ljepotu u ovim raznobojnim irisima i drago mi je ako barem na trenutak izmamim smješak u uglu vaših usana.

Ovaj puta na red su došli žuti irisi. Žuta mi je boja uvijek problem za uslikati i zato su mi ovi žuti još draži.

Druge boje još neobjavljene budu već došle na red. Ima toga kod tate u albumu i u prirodi onih koji samo čekaju da se sretnemo...