Danas sam očekivao da budem na Korzu vidjeo spremne ražnjeve za sutrašnje okretanje volova, janjaca i odojaka povodom sutrašnjeg Dana radnog i neradnog naroda. Umjesto toga ugodno me iznenadio jazz koncert. Volim jazz (ili po rvacki đez), pak sam stvarno uživao u dobroj glazbi, a zatim nastavio do lukobrana po malo mirisa od mora. Daklem ovako vam je to izgledalo, da krenemo redom:

Za vas
koji uvijek
tražite više
prilažem i
dvije fotke
glazbenika.

Ali
to nije sve
Prvi
tko otvori
slijedeču
fotku
dobiva
besplatnu
kartu
za
"PRAKING
NI
NA
NEBU
NI
NA
ZEMLJI"

Ali
ni
to
nije
sve
dragi blogeri.
Naš
sponzor
pobrinuo se
da
treči
bloger
(samo treči)
koji
stigne
otvoriti
zadnju
fotku
na
poklon
za
ručak
dobije
svježu
tek
uhvačenu
ribu.

Daklem, Rijeka je otrčala. Ma pričam gluposti. Nije Rijeka nigdije trčala, trčali su gosti, grad je ostao tu gdje je i bio. A da, da ne zaboravim...Trčali su i domačini. Trčali su svi koji su mogli i kojima se dalo trčati.

Vrijeme je poslužilo sudionike maratona. A ja se pitam: Gdje je tu pravda? Ja sam se nadao da bude kiša i da ću snimiti maratonce u pljusku. Nadao sam se odličnim fotkama. To se valjda samo meni može desiti. Kiša je počela kada je trčanje završilo a ja sam pokisao biciklirajuči doma! Da sve bude još ljepše Sunce je granulo čim sam ušao u kuću, jebo sliku svoju ....

Uvalim par slika, tek da osjetite miris Rijeke. Nešto ih je više u galeriji ako vas baš zanima.

Kako gosponu NF nije pošlo za rukom uslikati prijatelja to ga ja priložih na jednoj od slika. Neka NF pati!!!
Bilježim se sa štovanjem

Dakle, vrijeme fešta je ostalo iza nas. Zemljica se i dalje bude vrtila do svog novog Dana planeta, a ja se nadam da budem dočekao i slijedeči rođendan, da opet zajedno proslavimo. Pa kad je tome tako, vrijeme je da krenemo sa novim zajebancijama. Kako kaže naš pametni narod: Jebeš čovjeka koji se nezna našaliti.

Ovoga se vikenda u Rijeci sprema fešta imenom "Homo si teć". Za one koji su manje na ja sa ovdašnjim narječjem, to "teć" ne znači teči, curiti, nego trčati. A u sklopu toga curenja, ove se godine po prvi puta održava već tradicionalna biciklistička utrka "Ulicama starog grada".

Pravila utrke su jednostavna. Biciklisti ulicama i zakutcima staroga grada traže sakrivene kipiče mlikarice. Pobjednik je onaj tko u najkračem vremenu sakupi najviše kipiča. U rezultat se ne računa ako netko donese i čitav kip sa mljekarskog trga. Glavna nagrada je litra mlijeka domačega, rvackoga mlijeka i plaketa mlikarice.

Aplikacije (krasne li rvacke riječi) na natjecanje primaju se u prijavnici pored pošte na Korzu.

Poslije starta ispod ure, kreče se u koloni po jedan biciklist do stupa srama gdje će biti postavljen okrugli stol (Tavola rotonda). Organizator garantira da ne bude kvadratni stol kako nam se to danas često podvaljuje, kažu da su se sastali za okruglim a svi vidimo da je čoškasti. Nakon što se svi sudionici okruglog stola (tavole rotonde) usuglase dali je riječ o stupu srama ili o stupu ponosa, kako nam to podvaljuju novovijeki povjesnici, počinje glavna trka i potraga.

Da sudionicima ne oduzimam dragocijeno vrijeme, prekinuti ću sa laprdanjima do cilja. Ostavljam ih njihovim preprekama i snalaženjima.

Po završetku trke i proglašenja pobjednika, svim sudionicima pripremljen je u glavnom šatoru svečani ručak. Ne bude to onaj razvikani partizanski grah. Ne bude ni vojnički. Bude to specijalitet ovoga kraja: sirotinjski fažol sa šparogama i galebovim jajima.

Šaljivo bih mogao reči: Zajedno slavimo, zajedno starimo! Tako mu to nekako dođe. Video ostavih "nedovršen", sa sumornim krajem. Mogao sam staviti puno ljepši kraj, no čovjek se trudi iz petnih žila da uništi sve ono lijepo što nam je pruženo na ovoj plavoj kuglici, izgubljenoj u bespuću Svemira.

Sretan nam naš Dan, Kuglice plava. Činilo mi se nekada da ja starim malo brže, ali sada izgleda da starimo jednako brzo, ha ha ha ... sjebali smo te na brzaka.

Petak, crkveni blagdan. Kako nisam vjernik, iskoristio sam prekrasan dan. A dan stvoren za bicikliranje. Ceste prazne, valjda ljudi imaju druga posla no biti na cesti. Za divno čudo nema ni motorista. Skoro bih mogao reči cesta poklonjena ljubiteljima biciklizma. Bilo je lijepo vidjeti koliko nas je bilo razbacano cestom. Zrak pun mirisa proljeća. Prekrasna pozornica za učiniti stotinjak kilometara.

Sigurno vas zanima gdje sam ju uslikao? A? Pa zar je to bitno. Privukla me slika na plavoj pozornici.

I ovdije pogledom skrenuh i stadoh na tren uživati u miru koji pogled nudi.

Zaustavih se u hladovini bora otpiti gutljaj vode i diviti se plavetnilu

Morao sam stati i sačuvati pogled na vrhunce Učke

Dan pun mirisa proljeća, plavetnila i zelenila, i slatki umor na kraju.

Ponekada nam neka sitnica baš sjedne k srcu. Tako je bilo i sa ovim Willyem. Čim sam ga vidjeo izgubljenog kraj puta, isti sam tren znao gdje mu je mjesto. Dok bicikliram imam osječaj da je prijatelj uz mene i da i on uživa kao ja ... ha ha ha ... baš sam kao dijete...

Na gornjoj je slici starina koja je sačuvana u sklopu Tarsatičkog principija. Već sam ju slikao kada sam pisao o principiju, no u nešto drugačijem pogledu. Ovako suprotstavljena staroj fasadi izazvala me da ju ponovo slikam.

Red je da pokažem i koliko različitu priču priča u sklopu antike.

Slušam te priče o ugradnji razdjelnika na radijatore zbog poradi uštede energije, a nametnuto od drage nam Europe. A kako imam nekakav osječaj, a on me nikada ne prevari, moram i ja koju napisati na zadanu temu.

Dakle ovako vam to bilo:
Uselili mi u novi stan tamo negdije drugom polovicom osamdesetih godina. Nova zgrada koju je Babo (Fikret Abdić) gradio dok mu firma iz Velike Kladuše bila na vrhuncu. A toliko je ojačala da je postala jedna od največih proizvođača hrane i opskrbljivača turističkog područja pa time i prijetnja ostalima, pa su Babi firmu sjebali a zgrada ode na tržište. Bila je to jedna od prvih zgrada u Rijeci koja je imala ugrađenu kontrolu potrošnje toplinske energije. Kontrola je vršena sa dva nezavisna sistema: isparivačima na radijatorima i kompjuterskim očitavanjem potrošnje.
Mislim da je nepotrebno spomenuti i da je na svakom radijatoru umjesto običnog ventila bio regulator topline.

Kompjutersko očitanje potrošnje toplinske energije. Mjerena je vanjska tamperatura, pa temperatura u hodniku zgrade i na kraju temperatura u stanu. Iz tih je podataka dobivana potrošnja energije po stanu.

Mjerenje isparivačima. Na svakom je radiatoru bio postavljen isparivač koji je mjerio potrošnju energije po radijatoru. Svodi se na to da se očita koliko je ulja isparilo iz isparivača u sezoni grijanja, pa se na temelju toga izračuna količina potrošene toplinske energije.

Naše je iskustvo bilo ovakvo: Pored svih tih mjerenja i premjeravanja, prvu smo godinu plačali potrošnju po kvadratu, a na kraju sezone grijanja obračunata je stvarna potrošnja pa nam je preplačeno uzeto u obzir u slijedečoj sezoni. Po automatskom očitanju bili smo u preplati nešto preko 30%, a mjereno po isparivačima bili smo u preplati čak 50%!

Sigurno vas neće začuditi kada kažem da su nam već nakon prve sezone rekli da je previše komplicirano i skupo skidati isparivače i slati ih na očitanja. Dakle, nakon prve nam sezone njih više nisu računali. Prednost je tih isparivača na radijatorima u tome što je moguče isključiti u stanu sve radijatore koji nisu potrebni ili ih imati uključene samo koliko je to nužno a isparivači registriraju samo tu stvarnu potrošnju. To je zapravo prava štednja energije.
Ma neće vas začuditi ni kada kažem da su nam uskoro rekli i da se pokvarilo automatsko očitanje!

Da se sada vratim ovoj akciji obvezne ugradnje razdjelnika, ma šta to značilo. Mislim da to po našem dobrom običaju bude još jedna prijevara potrošača. Najviše će zaraditi oni koji proizvode te razdjelnike i oni koji ih budu postavljali. U svemu će opet najebati potrošači. Platiti će skupo ugradnju, a zatim će im toplane podiči cijenu isporučene kalorije, jerbo u smanjenoj potrošnji budu krenuli sa pričama kako je cijena grijanja preniska i kako nemogu pokriti troškove. Čujem da se priča u kojem će se vremenu razdjelnici isplatiti. No nitko ne spominje da se budu isplatili samo ako toplane budu korektne pa ne budu dizale cijenu da nadoknade zaradu izgubljenu smanjenom potrošnjom. Poučen našim smislom za biznis, čisto sumnjam da toplane budu spale na manju zaradu, već one budu našle razloga podizanju cijena.

Da na kraju dodam još i nekorektnost obračuna po kvadratu. U našem stanu na južnoj strani više od polovice radijatora često nije trebalo grijati. Za razliku od nas, susjedi na sjevernoj strani jednostavno nisu mogli ugrijati stan ako nisu rabili i dodatna grijanja stana. Mi smo, kada se tako gleda, naše grijanje plačali daleko iznad onoga što nam je bilo potrebno, a susjedi su se pored radijatora uključenih na maksimum, smrzavali u stanu.
Štedili mi ili ne štedili, morali smo plačati koliko su nam odrezali.

Već godinama živim u zgradi koja nema centralno i mogu reči da mi upoće ne nedostaje.

A zašto da se ja malo ne poigram novinarčića koji u dušu poznaje lijepi naš hrvatski jezik i koristi ga i kada spava. Dakle, da krenemo redom.

Ovih je dana Rijeka prepuna događanja. Da bi se sva događanja događala u sigurnom okružju, par dana su unutarnji organi radili na podizanju sigurnosti na najviši nivo. A najviši je nivo sigurno krov riječkog nebodera. Nema šanse da se u događanjima dogodi kakav čarapić sa onim svojim koktelima i sličnim pizdarijama.

Na sva se događanja moglo aplicirati na postavljenim prijavnicama.

Pored svih obroka koje je ovih mjeseci grad darovao gladnim riječanima (sardelice, lignji, bakalar, fritule ...), ovaj je puta obrok ponuđen i vegetarijancima. Iako se prije trebalo aplicirati, navala je bila više no očigledana.

Bajker_paša i njegova mezimica Šeher_je_zada sklonili su se u intimu svoga čadora

Borci protiv svih ovodruštvenih zala pokazali su kakve će se mjere aplicirati na sve koji su se usudili uvuči privatne ruke u društvene kasice. Biti će izloženi u kavezu od nehrđajučeg čelika nasred korza. Nekada su takvi kažnjavani vezanjem na stup srama na javnom mjestu pa im narod sudio. A kako su stupovi srama dokinuti, a sukladno dostignučima metalurgije ponuđeno je ovo rješenje.

I crveni su pokazali apliciranje svoga znanja glede saobračajki a u svezi sa oslobađanjem zarobljenih osoba stradalih u vozilima.

Najinteresantnije ipak dolazi na kraju. Pored toga što je na lukobranu moguće besplatno iznajmljivanje bicikla, dovoljno se samo aplicirati u kancelariji i ostaviti podatke, uskoro će biti moguče i treniranje svoga mišičnog tkivovlja. Upravo su u toku zadnji radovi na izradi partera, a sprave za mučenje pristižu.

Znatiželjnika sam uputio gdje se mora na korzu aplicirati (valjda se sječate onih prijavnica sa početka posta, a?).

Iskreno se nadam da moja učiteljica hrvatskog iz osnovne škole bude pročitala ovaj moj tekst i ispravila mi napokon onu trojku. Vjerujem da će biti i ponosna ako je još živa.

Uz moju Dragu i ja sam naučio ponešto češkog. Jedna od dražih riječi koje često koristim je: mrholi. Odnosi se na onu kišu koju više osjetimo no što ju vidimo. Mi bi rekli rosulja, ili bi rekli da sipi. Nije za kišobran, a bez njega brzo okisnemo. Upravo takva, idealna je za slikanje cvijeća okupanog kišnim kapima. Svježe travanjsko zelenilo okupano kišom ... treba li više da srce radosno zapjeva ...

Kako sam na češkom blogu objavio in memoriam Vinko Coce, nekako mi se čini da bih isto to ovdije mogao učiniti Valdemaru Matuški, iako sa zakašnjanjem. Baš mi se uklapa u ovu kišnu temu. Naziv pjesme koju pjevaju je: Sbohem lásko, Zbogom ljubavi.
Vjerujem da se moje generacije još uvijek rado sjete njegove Kristinke pa i Terze koju i ja pjevušim na svojoj yutrubi u predvečerje uz šum mora.

Ovo bi se moglo jednostavno reči u par riječi, prilijepiti sliku i gotovo...

No stalno mi je pred očima priča o predstavi. Sječam vremena kada smo Draga i ja glumili. Odabir komada, pa prvo čitanje i upoznavanje s ulogama, pa opet čitanja, pa uvježbavanja. Uživljavanje u uloge ... Sati, dani, mjeseci pripreme. I pri kraju zadnja uigravanja i čekanje prve predstave. Zavjesa se diže, predstava teče, publika plješče i smije se, nosi nas. Naklon na kraju, poziv na bis i zavjesa se spušta ... Glumci skidaju maske i kostime ... bina se rasprema, kulise su odnešene i spremljene ... Pozornica je prazna a glumci su opet obični ljudi. Nema više do slijedečeg nastupa...

Ovo najbolje opisuje bivši post o Akvariju. Dugo sam ga imao u glavi. Rodio se za vrijeme bicikliranja kada sam shvatio da bi lukobran mogao upotrijebiti kao idealnu pozornicu. Nije dugo trebalo da misao preraste u prvotravanjsku predstavu.

Prolaznici sa prve slike rado su mi pozirali pred panoima kada sam im objasnio o čemu je riječ.
Grupu sam snimio na korzu. Sa sumnjom su gledali sjedokosog bradatog biciklistu koji ih slika. A ja sam nastojao uhvatiti samo jedan položaj grupe, morao sam uhvatiti tren dok su slušali vodiča a ne obračali pažnju na mene.
Kada sam sve imao spremno najlakše je bilo ispričati priču. Najteže je bilo čekati par dana do prvog travnja da priča bude objavljena. Da sam barem mogao nekako dane pogurati da brže teku.

Prvi je travanj prošao, glumci se razišli, pozornica je prazna. Do neke nove predstave...
A Rijeka ... Morati će i dalje strpljivo čekati svoj morski akvarij.

Tek mali slikovni podsjetnik na prošli post

Već se godinama priča kako je Rijeci kao velikom gradu na moru potreban i jedan morski akvarij. Svaki se puta ponavljala jedna te ista priča: Gdje ga smjestiti i tko će to platiti? U beskonačnim nadmudrivanjima napokon smo dobili jedinstveni akvarij. U podmorje riječke luke i pred lukobran postavljene su kamere a na velikim ekranima prenosi se ono što se dešava u podmorju.

Na lijevom ekranu puštaju se snimke najzanimljivijih trenutaka. Na srednjem je prijenos iz podmorja luke. Najzanimljiviji je veliki ekran na kojem emitira kamera postavljena ispred lukobrana. Točno u podne i u 18 sati do te se pozicije spušta ronioc i hrani ribe. Najsimpatičniji je veliki ugor koji mu jede iz ruke. Uvjeren sam da će upravo pred tim ekranom znatiželjnici čekati svaki dan u točno određeni sat da vide ceremoniju hranjenja, kao što u Pragu čekaju svaki puni sat pred satom da vide izlazak figura. Bilo mi je zgodno vidjeti kako je grupa gledala ronioca koji im maše iz podmorja.

Emisije iz podmorja posebno su zanimljive djeci koja se teško odvajaju od ekrana.
Nadam se da netko neće po našem dobrom običaju sve porazbijati iz puke objesti.