Ovo bi se moglo jednostavno reči u par riječi, prilijepiti sliku i gotovo...

No stalno mi je pred očima priča o predstavi. Sječam vremena kada smo Draga i ja glumili. Odabir komada, pa prvo čitanje i upoznavanje s ulogama, pa opet čitanja, pa uvježbavanja. Uživljavanje u uloge ... Sati, dani, mjeseci pripreme. I pri kraju zadnja uigravanja i čekanje prve predstave. Zavjesa se diže, predstava teče, publika plješče i smije se, nosi nas. Naklon na kraju, poziv na bis i zavjesa se spušta ... Glumci skidaju maske i kostime ... bina se rasprema, kulise su odnešene i spremljene ... Pozornica je prazna a glumci su opet obični ljudi. Nema više do slijedečeg nastupa...

Ovo najbolje opisuje bivši post o Akvariju. Dugo sam ga imao u glavi. Rodio se za vrijeme bicikliranja kada sam shvatio da bi lukobran mogao upotrijebiti kao idealnu pozornicu. Nije dugo trebalo da misao preraste u prvotravanjsku predstavu.

Prolaznici sa prve slike rado su mi pozirali pred panoima kada sam im objasnio o čemu je riječ.
Grupu sam snimio na korzu. Sa sumnjom su gledali sjedokosog bradatog biciklistu koji ih slika. A ja sam nastojao uhvatiti samo jedan položaj grupe, morao sam uhvatiti tren dok su slušali vodiča a ne obračali pažnju na mene.
Kada sam sve imao spremno najlakše je bilo ispričati priču. Najteže je bilo čekati par dana do prvog travnja da priča bude objavljena. Da sam barem mogao nekako dane pogurati da brže teku.

Prvi je travanj prošao, glumci se razišli, pozornica je prazna. Do neke nove predstave...
A Rijeka ... Morati će i dalje strpljivo čekati svoj morski akvarij.

Tek mali slikovni podsjetnik na prošli post