| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
i to kako stigla :) prvo je zagreb dao sve od sebe da bude najodvratniji što može, samo da me potjera dolje, jer sam sve nešto oklijevala da sjednem na bus. uz rizik da zvučim sebično što impiliciram da se svijet vrti oko mene (još sam neki dan iz psihopatologije učila da to spada pod sumanute ideje-nepogrešiv simptop shizofrenije i još nekih psihijatrijskih bolesti), moram reć da svim zagrepčanima da je ona kiša jučer bila radi mene. ne možete me razuvjerit, jer je vrlo dosljedno padala slabije kad sam se ja nalazila u zatvorenim prostorima, a davala sve od sebe da što više liči na pljusak kad sam ja morala pješačit do tramvajske stanice. još se dogovorila sa tramvajem da mi na što bezobrazniji način pobjegne ispod nosa, a i sa aparatom za kavu na filozofskom da mi uzme tri kune za vrući čaj, a onda "zaboravi" izbacit čašu dok mi ga toči, ostavivši me da gledam kako curi moj čaj i otiče u njegov spremnik, ne znajući što da radim sad- da podmjestim ruke pa hvatam, da zovem nekog... a baš bi mi bio dobro došao topli napitak budući da sam do faxa došla nogu potpuno mokrih do koljena, balerinke su mi bile pune vode i prsti su već polako trnuli u natopljenim čarapama, a kroz glavu mi se vrtio najgori mogući scenarij u kojem svoja jedva iskombinirana 4 dana u splitu provedem tresući se ispod deke sa 38 sa nešto. kad sam napokon došla do kolodvora, pola sata prije nego što kreće bus, sjela sam u čekaonicu i promijenila čarape, da bar ne putujem mokrih stopala, kad ću već bit mokra do koljena. uglavnom, bus koji sam našla obećavao mi je da smo u splitu za 5 sati, i ta mi je opcija toliko odgovarala da se nisam zapitala kako je to moguće. valjda ljudi znaju. međutim, kad smo sjeli, ljubazna teta koja se predstavila kao vodička, i koja je svakom ponaosob pokazala kako može spustiti ili razmaknuti sjedala, obavijestila nas je da stižemo u 6, i to ako ne budemo kasnili. kad su ljudi pitali zašto svugdi piše da dolazimo u 5, rekla je da će put trajat 5 sati kad se otvori cijela autocesta, ali sad kad rade samo neki dijelovi, treba nam 6 sati. ???jesam ja jedina kojoj je taj princip idiotski? mogli su onda objavit da dolazimo u split u 3 i kvarat, a u fine printu napomenut da to vridi tek kad proradi teleportiranje od zagreba do plitvica. al dobro, ja sam previše mislila na svoje još uvijek mokre hlače, i na činjenicu da svakim trenom postajem sve više gladna, a tek smo pored šibenika.. a onda smo sišli s autoputa pa sam, računajući da sam već praktički doma, mogla puštat sline razmišljajući šta ću jest kad dođem kući. kadli - štek štek štek, stop. nešto nije bilo u redu sa bunkerom, zaustaviil smo se u dugopolju (15 minuta od doma! 6 sati od zagreba, i 15 minuta od doma!) i nismo mogli dalje.. jupiiiiii..nakon 20ak minuta što nam niko ništa nije govorio (čak ni ljubazna vodička s mikrofonom i košaricom s bombonima), došao je drugi bus po nas, a vrhunac apsurdne situacije bio je kad je glas na mikrofonu rekao "meni je stvarno žao, slobodno se vi žalite kompaniji i tražite povat novca, jer postoji mogućnost da će vas u ovom drugom busu tražit da platite kartu do splita". nisu, ipak. no dobro, došla sam doma toliko krepana i pospana da sam odmah otpisala sve planove da izađem odmah tu večer, nego sam s mamom, tatom, i debelom mačkom u krilu, gledala beautiful mind na tvu (simpa film, ali ja sam neki dan polagala psihopatologiju i malo su mi preidilično prikazali shizofreniju..al neću, mrzim kad sebi i svima oko sebe pokvarim film zato što previše znam..ko ono sa mementom..) al, eto, danas se idem kavirat punom parom :) |
 sinoć je oko jedan zavibrirao shein mobitel, baš kad sam bila u nekom polusnu, da je pričekao još par sekundi ne bih ga ni čula..ovako, saznala sam kad i ona da se u splitu rodila mala sara. -50cm duga i 3600grama teška - rekla je shea pokušavala sam se sjetit, sve mi se čini da sam baš tako bila i ja (mama? znam da si se vratila :) ) i onda mi je palo na pamet kako je to skroz blesavo, kako kad se rodi dijete, prvo što kažemo nakon spola je - težina i duljina. onaj dio da je živo i zdravo se preskače jer se kao podrazumijeva, da nije zdravo pričalo bi se o tome i preskočili bi grame i centimetre. al čudna neka stvar, došla nam je cijela jedna nova osoba, i ko zna šta će sve bit od nje, i za 20 godina kad neko nekoga pita kakva je sara, niko neće reći "metar-69, 57 kila", eventualno će reći crvena kosa i pjegice ako bude ličila na mamu, koliko se njene mame sjećam.. kad idući put čujem za nju, već će biti "nevjerojatno slatka, veselo dijete, ne plače puno", kao što sam ja pola sata nakon 50-3600 postala "kako ima puno kose", i "ista tanja" i "ima mamine noktiće", par mjeseci nakon toga "boji se kupanja" (ha, bila sam ko pečjak :) ), još par mjeseci poslije dobro bakino dijete koje kaže "tu sam, bako, tu sam". baš me zanima koje će se sarine izjave prepričavat za 20 godina :) |
 mrzim administraciju, mrzim papire, mrzim referade, mrzim šaltere, mrzim dokumente, mrzim prijave, mrzim sve te stvari koje nam govore da kafka uopće nije pretjerivao s cijelim onim depresivnim procesom. kafka ko da je studirao na filozofskom, odatle mu valjda oni dugački hodnici za koje nikako da skužim kamo vode, i beskonačni niz identičnih vrata i..... što mi je, dakle.. ništa, jutros sam otišla na fax s namjerom da, između ostalog, vidim koji mi sve papiri trebaju za prijavu portugalskog. na vratima info-centra dočekao me je pozamašan popis, i trebalo mi je vremena da se sjetim gdje se sve te stvari nalaze i imam li ih uopće. uglavnom, skužila sam da osim fotokopije indexa sve te dokumente već imam na faxu, ali nigdje ništa ne piše o posebnom tretmanu onih koji su već na tom faxu, tako da ja najvjerojatnije moram doć na referadu s nekom molbom da podignem dokumente, dočekat red i skupit ih, te stat u red u istoj toj referadi da bi opet predala te iste dokumente.. također me ne bi začudilo da moram čekat 3-4 dana da bi uopće mogla podić dokumente, da se procesira molba ili tako nešto, a sve to, naravno, da bi ih predala možda čak istoj ženi.. inače, moja omiljena priča o našoj referadi i besmislu je priča o prijepisu ocjena. prvo smo imali princip da uzmeš formular i ručno upišeš sve predmete koje si položio, i ocjene, te ručno izračunaš prosjek, što ti teta u referadi provjeri i pečatira. to nije nimalo privlačan posao, pogotovo kad se skupi 20 ili više položenih predmeta, a imena su im uglavnom esejskog tipa (analiza varijance i složeni eksperimentalni nacrti, etika istraživačke djelatnosti psihologa ili uvod u metode eksperimentalne psihologije..), a i nikako mi nije imalo smisla da to sve ručno prepisujemo kad oni imaju valjda negdje arhivirano ko je što položio i koju je dobio ocjenu, valjda se te stvari prepisuju s prijavnica u neke fajlove.. e onda su se napokon dosjetili da se ti podaci već nalaze na njihovim kompjuterima i da bi oni mogli pritisnit "print", pa se promijenio princip - sad odeš u jednu malu izbu s papirićem na kojem piše "molim ispis ocjena" i oni ti ga daju isprintanog. ali - nakon 4 dana! kako su uspili izvest da kompjuterizirana verzija ispisivanja ocjena i računanja prosjeka traje duže od one ručne, jedna je od velikih misterija svemira, ali gledajući jutros u sve te papire koje moram nabavit, zaključila sam da je molba za prijepis ocjena još najjednostavniji dio, i da bi bilo dobro to napravit sad, kad već druge stvari ne mogu. pozvavši kolegicu kao moralnu potporu, hrabro sam krenula do referade po formular, izgledajući čitavih 10 sekundi kao da znam šta radim, ali zapela sam već na pronalaženju formulara, a prostorija di se to predaje nekako je propala u zemlju od prošle zime (filozofski se preuređuje i mnoge su prostorije propale u zemlju od prošle zime, to uopće nije do mene) i sad.... ne znam, ne čini mi se teško spremit prijemni.. zbilja.. ali ti papiri.. ja ne znam kakvom božjom providnošću sam se uspila upisat na filozofski prvi put, ali ovaj drugi izgleda ko da će me doć glave |
 ne u osamdesete, to je sigurno. ne u zvečku, sc, čak niti u mirkovićev film.. budući da sam dok je zagreb "novovalio" ja bila tek mamina i tatina fantazija,lik iz priče "kako bi izgledalo naše dijete", i da sam se taman pretvorila u zametak kad je novi val izdahnuo, jedino što u mojoj glavi veže azru i sedamdesete je naljepnica u ujakovoj sobi, na ormariću, koju sam slovkala navečer dok sam čekala da me baka ušuška. azra je tad bila jedna od onih blesavih riječi koje sam čitala po kući a nisu mi imale smisla - na ormariću je pisalo azra, na frižideru obodin. al danas me nešto sjetilo da je ubacim opet u winamp (pazi, azra i winamp - to je ta moja kombinacija, kakve ploče..), i ispalo je da me isto odvede negdi.. u prošlu zimu, što sad i nije tako daleko, ali čini mi se da će tako bit i za 20 godina.. kad moja djeca budu gledala sretno dijete u crno-bijelo u boji, baka će im pokazivat kako je bila na tom koncertu u scu, a ja ću se sjetit zime na prelazu sa 2003. na 2004., sjetit ću se jednog fiata punto, mirisa dima, bure, i knjige pet prijatelja. i male plaže u tri sata ujutro, i kako sam tad prvi put čula pjesmu usne vrele višnje. sjetit ću se što smo pričali u tom fiatu, uz azru, naravno, kako nam se čini da je grad totalno neki drugačiji otkad smo se vratili sa četverodnevne nove godine, ostavili smo ga u južini, a pronašli u nemilosrdnoj buri kako nas podsjeća da je vrijeme da se neki počnu pakirat, i još kako sam mislila u tom trenu da će sigurno svirati neka druga muzika kad se idući put vratim, jer to uvijek tako bude. dok ja dođem nazad, neko promijeni kasetu. |
sinoć sam opet provela zadnjih par minuta prije ponoći čekajući da kucne nula:nula nula, da unutar prvih par minuta pošaljem prijateljici "sretan ti rođendan" poruku (naravno, barem malo maštovitije). to je ona kategorija prijatelja kojima šalješ tu poruku što je prije moguće, jer je toliko nezamislivo da prođe više od 15 minuta njihovog rođendana, a da im ne čestitaš, i da oni stignu pomislit na trenutak da si možda zaboravio na njih. kad su se mobiteli tek pojavili, bilo je jako in svima čestitati što prije, ali nekako mi se kroz zadnjih par godina isprofiliralo, malo ko još zbilja puca na ponoć, ali oni koji te najviše vole uvijek se oglase unutar prvih sat vremena. nepisano pravilo, ali nadasve korisno na momente. a sinoć smo nešto pričali o valentinovu, drug i ja. o tome kako postoji trend među ljudima s kojima se družimo da ne mare za taj dan. uključujući nas dvoje, naravno. argumenti su uvijek isti: to je jedan obični prozirni kičasti komercijalni trik, koji nema veze s romantikom. što je romantično, recimo, u tipu koji smatra da eto, mora kupit curi nešto danas jer je red, pa ode na njuze da pita koliko se ruža kupuje curi na takav dan, moraju li bit crvene ili može i, recimo, bijele, pa mu nanjuzima odgovore da - dobro, u redu, bijele, ali nikako ni za živu glavu žute, i nikako paran broj, pa ga prodavačica uvjeri da uz ružu dobro dođe i bombonjera u obliku srca, a ona obuče crvenu haljinu i specijalne valentinovo tange s crvenim srcima i... mogla bih satima nabrajat stvari tipične za valentinovo koje smatram neromantičnima. čak sam u iskušenju da to zbilja napravim, ovdje gdje mogu pričat šta me volja, jer pred ljudima među kojima se krećem to bi bilo potpuno besmisleno, ne bih došla ni do drugog zareza, već bi mi rekli kako oni sve to znaju i duboko se sa mnom slažu. popularno je, dakle, mišljenje, među ljudima koji su imalo alternativnijih nazora da VALENTINOVO SUCKS. ali, doslovno svi ti ljudi rade jako jako jako veliku stvar oko rođendana. to se prepričava nekim ljudima, kako ti je netko čestitao. poprilično se često koristi za dešifriranje tuđih osjećaja, i ne bi bilo pogrešno reći: rođendan je onoliko dobar koliko ti srdačno čestita osoba u koju si zaljubljen. pa mi je tako neki dan pričala prijateljica, nazovimo je Šemsa, da joj je bivša ljubav poslala poruku za rođendan - 10 minuta prekasno. 10 minuta nakon ponoći koja je tehnički označila kraj njenog rođendana. to je kao da vam neko čestita novu godinu 2.1. u 00:10. -kao da je čekao da tih 10 minuta prođe, pa da mi ne čestita baš na rođendan nego da ispadne da je on to onako casual obavio, jer ne zna baš točno ni kad je moj rođendan.. - protumačila je to Šemsa a meni je kroz glavu prolazio scenarij da je možda znao točno kad joj je rođendan, i baš je čekao ponoć da joj u početku čestita, ali mu je trebalo 10 minuta da smisli poruku jer mu je prva izgledala kao da mu je previše stalo, a ta promašena 24 sata su bila rezultat toga što, kao npr. ja, ima problem sa praćenjem koji je dovraga danas datum. nije nužno istinito, ali je moguće, samo što nisam to smjela tada reć jer je bolje da ga ne branim. uglavnom, po čemu je to rođendan tako drugačiji od valentinova? zbog čega toliko ljudi smatra da je glupo pokazivat curi/momku da ga/je voliš samo na taj dan, kad je to romantičnije pokazivat svaki, ili barem svako tri dana, nije bitno, samo da je spontano i iskreno i osobno i da se ne radi zato što je to netko propisao, a s druge strane, jako je važno da ti se prijateljica osjeća kao princeza na svoj rođendan, čak i ako ne paziš da se tako osjeća ostala 364 dana u godini? ovo mi izgleda kao nedovršen tekst, vjerojatno zato što upravo to i je. to pišem u zadnje vrijeme, nedovršene tekstove, nedovršene mejlove, poruke koje bi trebalo doradit.. al ovdje konkretno sam se nadala kraj neći među komentarima. hajte, da ne moram uvijek ja... :) |
ajde piši, tena, vidiš, mi ti marljivo ostavljamo komentare a tebe sad nema...ne, agnes, ne učim, otkad sam položila ispit ne učim, mada nema smisla da se baš OVOLIKO dugo odmaram od učenja, i krajnje je vrijeme da prestanem likovat oko prošlog ispita, i počenm paničarit oko slijedećeg.. a ja sam vikend provela radeći narukvice i ogrlice od fima.. ne samo da nisam pisala blog, nisam pisala ni neke mejlove koje sam planirala napisat "čim prođem", samo mi se valjalo taj fimo i slagalo perlice, i stalno je jedna ideja rađala novu ideju i uf... a sad mi je seka bolesna, a mene užasno boli grlo kad gutam, i ne znam na ništa mislit osim na to.. stoga, ljudi, eno vam doli desno popis blogova koji su meni super pa to čitajte ja ću se već vratit u formu... |
majko mila, meni prosto neugodno..prvo mi je bilo neugodno pred prijateljima koji su kukali kako moraju učit ekonomiju/programiranje/neke predmete kojima su čak i imena tako dosadna da ih nisam zapamtila, a ja kukam jer učim o sexu kod adolescenata... onda odem na ispit, i žena ga pretvori u tako ugodan razgovor da sam samo čekala da mi neko dođe iza ramena i vikne "bu!".. ko ona slika kad gledaš idiličnu kuhinju i onda ti uleti vrisak i lice michael jacksona  enivej, dobila san 5 i sad bravo bravo meni  i žena je bila korak od toga da nas zagrli na izlasku, a cijenjena kolegica i ja smo bile korak od toga da se rasplačemo-bilo je ko da se rastajemo s razrednicom na kraju srednje how very "oprah"  |
|
(napomena prije čitanja: ovaj tekst baš i ne čuva identitete najbolje. molim da ljudi koji se spominju u donjem tekstu ne šize baš previše na mene jer su rokovi i ja sam emocionalno razdražljiva. razmišljala sam na trenutak da se koristim lebovom metodom, pa da se svi zovu zdravko ili zdravka, ali tad bi tek bilo teško pospajat ko tu koga. uostalom, ona nije ni namijenjana vama koji se spominjete jer je već znate. dakle; pikabu, ben, stane, shea, sina i pero - come back next week) dakle, ta priča o cdu i fantomskom peri ne, to je priča o tome kako je split mali. i o tome kako sam ja paranoična, pa sam mislila da su se svi ljudi oko mene udružili kako bi izmislili jednog peru. o peri su pričali svi oko mene, i to ljudi koji se međusobno uopće nisu poznavali - svima je pero bio najčešće upotrebljavana riječ nakon glagola biti, ispadalo je da je taj pero svugdje i da je sa svima negdje bio, osim što se nikad nije našao u mom vidokrugu. da, to je bilo vrijeme kad su me mučile dvije stvari u životu: postoji li zaista pero ili su ga izmislili moji zli prijatelji (+ sestra), i kako mogu nabaviti album ten od pearl jama. tila san taj album jako, ali rješenje "da mi ga stane posudi dok ga grabam" nije bilo opcija jer...jer ga je stane previše volila da bi ga se mogla odreć na nekoliko dana.. "ne znam ja šta se može desit, šta ako mene pukne da baš MORAM slušat neku pismu s njega, a on je kod tebe.. ne mogu ja to" pikabu je tvrdila da ga ima ben, i da to zna sto posto jer mu ga je ona poklonila za rođendan. onda je nastao cijeli niz "neugodnih situacija" jer ga ben nikako nije mogao nać (sjećam se neke priče kako je negdje izgubljen među stvarima u sestrinoj sobi...kako ono bješe, ben?), pa je pikabu pozvizdila "kako je mogao izgubit njen rođendanski dar", a meni je sve, opet, smrdilo na jednu veliku urotu jer kako to da je jedan album za koji svi tvrde da je apsolutni must have - tako nemoguće nać?! očito je, moji prijatelji su zli ljudi koji izmišljaju ljude i cdove koje svi moraju imat. ne postoji pero i niko nikad nije poslušao do kraja ten od pearl jama... onda se jedno jutro moja sestra vratila kući nakon noći provedene kod momka. povrh osmijeha "imala sam zbilja dobru noć" nosila je osmjeh "imam nešto šta će ti se masu svidit", pa sam već pomislila da je sladoled to što drži u ruci iza leđa, kad je rekla "vidi šta sam ja našla u sininoj polici s cdovima" i izvadila - sprženi ten! jupi jupi jupi, ovakve se stvari uvijek dese, ti se mučiš tražeći nešto kod pogrešnih ljudi, i taman kad odustaneš, to nešto nađe tebe. i gledam tracklist i mislim se kako me rukopis nepoznatog autora podsjeća na nečiji..zaključujem da mi se čini i nastavljam dalje, a prosvjetljenje me lupi tek kad dođem do posvete - pikabu! nazovemo sinu da vidimo odakle mu cd - a to san uzea u pere, on je reka da ga ima već neko vrime i nema pojma čiji je tako su sprženi cd od pearl jama i (ipak stvaran) pero spojili do tog trenutka za mene dva odvojena svijeta: bena i pikabu i ona dva monstera što se kod mene doma ljube kad ne jedu pršut. ja sam dobila što sam tražila,ben je dobio nazad svoj cd i nije više imao razloga da sredi sestrinu sobu, a pikabu se nije više morala ljutit što je ben igubio njen rođendanski poklon. osim, naravno, ako se nije desila slijedeća stvar: pod strahom da ću otkrit njihovu urotu, pikabu je ukrala cd iz benove sobe i krišom se našla sa mojom sestrom ispred kuće dok sam ja spavala, seka je onda nazvala sinu i rekla mu da kaže da je cd uzeo "kod pere", a par mjeseci kasnije unajmili su nekog tipa koji izgleda ka onaj ćelavi iz filma hi fidelity da na novogodišnjem tulumu glumi peru. mora da ga dobro plaćaju jer je i ovo ljeto marljivo igrao ulogu. |
na blesave stvari naiđeš kad učiš za ispit iz tuđih bilješki.. osim beskrajnih pravopisnih grešaka, nedovršenih rečenica, ili misheard riječi (ili još bolje misdecoded- kad neko napiše kraticu, pa poslije predavanja se više ne sjeća od čega je kratica bila..pa sek. umjesto u sekundarno prevede u seksualno, i onda se ti misli šta ćeš sa primarnim i seksualnim karakteristikama..dobro da nisu primarne i sekunde!), uvijek me razvesele ljudi koji zapisuju sve šta profesor priča, pa makar to bila "duhovita" i nadasve maštovita metafora koja više služi za to da zainteresira studente da prestanu rješavat križaljku u gloriji ispod klupe, nego što je ključna za razumijevanje gradiva.tako ja nađem u skripti jučer: ljude možemo podijeliti u dvije kategorije: - luđaci - osjetljivi na finese u životu, sve važu, razglabaju o smislu života - kamiondžije - putuju svijetom zadovoljni ako se najedu janjetine i štipnu konobaricu, sve prihvaćaju pod motom "i to je život" i mislim si, ok, kužim da tip nije imao vremena okrenit teku naopako, da piše na zadnju stranicu, prešutnim dogovorom rezerviranu za provale profesora (moja omiljena je djelo arinke mariani: "joj, djeco, prvo nam popijete mliko, pa krv, pa koštanu srž.."), profesorica ga je očito zatekla nespremnog i trebalo je brzo zapisati svaku riječ prije nego se izgubi. ali kako mu nije bilo sumnjivo (ili da kažem njegovim rječnikom: sumljivo) dok je prepisivao bilješke na komp, kako se nije zapitao "hej, je li ovo zbilja nešto što treba objavit u skripti iz koje će učit generacije i generacije budućih psihologa?" onda sam malo stala na sadržaju, pa mi se sve više počelo činit da ima nešto u tome,i da se ljudi zbilja dijele na luđake i kamiondžije..ionako stalno govorim da su mi svi prijatelji luđaci, sad imam i znanstvenu podlogu.. već uvjerena da se možda tekst tu ne nalazi kao puko svjedočanostvo nečije nepažnje, nego kao važna pouka za mene i, je li, generacije budućih psihooga, ostajem dodatno zbunjena - navedena podjela trebala bi nekako biti objašnjenje većeg broja suicida kod studenata!! |
 wheeeeee vratila sam se iz kina upravo...volim neplanirane odlaske u kino, a samo mi se takvi i dešavaju zadnjih godina, jer kad god neki film "mislim pogledat", nikad ne dođem dalje od svog portuna (aka haustora), jer kad misliš krenit negdje uvijek postoji to vražje sutra, tj uvijek vjeruješ da postoji sutra, mada njega lično niko nikad nije vidio. stoga, da bi ja otišla u kino moram već bit u gradu, i da onda neko vikne "e amo u kino!". mada me ne poznaje tako dobro da bi ovo znao, luka je prije par sati uzviknuo upravo to, i nisam se ni snašla već sam čekala da počne - neki srpski film. to je sve što sam znala, i pristala sam jer su mi rekli da glumi đurić i da nije neka patetična ratna saga, ili ne daj bože patetična poslijeratna... objasnili su mi ko je bogdan diklić i zašto je to super što je on u filmu.. i dakle.. film je jebeno simpatičan..zabavan i dinamičan, ima par zbilja dobrih baza, i oprostiš mu sladunjavi kliše od kraja, i ne ljutiš se što nisu pazili na toliko detalja, pa na kraju filma lik miti policajca mobitelom kojeg smo jasno i dramatično svi vidili da je bacio pod tramvaj pola sata prije, na kraju ti takve stvari učine filmić još simpatičnijim. kao, šta ćeš, to su ti srbi, nisu spielberg, al smiješni su mater im petrovu... uglavnom, mene je razgalilo što jadni nikako nisu mogli skužit dokle su otvorili prozor od auta, pa ga lik prvo otvori do kraja, onda priča i dok dodje do drugog dijela rečenice (slijedeći kadar) prozor otvoren samo do pola, kadar poslije prozor dignut 3 cm od dna i slično.. osim toga, za priču je bila bitna neka kiša koja je pljuštala, ali je nikako nisu mogli ukomponirat u "suhe" scene, pa par minuta nakon "općeg potopa" svi sjede na sad već suhoj cesti, niti zemlja oko njih nije više blatnjava.. a vrhunac je bila scena na kojoj se nekoliko sekundi - vidio mikrofon! |
 sjećate se priče o tome kako sam izgubila bedž od šuba što mi je dao neki tip u motovunu? evo je tu. heh, dakle, budući da moja seka ima indirektne veze sa šubovcima, ona i ljubljeni joj bili su zaduženi da mi nabave novi a.s.a.p., s tim da ako oćeš da ti shea napravi nešto što nije pranje suđa, moraš napominjat do iznemoglosti i onda još malo.. uglavnom, doskakuće ona meni neki dan i kaže: -zamisli, zamisli!   -šta? -pričala sam s kuretom (ako sam dobro zapamtila nadimak, oni se svi nekako slično zovu..nekoć je shea imala tisuću prijatelja kojima su nadimci završavali na y, sad završavaju na e) i pitala sam ga za bedž -eeeeeee? (postajem zainteresirana za priču) -a rekla sam mu da bi moja seka bedž, a on je reka da ćeš morat pričekat dok naprave još, jer su sve podilili -  aaaaaaaw... aj ti sjeckaj ovu kapulu..-onda sam mu ispričala kako je moja seka dobila taj bedž od nekog pijanog tipa u motovunu, ali ga je izgubila dva dana kasnije, pa joj je bilo žao i sad oće novi i... a onda je on rekao "o! pa ja znam drugu stranu te priče!" - ?! nee! nije valjda! - aha - a koja je druga strana te priče? - "kureeeeee, treba mi novi bedž, dao sam svoj nekoj curi u motovunu koja ga je jako jako htjelaaa!" - zamisli... |
imam te neke momente kad mi malo bude dosta cijelog svijeta. i ne bude mi jasno zašto ni točno u kojem je trenu to počelo, ali ništo što iko oko mene može reć neće pomoć, neće niti pogodit blizu, blizu čega ne znam, ali neće. e u takvim trenucima slušam aimee mann.kad mi neko postavi sad već broj jedan na listi omraženih pitanja "šta slušaš?", ako sam od volje da krenem nabrajat, aimee mann se nikad ne sitim.. al kad me uvati neki gore opisan moment, ona je jedino što mi se smije nać na listi, jer je jedino što imam u folderu mp3 što ne vežem uz nikoga drugog. a u takvim trenucima nisam dovoljno strpljiva da odgovaram na "šta slušaš" pitanje.. nije pošteno prema aimee što uvijek bude prešućena, jer me ta žena stvarno fascinira.. fascinira me jer ispada da šta god sam ja osjećala dosad, šta god mi se motalo po glavi i šta god me mučilo, aimee je napisala pjesmu o tome. obično bude tako da skinem nekoliko njenih pjesama, slušam ih, zvuče mi dobro, al nikako da mi legnu neki stihovi, nikako da mi legne o čemu ona to.. i onda par mjeseci (do godina) kasnije, upadnem u neki pms koji nije pms, i evo ga - klik! ona je napisala pjesmu o meni sada, kako zaboga to zna... jednom sam čitala izjavu lika koji snimio film magnolia, čiji skoro cili soundtrack izvodi aimee mann. lik je rekao da je to valjda jedina situacija di je sountrack nastao prije filma, jer on je napravio cijeli film prema njenim pjesmama. "I sat down to write an adaption of Aimee Mann songs. Like on would adapt a book for a screen, I had the concept of adapting Imee's songs into a screenplay." kaže Paul Thomas Anderson na coveru Magnolijinog soundtracka, i ja, zahvalna na sestrinoj navici da još uvijek ponekad kupi originalan cd, kažem "aaaaaaaaaaa" jer mi je sad malo više jasno zašto volim taj film. zašto volim one likove. aimee je dosad napisala pismu o doslovno svakoj mojoj bivšoj ljubavi, o nekima i po nekoliko njih, i svaki put kad me pročita dama iz winampa, sjetim se jedne profesorice, zamjene iz hrvatskog u 2. srednje, koja je rekla da su pjesnici u 16 stoljeću pisali o istim stvarima kao i svi koji su došli poslije njih, o ljubavi, ljepoti i smislu uglavnom, i da nam se samo čini da je svijet nešto drugačiji sad nego prije 500 godina, ali ustvari - ništa novo pod kapom nebeskom. tada sam imala 16 i bila sam hormonalno programirana da joj ne povjerujem, jer se tad činilo da ono što ja osjećam nije nikad niko, ali tad nisam ni čula za aimee mann. uglavnom, ne prilažem nijednu pjesmu o bivšim ljubavima, ali evo jedna o meni: MOMENTUM Oh, for the sake of momentum I've allowed my fears to get larger than life And it's brought me to my current agendum Whereupon I deny fulfillment has yet to arrive And I know life is getting shorter I can't bring myself to set the scene Even when it's approaching torture I've got my routine Oh, for the sake of momentum Even though I agree with that stuff about seizing the day But I hate to think of effort expended All those minutes and days and hours I have frittered away. But I can't confront the doubts I have I can't admit that maybe the past was bad And so, for the sake of momentum I'm condemning the future to death So it can match the past. |
|
sad ću ja opet o tome zašto studiram psihologiju, a ne, recimo, pravo (da ne gadim uvik ekonomiju) učim razvojnu psihologiju 2, koja se bavi adolescencijom, odraslom dobi i starosti. i trenutno sam na poglavlju o modelima i procesima razvoja savršenije osobe. zvuči možda malo nacistički, ali nije, vjerujte.. ja sam nekako zamislila da su to one neke stvari s mog faksa koje mogu bit svima zanimljive, čisto da vidiš malo di si ti tu i šta si možda zaboravio biti na trenutak. dakle, počinjem sa maslowljevom samoaktualiziranom osobom, pojmom za koji ste svi čuli, kojeg svi spominju a niko baš nije siguran na šta se to odnosi. nešto poput scene iz dnevnika bridget jones, gdje su svi na čajanki imali stav o ratu u sarajevu, a niko joj nije znao odgovoriti na pitanje "ako su srbi oni zločesti, i napali su nedužne bosance, ko su bosanski srbi?" pa, da se ne sramotite pred nekom hrvatskom debeljucom kojoj nije neugodno postavit zdravorazumsko pitanje, iznosim vam 8 osobina samoaktualizirane osobe(u zagradama su moji komentari, ostalo je prepisano iz skripte, pa me ne krivite za neke dr. phill-ovske konstrukcije dolje...da posvećenje, da osjećaj blaženstva...): 1. sposobnost prihvaćanja sebe, drugih i prirode - sposobnost da se vidi smisao svog postojanja (ja nisam moji celulitni bokovi) 2. bliski interpersonalni odnosi (o tome nije rekao ništa podrobnije, valjda je stvar jasna sama za sebe) 3. efikasna percepcija realnosti i ležerniji odnos prema njoj 4. kontinuirana svježina doživljavanja - pojam koji je podrobnije objašnjen dolje, možda tri posta niže 5. autonomnost - nezavisnost od kulture i okoline - osoba se oslanja na sebe i svoje odluke, a pritom ne šteti drugima 6. demokratska karakterna struktura - spremnost da se slušaju i opažaju drugi, te da ih uvažavamo kao različite od nas ali jednako vrijedne 7. vrhunska iskustva - preplavljenost blaženstvom i emocijama koje se ne mogu opisati riječima, i ne znamo što je razlog tom osjećaju (mare, mi smo to svo vrijeme zvale pms!!). ovo doživljavaju svi ljudi, a samoaktualizirani puno češće. ako smo to već doživjeli, daje nam snagu i volju da to opet doživimo (ok, priznajem, nisam baš sigurna da kužim na šta se ovo odnosi, ako moram isključit utjecaje droga... al pravo mi budi kad nisam slušala predavanja i učim iz tuđih bilješki, čovjek bi mislio da ću dosad naučit.. heh, daleko sam ja od savršene osobe, a kamoli SAVRŠENIJE) 8. posvećenje - vjerovanje da postoji nešto moćno, savršeno, jače od vlastitog selfa (to ću dobit kad pituljica osnuje onu sektu koja će uplitat puno sladoleda.. sladoleeeeeeeeed) ok, imam par problema s maslowom očito, ali jako mi se svidila H. Bonnerova PROAKTIVNA OSOBA (ona koja ide naprijed),a ima slijedeće osobine: 1. sloboda za samoodlučivanje - otvorenost prema novim iskustvima, sposobnost nošenja s anksioznošću 2. estetski pogled na život - samo ako prema nečemu imamo pozitivan ili negativan stav, to nam nešto znači 3. idealizacija - posjedovanje slike nas samih boljih i drugačijih od nas trenutno. podloga te idealizacije je poznavanje samog sebe, a ide prema ostavrenju sebe u realističnim ciljevima. ako nemamo ovu idealnu sliku javlja se stagnacija i neproduktivnost. 4. kreativnost - osoba stalno teži individualnosti i ostvarenju sebe (ovo je slično kao maslowljeva autonomnost, a odnosi se na potrebu da budemo ono što MI JESMO, a ne ono što okolina očekuje da budemo). vodi do intelektualnog i emocionalnog previranja jer društvo ustvari ne trpi kreativnost (nije ni društvo blesavo, šta bi sa 6 miljardi ljudi koji su odbacili šablone??) 5. samotransformacija - pozitivan pogled na sebe eto, gotova je lekcija iz psihologije za danas. a mene čekaju još mnoge do kraja večeri :) |
je l vam ide na živce što još postoje ljudi koji internet smatraju sredstvom otuđivanja, a one koji na njemu vise u najmanju ruku asocijalnima.. već sam se ponadala da su izumrli i da više nikad neću vidit kolutanje očima ako kažem da sam sinoć bila na netu do 2, kad me je jučer oborio govor u stilu "šta imaš bit toliko na mreži, to je bezveze, kako to možeš uopće, zar se nije bolje družit u nekoj birtiji bla bla bla bla bla bla bla" mislim, ljudi, ono aloooooooooooooooooo... zašto net još uvijek povezujete sa pedesetikusurgodišnjim pedofilima, patološkim lažljivcima, i asocijalnim ferovcima (nick, miran!), zašto sat vremena na netu doživljavate kao gubitak vremena, a sat ipo gledanja prijateljske utakmice kapverdskih otoka i kazahstana zabavnom aktivnosti. "bilo bi ti bolje da si išla na more umisto da si visila na netu" reka mi je moj, u tom trenutku vrlo friško bivši momak, koji niti je znao šta ja na tom netu radim (je li blog ili blok ili koji je vrag), niti je ikad probao visit na icq, mejlat se, a o newsgrupama da ne pričam.. rekla sam nešto u stilu "od sunca bi dobila bore, od ovog ću samo ostat malo ćorava eventually" i još da sam bila tamo di mi je ljepše..nisam spominjala to da sam ja na netu komunicirala na nekoliko različitih načina s masu ljudi, dok se on svaki dan odlazio okupat SAM, i šta je tu onda otuđivanje, jer mi se nije činilo da ima smisla.. samo zaboravim da ima još ljudi kojima je sve to...blesavo... uglavnom, onda mi mama pošalje slijedeći link. o stavu unicefa o blogovima. o unicefovoj priči kako blogovi mijenjaju svijet, ako ćemo pravo.. prilažem cijeli tekst, jer mi se ne da prevodit, a i jer znam da su ljudi koji ovo čitaju selekcionirani po tome što relativno dobro barataju engleskim (lijenost not included). Online community expert, Matthew Gross, examines the potential of online journals as both powerful and empowering tools. What is it about blogs that make them such a powerful force for social change? In the simplest form, a blog (short for weblog) is nothing more than a journal kept on the web. There are millions of such journals on the Internet and thousands more are created every day. A blog can be about anything, and can range in scope from a personal diary to a journal discussing sports, politics, or international affairs. But what makes blogs much more powerful than traditional journals and, in fact, what makes blogs empowering is the ability that bloggers have to link to one another to debate one another's ideas, to challenge each others thinking, or to point out something of interest to the rest of the world. Most forms of mass communications are broadcast communications one person or group disseminates its ideas or content to a larger audience. Before the Internet, mass communication was inherently hierarchical the message went from one to many. Television, radio, and print communication was (and still is) accessible primarily to those with the economic means to purchase advertisements or otherwise gain access to editorial control. Blogs break down the monopoly of broadcast communication by providing the power of self-publishing and by removing the traditional filters that often keep the most powerful communications tools out of the hands of ordinary people. Using a service like Blogger (http://www.blogspot.com/), for example, a person can create a blog for free, within minutes. The technical and economic barriers to blogging are very low if you have access to the Internet, and can write an email, then you have all the skills necessary to start your own blog. But blogs aren't just a cheap way of starting your own website, or another way of broadcasting a message because the blogosphere is an inherently democratic medium. Information in the blogosphere moves laterally (rather than vertically, as it does in traditional and hierarchical forms of mass communication). The seed of an idea, written about by one person on their blog, can be almost instantly expanded upon by another person linking to the original post. A third blogger might add their own personal experience to the discussion, making the conversation richer still. A forth person may add a comment in the comment threads. In the blogosphere, anyone can become a participant, instantly. In fact, that participation is what the blogosphere is all about. Blogs, then, are a many-to-many medium. By linking to each other and beginning conversations, bloggers create a community that crosses geographic and national boundaries. In the blogosphere, you can start up a discussion with someone half a world away and in doing so play a role in helping to further the bonds between people everywhere. And when bloggers decide to take action together when the community they've formed agrees to use its collective power to change the world the resulting change can be amazing. For what is stronger than people acting together in common purpose? |