07.09.2004., utorak

mali mali mali mali maaaaaaaali mali mali - svet

wheeeeee vratila sam se iz kina upravo...volim neplanirane odlaske u kino, a samo mi se takvi i dešavaju zadnjih godina, jer kad god neki film "mislim pogledat", nikad ne dođem dalje od svog portuna (aka haustora), jer kad misliš krenit negdje uvijek postoji to vražje sutra, tj uvijek vjeruješ da postoji sutra, mada njega lično niko nikad nije vidio. stoga, da bi ja otišla u kino moram već bit u gradu, i da onda neko vikne "e amo u kino!". mada me ne poznaje tako dobro da bi ovo znao, luka je prije par sati uzviknuo upravo to, i nisam se ni snašla već sam čekala da počne - neki srpski film. to je sve što sam znala, i pristala sam jer su mi rekli da glumi đurić i da nije neka patetična ratna saga, ili ne daj bože patetična poslijeratna... objasnili su mi ko je bogdan diklić i zašto je to super što je on u filmu.. i dakle.. film je jebeno simpatičan..zabavan i dinamičan, ima par zbilja dobrih baza, i oprostiš mu sladunjavi kliše od kraja, i ne ljutiš se što nisu pazili na toliko detalja, pa na kraju filma lik miti policajca mobitelom kojeg smo jasno i dramatično svi vidili da je bacio pod tramvaj pola sata prije, na kraju ti takve stvari učine filmić još simpatičnijim. kao, šta ćeš, to su ti srbi, nisu spielberg, al smiješni su mater im petrovu... uglavnom, mene je razgalilo što jadni nikako nisu mogli skužit dokle su otvorili prozor od auta, pa ga lik prvo otvori do kraja, onda priča i dok dodje do drugog dijela rečenice (slijedeći kadar) prozor otvoren samo do pola, kadar poslije prozor dignut 3 cm od dna i slično.. osim toga, za priču je bila bitna neka kiša koja je pljuštala, ali je nikako nisu mogli ukomponirat u "suhe" scene, pa par minuta nakon "općeg potopa" svi sjede na sad već suhoj cesti, niti zemlja oko njih nije više blatnjava.. a vrhunac je bila scena na kojoj se nekoliko sekundi - vidio mikrofon!

- 00:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #