sinoć sam opet provela zadnjih par minuta prije ponoći čekajući da kucne nula:nula nula, da unutar prvih par minuta pošaljem prijateljici "sretan ti rođendan" poruku (naravno, barem malo maštovitije). to je ona kategorija prijatelja kojima šalješ tu poruku što je prije moguće, jer je toliko nezamislivo da prođe više od 15 minuta njihovog rođendana, a da im ne čestitaš, i da oni stignu pomislit na trenutak da si možda zaboravio na njih. kad su se mobiteli tek pojavili, bilo je jako in svima čestitati što prije, ali nekako mi se kroz zadnjih par godina isprofiliralo, malo ko još zbilja puca na ponoć, ali oni koji te najviše vole uvijek se oglase unutar prvih sat vremena. nepisano pravilo, ali nadasve korisno na momente.
a sinoć smo nešto pričali o valentinovu, drug i ja. o tome kako postoji trend među ljudima s kojima se družimo da ne mare za taj dan. uključujući nas dvoje, naravno. argumenti su uvijek isti: to je jedan obični prozirni kičasti komercijalni trik, koji nema veze s romantikom. što je romantično, recimo, u tipu koji smatra da eto, mora kupit curi nešto danas jer je red, pa ode na njuze da pita koliko se ruža kupuje curi na takav dan, moraju li bit crvene ili može i, recimo, bijele, pa mu nanjuzima odgovore da - dobro, u redu, bijele, ali nikako ni za živu glavu žute, i nikako paran broj, pa ga prodavačica uvjeri da uz ružu dobro dođe i bombonjera u obliku srca, a ona obuče crvenu haljinu i specijalne valentinovo tange s crvenim srcima i... mogla bih satima nabrajat stvari tipične za valentinovo koje smatram neromantičnima. čak sam u iskušenju da to zbilja napravim, ovdje gdje mogu pričat šta me volja, jer pred ljudima među kojima se krećem to bi bilo potpuno besmisleno, ne bih došla ni do drugog zareza, već bi mi rekli kako oni sve to znaju i duboko se sa mnom slažu. popularno je, dakle, mišljenje, među ljudima koji su imalo alternativnijih nazora da VALENTINOVO SUCKS.
ali, doslovno svi ti ljudi rade jako jako jako veliku stvar oko rođendana. to se prepričava nekim ljudima, kako ti je netko čestitao. poprilično se često koristi za dešifriranje tuđih osjećaja, i ne bi bilo pogrešno reći: rođendan je onoliko dobar koliko ti srdačno čestita osoba u koju si zaljubljen.
pa mi je tako neki dan pričala prijateljica, nazovimo je Šemsa, da joj je bivša ljubav poslala poruku za rođendan - 10 minuta prekasno. 10 minuta nakon ponoći koja je tehnički označila kraj njenog rođendana. to je kao da vam neko čestita novu godinu 2.1. u 00:10.
-kao da je čekao da tih 10 minuta prođe, pa da mi ne čestita baš na rođendan nego da ispadne da je on to onako casual obavio, jer ne zna baš točno ni kad je moj rođendan.. - protumačila je to Šemsa a meni je kroz glavu prolazio scenarij da je možda znao točno kad joj je rođendan, i baš je čekao ponoć da joj u početku čestita, ali mu je trebalo 10 minuta da smisli poruku jer mu je prva izgledala kao da mu je previše stalo, a ta promašena 24 sata su bila rezultat toga što, kao npr. ja, ima problem sa praćenjem koji je dovraga danas datum. nije nužno istinito, ali je moguće, samo što nisam to smjela tada reć jer je bolje da ga ne branim.
uglavnom, po čemu je to rođendan tako drugačiji od valentinova? zbog čega toliko ljudi smatra da je glupo pokazivat curi/momku da ga/je voliš samo na taj dan, kad je to romantičnije pokazivat svaki, ili barem svako tri dana, nije bitno, samo da je spontano i iskreno i osobno i da se ne radi zato što je to netko propisao, a s druge strane, jako je važno da ti se prijateljica osjeća kao princeza na svoj rođendan, čak i ako ne paziš da se tako osjeća ostala 364 dana u godini?
ovo mi izgleda kao nedovršen tekst, vjerojatno zato što upravo to i je. to pišem u zadnje vrijeme, nedovršene tekstove, nedovršene mejlove, poruke koje bi trebalo doradit.. al ovdje konkretno sam se nadala kraj neći među komentarima. hajte, da ne moram uvijek ja... :)
Post je objavljen 15.09.2004. u 10:04 sati.