Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada

utorak, 26.02.2008.

Stari prijatelju moj…

...
Pišem ti....
Ako hoćeš da te lažem, dobro se osjećam…
Na sebe samu, sve se manje podsjećam…
Nisam ona koju si poznavao…
Zadnjeg osmijeha na svom licu se više ne sjećam…
Postala sam ništa…
Još jedna propalica…
Bez duše i bez lica…
Samo dvije riječi na papiru…
Ničiji glasovi do mene više ne dopiru…
Došao je dan kad od mene više ništa ne ostaje…
Nemam hrabrosti glavu dignuti…
Nikoga u oči pogledati…
Borim se s tugom i životom…
Vičem, a glasa nemam…
Pokušavam, a ne uspijevam…
Krenem nekuda, stanem, ne znam dalje…
Dajem drugima, ništa ne dobivam zauzvrat…
Sanjam, a snovi ostaju nedovršeni, daleki, neostvarivi, lažni…
Bez prestanka razmišljam…
Nema smisla…
Do životnog dna dolutam…
No dno ne postoji…
Izgubljena u vremenu, prostoru i svojim mislima…
Nitko me se ne sjeća…
Nikome ne nedostajem…
….

petak, 22.02.2008.

BITNO A U STVARI NEBITNO

Do nedavno naslovnice su nam svakodnevno punili Vlatka i Dikan (ona njega varala ili on nju, tko je koga više?), na neko vrijeme su hvala kurcu prestali, nestalo materijala možda ili čiji je trač bolji? Vlatkica i Dikanu su plošlost ali ne zadugo, stigla nova tema "Ivanišević i Tanja" (tko je kriv?). Natjecali su se tko će biti veća budala da ju prvi objavi i začini onako kako samo oni znaju. I tako ja ovih dana nabasala na neke naslove kojima nije mjesto na naslovnici te rubrici Vijesti... poput ovih:

Dnevnik Nove tv... strašno važna vijest "Ivanišević se posvađao s Tanjom pa napao fotografa"

24 sata "Tanja navodno namjerava otići iz Hrvatske s djecom" ...ma boli mene briga za nju i njezinu dijecu...

Blog.hr "Ivaniševićev preljub i "lovci na glave" ... koji fuck?

Koja je ovo jebena sramota!!!

Poludjela sam kad san vidjela, ne mogu vjerovati koja je to bitna stvar jebote, toliko je bitna da je na naslovnici i u Vijestima. Koga to zanima? Kako takva vijest može bit na naslovnoj stranici, na kojoj bi trebao biti jako veliki događaj i nešto što zaslužuje da bude na naslovnici? OK svi karaju neke druge žene i varaju ih, pa i žene muškarca, nisu ni prvi ni zadnji, neka ljudi karaju koga hoće, ne mora se to odmah pretvorit u vijest dana. Jebe mi se i za Ivaniševića, Tanju, Vlatkicu, Dikana i ostale kretene, kao i njima za mene.

Meni to ne zanima, jednostavno čovjek nema što drugo čitati jer je sve prepuno takvih sranja, da je prisiljen pročitati. Zašto bi ikoga zanimalo što itko od tih "slavnih" i "bogatih" faca radi u svojoj sobi, kupaoni, gdje ide, što je obukao, koliko je platio i ostale sl. pizdarije? Na isti način smo se svi rodili, jednako bljujemo, pišamo i podrigujemo tj. jednako smo smeće svi.

Bolje neka se mediji posvete onima kojima je pažnja zbilja potrebna jer ovo je jadno. Pišite o nečemu što ljude zanima, što će ljudi čitati i što će imati neku svrhu osim pljuvanja i laži koje su totalno nepotrebne našoj državi. Toliko je ljudi bez posla, bez kruha i krova nad glavom a oni pišu o budalama koje ne znaju što će sa parama i koje samo žele biti viđene i popularne.

Evo vam primjer: Recimo pišite o tome kakvo je stanje u našoj državi, postotku nezaposlenosti, medicini, stambenom pitanju, gladi u svijetu, potegnite te teme i kako pomoći ljudima, kojima je pomoć potrebna, a naše "slavne" i "bogate" ako ih tako mogu nazvati, ostavite da žive svoj život u privatnosti, to su ipak neke intimne stvari prije svega, zar ne?
Sramota je da je nama jako bitno tko je koga karo, prevario, poljubio, istjerao iz stana i sl. umjesto da nam neke preče stvari budu jako važne, poput ovih što sam navela gore u tekstu, grozim se već kad vidim takve naslove.

Što drugo reći nego novinari, urednici pa dajte pišite o nečem drugom više, ostavite na miru slavne i bogate face u našoj državi, kad ćete skužiti da to više nije nikome zanimljivo i da pišete uzalud? Da gubite vrijeme? Da će vam karijera biti odlična ako budete pisali nešto što će ljude zanimati i usput rješavati neke probleme?

utorak, 19.02.2008.

Glad u svijetu

Razmišljate li dok bacate hranu, koliko je gladnih ljudi u svijetu? Znate li koliko je danas gladne djece? Koliko njih svaki dan umire od gladi?

Već godinama u svijetu poznat je problem gladi, ali nikako da bude poznato riješenje toga problema. Svijet se bori protiv gladi raznim humanitarnim akcijama, ali i dalje u siromašnim dijelovima od gladi umiru mnogi ljudi, a posebno djeca. Mnoge zemlje imaju hrane na bacanje dok neke zemlje nemaju za vlastite potrebe. Bogati ljudi su zaslijepljeni svojim bogatstvom i visokim položajem uopće ne gledaju na siromašne i gladne, te ih zanemaruju. Afrika je zemlja s najviše gladnih ljudi. Možete li zamisliti sebe na da ste na vrućini, bez vode i hrane, te da živite u zemlji gdje prevladava velika glad? Iskreno ja sebe ne mogu, odmah me jeza uhvati. Kad u ruci držimo kruh i ne zamišljamo kakvi smo sretnici što ga zapravo imamo. Neki ljudi "kopaju" po kontejnerima u potrazi za komadićem kruha da ublaže glad i prežive dan. Ljudi kažu da teško žive, ali prvo se moraju prisjetiti da ima i gladnih ljudi koji žive gore od njih. Kad sam bila mala uvijek bi za ručkom govorila: "Ja ne volim ovo! Ja volim ono!" i tako do beskraja. A mama bi mi na svako moje kompliciranje pokušavala objasniti da u svijetu ima jako puno djece mojih godina koje nemaju ništa za jesti i da moram biti sretna što su mi tanjuri puni, i što uopće mogu birati. Naravno da bi širom otvorila svoje okice i razmišljala kako može neko dijete ne imati baš ništa za jesti. Tek kad sam malo narasla i susrela se sa slikama izgladnjele djece iz Afrike, sa muhama kako im se "odmaraju" oko očiju, sjetila sam se maminih riječi. Svaki grozni podatak o gladnim ljudima u svijetu me šokira.

Glad u svijetu- činjenično stanje:
- Svake godine u svijetu od gladi umre 15 000 000 ljudi.
- Svakih 5 sekundi u svijetu dijete umre od gladi.
- Čak 3 milijardi ljudi pokušava preživjeti s manje od 2$ dnevno.
- Oko 830 milijuna ljudi živi u konstantnoj gladi.
- Uskoro ako se ne promijeni nešto svakog dana od gladi umrijeti oko 25 000 ljudi.
- U to isto vrijeme se baci oko 12 tona hrane.

Nemojte misliti da je ovo jedna od zaglupljujućih statistika, jer nije. Ovo je jebena stvarnost. 13 milijardi dolara bilo bi dovoljno kako bi se podmirile sve osnovne potrebe najsiromašnijih za hranom i lijekovima. Istovremeno se u Europi i SAD-u potroši više od 13 milijardi dolara na kućne ljubimce (kretenizam i idiotizam). I dok se u svijetu događaju ovakve stvari, Bush mirno šalje vojnike u smrt. Kao da na svijetu nema dovoljno nesretnih ljudi. Novac koji se u svijetu troši na izradu raketa ili vojske može se brojati ne samo u desetinama, već u stotinama tona. I dok se trećina svijeta guši u hrani i piću i uživa u prekomjernom trošenju novaca na nebitne i nevažne stvari kao što su moda ili tehnologija, druge dvije trećine ljudi skapava od gladi. Ako to nije žalosno, onda zaista ne znam što je. Svi mi plačemo sami nad svojim ''nesrećama'', a ni sami nismo svjesni koliko ljudi je u svijetu još jadnije od nas i koliko je ljudi zbog gladi upravo u ovom trenutku izgubilo svoju majku, svog oca, svog supružnika ili svoje dijete…

Postavlja se pitanje – Zašto je na milijune ljudi gladno u svijetu koji proizvodi i više nego dovoljno hrane? Problem očito nije u nedostatku hrane nego u nedostatku volje, koliko političke toliko i vlastite, jer ponekad zaboravljamo da svatko od nas ima moć da ovaj, sve odvratniji svijet, pokuša učiniti ljepšim mjestom. Da vam netko kaže da ljudi na zapadu mogu jesti meso zato jer djeca u Africi i Aziji gladuju, biste li mu povjerovali? Jedna šaljiva pitalica glasi: Koja je to hrana koju što više proizvodimo, to više ljudi umire od gladi? Odgovor je: Meso! Razlog tome je, što je meso nevjerojatno rastrošan način hrane i prosječno se za 1 kg mesa upotrijebi 10 kg proteina iz povrća. Do izgladnjivanja dolazi zato što ljudi na bogatom Zapadu koriste većinu svjetskih usjeva žitarica kako bi nahranili svoje životinje na farmama. Štoviše, koriste svoju moć inzistirajući na tome da manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje umjesto da tu hranu uzgajaju za vlastiti narod. Zato učinimo nešto, bilo što jer svakih 3,6 sekundi u svijetu netko umre od gladi!!! Da svatko izdvoji iz svog džepa 1 kunu ili 1 euro mjesečno u tu svrhu, situacija ne bi bila tako kritična. Ima dobrih ljudi koji redovno daju i pomažu onima kojima je pomoć potrebna, ali kada to nije individualna pomoć i kada ide preko velikih organizacija niko nema pojma gdje odu silna sredstva koja se u svijetu prikupe. Nažalost, većina novca ne bude potrošena za ono za što je namjenjena nego na nečije prljave interese.

srijeda, 13.02.2008.

Valentinovo – Dan zaljubljenih

Tko voli i voljen je zasigurno ima razloga biti sretan i zadovoljan jer nam dolazi Valentinovo. U ovom trenutku na Svijetu živi 6.546.774.844 ljudi otprilike plus-minus. A koliko je od njih zaljubljeno? Nekoga voljeti ili imati nekog sebi dragog, nešto je posebno. Zar nije lijep osjećaj biti zaljubljen? Moram priznati da je meni Valentinovo (Dan zaljubljenih) potpuno poseban dan, nekako je potpuno ugodan, osjećam se sasvim drugačije u odnosu na ostale dane jer mi je sve ljepše, ljude oko sebe drugačije gledam, ma ne znam jednostavno ne mogu da opišem, još ako je lijep sunčan dan te ako imaš pravu osobu pored sebe… definitivno je jedan od posebnih dana u godini! Ljubav je zaista nešto posebno, treba ju čuvati, treba se potruditi, jer vrijedi, kad se okrenete i vidite da imate uvijek nekoga uz sebe. Ma to je najljepši osjećaj na svijetu jer povezuje dvije osobe i izraz je poštovanja, razumjevanja, bliskosti i žrtvovanja...

Ali jebiga više nisu dovoljni ruža, poklon, cmok-cmok, nego se očekuje ne znam koja skupa stvar tj. pizda materina. Valentinovo se komercijalizirao zato što se u današnje vrijeme sve popularno komercijalizira, o nama ovisi hoćemo li mi to prihvatiti ili ne, hoće li nam biti važnije za Božić imati sve nove ukrase, najskuplje darove ili provesti u obiteljskom okruženju. Osobno, više volim kreativne, maštovite sitnice, čokoladu ili kako neki već nazivaju staromodno cvijeće. Ako se neki ljudi vesele tome i taj datum im daje nešto pozitivno za proslavit, zašto bljuvati toliku silnu lovu? Komercijalizacija i kupovanje darova uopće ne mora bit uključeno u tu priču. Ako je to Dan zaljubljenih i unosi veselja u nečiji život, što je u tome pogrešno? Da se razumijemo, i meni je tužno kad vidim da se sve vrti oko kupovine darova, ali još mi je tužnije kad vidim da netko misli da se takav blagdan mora vrtjeti oko kupovine darova ili da je takav dan odvratan zato što ljudi oko njih razmjenjuju nježnosti. Ja mislim da taj dan mora bit što manje kompliciran, zapravo jednostavan, jer dan zaljubljenih samo treba dvoje i to je to, kakvi pokloni, kakva frizura, večera... to mogu svaku subotu i nedjelju, taj dana se trebamo jedno drugome posvetit bez ostalih stvari sa strane (npr. pokloni) koji samo mogu pažnju usmjerit na druge stvari...

Pokažite svojim najdražima i recite im što češće koliko ih volite i koliko Vam je stalo do njih jer upravo ljubav čini ovaj svijet lijepim. Život nije uvijek med i mlijeko. Vjerujte mi važno je da partneru pokažete da ga volite, a ne da imate novaca te da mu kupujete skupe poklone. Za ljubav se nekad može uraditi i nemoguće stvari. Budite uz voljene, sjetite se svih osoba koje su Vam drage i dajte im do znanja da Vam je stalo. Sjetila sam se kako mi je netko neki dan rekao da je "Tužno što nam treba samo jedan dan da kažemo ljudima koje volimo to. Zar to ne bi trebali i mogli govoriti svaki dan"? Ta misao me se baš dojmila, a možda je Valentinovo ipak prilika da kažemo ljudima ono što mislimo, svatko ima svoju viziju Valentinova. Za samce, može biti dosta depresivan, mislim da se najviše samoubojstava događa na taj dan. A za voljene je to dan ljubavi, pažnje, nježnosti. I dojmila me se jedan drugi običaj jedne druge osobe, da ne čestitaju valentinovo samo zaljubljeni, već i prijateljima i sl. I zato ću se, ovako, mizerno, povesti za tim primjerom i čestitati Valentinovo dotičnim osobama... koje znaju da je čestitka njima upućena! Stoga ljudi uživajte na taj dan, volite i budite voljeni, ne dajte da vam sitnice pokvare taj dan i raspoloženje, nije važan poklon, važno je da je ta draga osoba uz vas i da sa njom provedete taj dan. Ja bi dala sve da mogu sa svojim dragim provesti cijeli dan za Valentinovo, ali mogućnosti to ne dopuštaju, jer on radi od 13 popodne pa do 05, 06 ujutro. Vjerojatno ću se osjećati tužno taj dan, usamljeno i sve ono... ali pokusat ću odhrvati se takvim osjećajima. Ali zato ću cijelo vrijeme razmišljati o njemu i pripremiti mu neko iznenađenje kad dođe kući sa posla, te mu se jako veseliti. Mi ćemo ga proslaviti dan poslije jer moj dragi ima slobodan dan, ali Valentinovo je ipak Valentinovo….

utorak, 12.02.2008.

NE GAZITE TRAVU, PUŠITE JE !!!

Ne mogu da ne prokomentiram članak na T-portalu ako ste možda čitali "Marihuana najgori neprijatelj desni" pa ću polako kreniti... Nikako se ne slažem sa tim i bezvezne su to napisali jer se Marihuana koristi u zdravstvene svrhe i Marihuana ne šteti. Ako šteti zašto su se ljudi prije liječili sa Marihuanom? Što su se htijeli zaraziti ili otići ranije na drugi svijet? Toliko se sere o Marihuani a većina nema pojma što je to zapravo, većina sere po tome a nikad nije ni probala. Ja mogu reći da Marihuana ne šteti zdravlju i da postoje dokazi o kojima ću pisati. Neke može smiriti, dok druge dodatno iziritirati. Ukoliko opažete da vam smeta, nemojte više konzumirati i riješeno. Fizičku ovisnost ne izaziva. Psihičku može kod osoba sklonih ovisnostima bilo koje vrste npr. internet. Ajmo sad na dokaze da Marihuana nije štetna i za što sve Marihuana služi….

Lista bolesti na koje Marihuana može djelovati pozitivno uključuje multiplu sklerozu, rak i njegovo liječenje, AIDS i liječenje AIDSA, glaukom, epilepsiju, smirenje grčeva, depresiju, epilepsiju, migrene, astmu, pruritis, nesanice, ozbiljne bolove i smirenje kašlja, te mnoge druge. Postoje i izvještaji koji dokazuju uspješnost primjene Marihuane u smirivanju napada epilepsije. Kemikalija kanabinol može biti upotrijebljena kako bi pomogla ljudima koji pate od nesanice, pomaže ljudima sa kožnim bolestima npr. herpes. Jedan od poznatijih učinaka Marihuane je da kontrolira povraćanje i mučninu. Pacijenti su shvatili da je Marihuana dobra u borbi s mučninom, te je koriste u tu svrhu.

Isto tako, Marihuana je dobra u borbi sa još dvije bolesti. Glaukom je druga vodeća bolest u uzrokovanju sljepoće. Sljepoću uzrokuje nekontrolirani očni pritisak. Marihuana kontrolira taj pritisak i sprečava ga. Na taj način sprečava sljepoću. Multipla skleroza je bolest gdje tjelesni imunološki sustav napada živčane stanice. Marihuana može spriječiti multiplu sklerozu u napredovanju. Dugo se smatralo da Marihuana dovodi do gubitka pamćenja, a posljednjih su godina istraživanja pokazala kako zapravo štiti od Alzheimerove bolesti. Marihuana sprječava skupljanje proteina u mozgu koji zapravo dovode do bolesti. Marihuana ima tisuće načina na koje se može upotrijebiti u medicinske svrhe. Ljudi su koristili Marihuanu davno prije, pojavljuje se u svim knjigama učenjaka i mudraca. Označena je kao najvažnijija medicinskih tvari "izliječi sve".

Mnogi su anegdotalni izvještaji kako marihuana umanjuje grč mišića uzrokovan multiplom sklerozom ili ozljedom kralješničke moždine. Istraživanja su pokazala da kanabinoidi djeluju na motorna područja mozga koja bi mogla utjecati na smanjenje mišićnog grča. Dobro raspoloženje je povezano s marihuanom nije od svih prihvaćeno kao terapijska vrijednost. Ali, dobro raspoloženje, smanjenje unutarnje napetosti i umjerena sedacija mogu biti poželjne osobine za pacijente koji su napeti i trpe velike bolove. Na taj bi način Marihuana mogla pospješiti i popuštanje ostalih simptoma. Što drugo reći nego probajte bolje pa onda serite!
A do uživajte!

srijeda, 06.02.2008.

Prijateljstvo i ljudska psiha

Eto da i ja napišem novi post, sad sam čitala jedan jako zanimljiv i jako lijep post od svog kolege koji me potaknuo da i ja napišem post. Meni je prijateljstvo važna stvar, jer čovjek bez prijatelja je tužan čovjek. Čega se bojim na ovome svijetu, najviše od svega je gubitak prijatelja. Ne želim biti tužna. Svi smo svjesni da se krug prijatelja sužava i gubi s godinama zbog ovog ili onog razloga ili bez razloga, ali moramo se odlučiti koje ćemo prijateljstvo cijeniti i oko kojeg ćemo se truditi i dali ćemo se uopće truditi! Koliko smo se samo puta razočarali u neku osobu, bilo prijatelja ili partnera, toliko smo se razočarali u njihove postupke, ali smo oprostili učinjeno vjerujući da će se popraviti, uvidjeti grešku, a na kraju smo samo mi ispali blesavi što smo toliko trpili i trudili.

Ljudi smo ali kakvi smo to ljudi postali? Jadni i naivni, svatko bi svakog iskoristio koliko može a onda ga odbacio kao krpu ili smeće. Pa gdje su tu osjećaji koji su se gradili godinama i koji su bili jaki da ih nitko nije mogao uništiti? Nema tih osjećaja, ti osjećaji nikada nisu ni postojali, bili su samo u našoj glavi, čast izuzetcima ali u većini ne postoje, ljudi se druže samo da nas iskoriste, izvuku iz nas što god više mogu i tome se smiju. Lijepo je znati kad si voljen, cijenjen, poštivan i tražen te kad ti netko da do znanja koliko vrijediš ali budimo realni i iskreni danas je to sve manje, a nekad nam baš to treba da nam digne samopouzdanje i da nas održi na ostatku života. Ja u posljednje vrijeme jako gubim prijatelj, kao što sam napisala poruku na msn-u "Svi me odjebaše... bez ikakvog razloga... bez da bi itko riječi reko... tješim se bit će bolje... nadam se, a znam da je nada kurva." to je istina, jebeno prokleta istina. Osobe sa kojim sam se družila jako dugo i koje su mi značile sve i ulijevale mi veliko povjerenje i nadu u život su otišle iz mog života, nestali bez traga i glasa ni da bi se javili. Čemu se ja nadam, čemu? Da će mi se netko od tih osoba javiti, da će se netko mene sjetiti, da će netko pitati za mene ili posjetiti me? Pa da su htjeli došli bi već, javili bi se već, snašli bi se nekako da pošalju barem jednu jebenu poruku koja košta jebenih 40 lipa ili 10 lipa po novom. Jako sam se sjebala što sam za neke osobe mislila da su mi prijatelji, a pokazali su se da su mi samo neprijatelji. Tek sad vidim koliko kome značim i koliko sam kome značila, a pokazalo se da nisam nikome ništa, da sam samo bila predmet koji su oni mogli jebati u zdrav mozak kako su htjeli.

Ali drago mi je da sam to doživjela da nisam živjela u zabludi, jer kakva god da sam ne zaslužujem to. Jadno je to kad moraš razmišljati kome što smiješ reći a da ti se ne ruga, ne podsmijava i ne trača te sa osobama koje su iste kao i ta osoba koja to radi, mislim da ti ljudi nisu vrijedni zraka koji uzdišu, da ne zaslužuju da imaju nekoga uz sebe jer nisu ljudi, nemaju dušu i srce i nisu čovjek. Više puta sam se opekla, jednom mi je čak život skoro bio uništen, još i dandanas ispaštam zbog toga i radi te osobe koja mi je kao bila najbolji prijatelj a ustvari mi je zabijala nož u leđa i iskorištavala me, pričala sa mnom kad je bila raspoložena, družila se sa mnom kad joj se kurac digne i jako se dobro pretvarala da mi je nešto što nije nikad ni bila. Ali to se nije desilo jednom, kad se samo sjetim koliko me je osoba sjebalo i dovelo do ruba sa živcima te sloma, bez ikakvog razloga, bez ijedne riječi objašnjenja i ispričavanja za sve što su mi učinili. Ali zato sam danas postala jako jaka osoba i ne vjerujem tako lako, treba mi vremena da se uvjerim da je to stvarno tako kako se čini da je i da ta osoba zaslužuje moje povjerenje i moje prijateljstvo. Mislim da uopće nisam bezosjećajna a kamoli da sam kuja, pružila sam im priliku,oni nisu znala cijenit ono što su imali, bile su im važnije druge stvari. E pa zbog tih stvari sada nemaju nikoga, sami su poput psa, a tako im i treba, u životu se sve vraća i plaća, na bilo koji način. Mislim da se nikada neću pokajati što sam totalno odustala od tog "prijateljstva". Sigurno bih se pokajala da sam ostala u tome, jer izgubila bih sve prijatelje koje imam, dok bi me tzv. „prijatelji“ nastavili odbacivati, iskorištavati i jebati u zdrav mozak dok ne bi našli novu žrtvu.

Prijateljstva su slična vezama, ako popuštate previše, na kraju ćete završiti kao budala i razočarati se do granice za koju nikad niste ni mislili da možete. Ima ona stara poslovica koja kaže:"Čuvaj prijatelje blizu sebe ali svoje neprijatelje još bliže, neprijatelja ne treba voljeti nego poštovati i ne prezirati". Sviđa mi se poslovica, ima dosta logike u njoj. Ima i jedna poslovica koja kaže: "Ako tebe neko kamenom ti njega kruhom". Koliko god da sam to pokušavala nije mi išlo. A opet ima ona "Oko za oko, zub za zub", to mi se više sviđa, ali opet to sve ide ka osveti. Čudna je ljudska psiha. Ljudska psiha je tempirana bomba, ja bih se tako izrazila. Zbog ljudske psihe nijedan sistem nikada neće moći da, funkcionira. Kad kažem psiha uvijek mi prvo na pamet padnu misli. A misli uvijek povezujem sa mozgom. A mozak je neispitani organ čovjekovog organizma. Koristimo mali dio te „čudesne sprave". Kako je ljudska psiha uspjela da uništi svijet? Ja mislim da bi riječ „moć“ mogla da objasni nešto u tom pogledu. Moć je jako opasna igračka u rukama "ljudske psihe". Jedino kada bi ljudska psiha bila sposobna da se odupre pohlepi i onom čuvenom JA u takvim situacijama, možda bi ta slika bila drugačija. Gdje je tu logika te psihe jebote zapitala sam se, ali sve je to čudno i neobjašnjivo te nepotrebno tako i cijeli naš život skupa sa tim. Ali jebiga život ide dalje i mi skupa sa njim, uzdignute glave ispočetka.

petak, 01.02.2008.

Djeca, roditelji, radost...

Opet ja o trudnoći i djeci, a jbga kad me to drži i hvata. Nakon pobačaja, sve mi se polako počelo rušiti, sve je počelo bljediti, nestajati. Promijenila se ja a i suprug glede djece. Toliko sam željela dijete prije nego sam zatrudnjela, nakon pobačaja i nisam toliko više, jer me je bilo strah i osjećala sam se čudno, kao da ne želim više imati djecu, što vjerujem da je sasvim normalno za takvu situaciju, normalna reakcija nakon toga. Nakon nekog vremena sam opet počela razmišljati o djeci, kako bi to izgledalo i kako će to izgledati, jer mene i svoga supruga zamišljam jako smiješno kao roditelje, nismo baš sasvim svoji, imamo čudni sklonosti i ispada te događanja, pa mi je to malo smiješno, ali opet mislim da bi to bilo jako zanimljivo i da bi mi to odlično odradili te bi bili ponosni roditelji i ponosi na nas same koji živimo u podstanarima i jedno od nas radi. Sad mi se opet vratila ta želja za djecom, povela me nostalgija, gledam oko sebe svi imaju djecu, svi pričaju o djeci, svi se zamišljaju u našem društvu kao roditelji i rade na tome da postanu, neki su čak i postali.

Iskreno jako volim djecu, dok sam bila kod kuće na selu odgajala sam brata i sestru, mijenjala im pelene, hranila ih, nosala, uspavljivala, grlila… naučila sam dosta što se toga tiče, ne hvalim se ali mislim da će mi to jednog dana puno pomoći. Neki dan, nije važno kad i gdje, dogodilo mi se nešto jako lijepo, taj dan bila sam sretna kao što nisam bila jako dugo. Napokon se desilo nešto što sam žarko htjela i željela a to je radnja na bebi, nismo doslovce radili, a ni planirali, jednostavno se poklopilo i dogodilo. Mislila sam da je to početak naše radnje na bebi, ali izgleda da sam se malo prevarila i previše očekivala te raznježila pa sam se u tome malo izbedirala. Danas sam išla u dječji šoping, jer idemo sutra kući a najbolji prijatelj nam je postao ponosni tata ponosnog sina (Samuel-a). Ušla sam u milion trgovina, odmah sam se raznježila i u isto vrijeme snuždila, gledala sam svu tu odjeću, te cipelice i štramplice, čarapice, ta odijelca i benkice… došlo mi je da kupim cijelu trgovinu odmah. Ne želim ništa forsirati ni siliti što se tiče trudnoće, kako mora bit će ali bi voljela zatrudnjeti, jer to jedva čekam, mogu reći da živim za taj dan, možda će to nekome zvučati jadno ili ne znam ni ja što ali to sam ja. Nekad znam biti pretjerano dobra, romantična, nježna i sva mila a u nekim trenutcima drska, bezobrazna, gadura i velika svađalica te zlopamtilo ali kad se to sve oduzme i zbroji mislim da sam normalna hehe. Jasno mi je da je to velika odgovornost i da treba izdržati financijski, te uložiti jako puno pažnje i truda, ali mislim da se to sve isplati kad se to dijete rodi. Ne razumijem ljude koji stalno govore da ne žele djecu, da ne žele nikada… pa za što ti ljudi žive? Zar ima nešto ljepše od vlastitog djeteta koje će te zvati mama i tata i koje će biti poput nas, čemu te sve silne ne željene trudnoće i abortusi? Nikada to svojom voljom ne bi učinila, nikada. Iako mi nisu velike šanse za zatrudnjeti i iznijeti do kraja trudnoću, trudim se da mi uspije i nadam se da će mi uspjeti, pa makar ležala tih 9 mjeseci u bolnici na promatranju. Inače sam sklona djeci, volim vrijeme provoditi s njima, čine me sretnom iako nisu moja a ne mogu zamisliti kako bi mi tek bilo kad bi bila moja. Kad sam zatrudnjela mislila sam da mi se san ostvario, sve mi je krenulo i bila sam sretna kao nikada, ali onda se sve srušilo kao kule od karata u jednoj sekundi. Čuvam si još kapicu koju sam dobila za svoju prvu bebu, svijetlo plava sa malim znakom mede i bijelim porubom, uvijek me posjeti kad ju vidim da bi moja beba sad imala dvije godine i da ne bi više bila beba nego dijete.

Gledam tu odjeću što sam kupila, zamišljam kako bi ja to svojoj bebi oblačila. Iskreno moram priznati, kad budem vidjela bebu od prijatelja da ne znam kako ću reagirati i kako ću se suzdržati, u ove dvije godine sam vidjela samo jednom bebu i nije mi ni malo lako bilo, sve je bilo ok dok sam ja bila s njom, ali kad sam ostala sam, kad sam došla kući uhvatila me depresija, tuga i razočarenje. U nekim trenutcima samu sebe nisam prepoznavala, nisam željela vidjeti bebu, jer sam znala što me je čekalo poslije toga, koliko god da sam se trudila da mi ne bude tako, bilo je, nisam mogla ništa protiv toga. I eto prošlo je dvije godine ali kao da je bilo jučer i uvijek mi suze krenu kad se sjetim, jer mislim da to nije lako izdržati, to će me cijeli život pratiti, kad budem imala prvo dijete pomislit ću da sam sad mogla imati dvoje, da sam mogla imati odraslo dijete koje bi mi već moglo reći mama. Čitala sam da postoje recepti za curicu i dečka, što nisam mogla vjerovati, umrla sam od smijeha tim metodama hehe. Pričam sa suprugom neku večer tako što bi želio da se prvo rodi, kao kaže on svejedno mu je, nije važno, ja sam odmah rekla curicu a on kao nije mu važno, svejedno mu je pa je odmah skočio i reko „pišuru“ onako kao da bi sina… toliko o tome da mu je svejedno i da nije važno, najveća nagrada i sreća je da dobijemo i imamo zdravo dijete bez obzira na njegov spol. Ali doći će i taj dan, pa ću biti sretna i zadovoljna a do tada će mi biti kako mi bude…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blogovi vrijedni pažnje