Marketing
Djeca, roditelji, radost...
Opet ja o trudnoći i djeci, a jbga kad me to drži i hvata. Nakon pobačaja, sve mi se polako počelo rušiti, sve je počelo bljediti, nestajati. Promijenila se ja a i suprug glede djece. Toliko sam željela dijete prije nego sam zatrudnjela, nakon pobačaja i nisam toliko više, jer me je bilo strah i osjećala sam se čudno, kao da ne želim više imati djecu, što vjerujem da je sasvim normalno za takvu situaciju, normalna reakcija nakon toga. Nakon nekog vremena sam opet počela razmišljati o djeci, kako bi to izgledalo i kako će to izgledati, jer mene i svoga supruga zamišljam jako smiješno kao roditelje, nismo baš sasvim svoji, imamo čudni sklonosti i ispada te događanja, pa mi je to malo smiješno, ali opet mislim da bi to bilo jako zanimljivo i da bi mi to odlično odradili te bi bili ponosni roditelji i ponosi na nas same koji živimo u podstanarima i jedno od nas radi. Sad mi se opet vratila ta želja za djecom, povela me nostalgija, gledam oko sebe svi imaju djecu, svi pričaju o djeci, svi se zamišljaju u našem društvu kao roditelji i rade na tome da postanu, neki su čak i postali.
Iskreno jako volim djecu, dok sam bila kod kuće na selu odgajala sam brata i sestru, mijenjala im pelene, hranila ih, nosala, uspavljivala, grlila… naučila sam dosta što se toga tiče, ne hvalim se ali mislim da će mi to jednog dana puno pomoći. Neki dan, nije važno kad i gdje, dogodilo mi se nešto jako lijepo, taj dan bila sam sretna kao što nisam bila jako dugo. Napokon se desilo nešto što sam žarko htjela i željela a to je radnja na bebi, nismo doslovce radili, a ni planirali, jednostavno se poklopilo i dogodilo. Mislila sam da je to početak naše radnje na bebi, ali izgleda da sam se malo prevarila i previše očekivala te raznježila pa sam se u tome malo izbedirala. Danas sam išla u dječji šoping, jer idemo sutra kući a najbolji prijatelj nam je postao ponosni tata ponosnog sina (Samuel-a). Ušla sam u milion trgovina, odmah sam se raznježila i u isto vrijeme snuždila, gledala sam svu tu odjeću, te cipelice i štramplice, čarapice, ta odijelca i benkice… došlo mi je da kupim cijelu trgovinu odmah. Ne želim ništa forsirati ni siliti što se tiče trudnoće, kako mora bit će ali bi voljela zatrudnjeti, jer to jedva čekam, mogu reći da živim za taj dan, možda će to nekome zvučati jadno ili ne znam ni ja što ali to sam ja. Nekad znam biti pretjerano dobra, romantična, nježna i sva mila a u nekim trenutcima drska, bezobrazna, gadura i velika svađalica te zlopamtilo ali kad se to sve oduzme i zbroji mislim da sam normalna hehe. Jasno mi je da je to velika odgovornost i da treba izdržati financijski, te uložiti jako puno pažnje i truda, ali mislim da se to sve isplati kad se to dijete rodi. Ne razumijem ljude koji stalno govore da ne žele djecu, da ne žele nikada… pa za što ti ljudi žive? Zar ima nešto ljepše od vlastitog djeteta koje će te zvati mama i tata i koje će biti poput nas, čemu te sve silne ne željene trudnoće i abortusi? Nikada to svojom voljom ne bi učinila, nikada. Iako mi nisu velike šanse za zatrudnjeti i iznijeti do kraja trudnoću, trudim se da mi uspije i nadam se da će mi uspjeti, pa makar ležala tih 9 mjeseci u bolnici na promatranju. Inače sam sklona djeci, volim vrijeme provoditi s njima, čine me sretnom iako nisu moja a ne mogu zamisliti kako bi mi tek bilo kad bi bila moja. Kad sam zatrudnjela mislila sam da mi se san ostvario, sve mi je krenulo i bila sam sretna kao nikada, ali onda se sve srušilo kao kule od karata u jednoj sekundi. Čuvam si još kapicu koju sam dobila za svoju prvu bebu, svijetlo plava sa malim znakom mede i bijelim porubom, uvijek me posjeti kad ju vidim da bi moja beba sad imala dvije godine i da ne bi više bila beba nego dijete.
Gledam tu odjeću što sam kupila, zamišljam kako bi ja to svojoj bebi oblačila. Iskreno moram priznati, kad budem vidjela bebu od prijatelja da ne znam kako ću reagirati i kako ću se suzdržati, u ove dvije godine sam vidjela samo jednom bebu i nije mi ni malo lako bilo, sve je bilo ok dok sam ja bila s njom, ali kad sam ostala sam, kad sam došla kući uhvatila me depresija, tuga i razočarenje. U nekim trenutcima samu sebe nisam prepoznavala, nisam željela vidjeti bebu, jer sam znala što me je čekalo poslije toga, koliko god da sam se trudila da mi ne bude tako, bilo je, nisam mogla ništa protiv toga. I eto prošlo je dvije godine ali kao da je bilo jučer i uvijek mi suze krenu kad se sjetim, jer mislim da to nije lako izdržati, to će me cijeli život pratiti, kad budem imala prvo dijete pomislit ću da sam sad mogla imati dvoje, da sam mogla imati odraslo dijete koje bi mi već moglo reći mama. Čitala sam da postoje recepti za curicu i dečka, što nisam mogla vjerovati, umrla sam od smijeha tim metodama hehe. Pričam sa suprugom neku večer tako što bi želio da se prvo rodi, kao kaže on svejedno mu je, nije važno, ja sam odmah rekla curicu a on kao nije mu važno, svejedno mu je pa je odmah skočio i reko „pišuru“ onako kao da bi sina… toliko o tome da mu je svejedno i da nije važno, najveća nagrada i sreća je da dobijemo i imamo zdravo dijete bez obzira na njegov spol. Ali doći će i taj dan, pa ću biti sretna i zadovoljna a do tada će mi biti kako mi bude…
Post je objavljen 01.02.2008. u 01:29 sati.