Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada

srijeda, 06.02.2008.

Prijateljstvo i ljudska psiha

Eto da i ja napišem novi post, sad sam čitala jedan jako zanimljiv i jako lijep post od svog kolege koji me potaknuo da i ja napišem post. Meni je prijateljstvo važna stvar, jer čovjek bez prijatelja je tužan čovjek. Čega se bojim na ovome svijetu, najviše od svega je gubitak prijatelja. Ne želim biti tužna. Svi smo svjesni da se krug prijatelja sužava i gubi s godinama zbog ovog ili onog razloga ili bez razloga, ali moramo se odlučiti koje ćemo prijateljstvo cijeniti i oko kojeg ćemo se truditi i dali ćemo se uopće truditi! Koliko smo se samo puta razočarali u neku osobu, bilo prijatelja ili partnera, toliko smo se razočarali u njihove postupke, ali smo oprostili učinjeno vjerujući da će se popraviti, uvidjeti grešku, a na kraju smo samo mi ispali blesavi što smo toliko trpili i trudili.

Ljudi smo ali kakvi smo to ljudi postali? Jadni i naivni, svatko bi svakog iskoristio koliko može a onda ga odbacio kao krpu ili smeće. Pa gdje su tu osjećaji koji su se gradili godinama i koji su bili jaki da ih nitko nije mogao uništiti? Nema tih osjećaja, ti osjećaji nikada nisu ni postojali, bili su samo u našoj glavi, čast izuzetcima ali u većini ne postoje, ljudi se druže samo da nas iskoriste, izvuku iz nas što god više mogu i tome se smiju. Lijepo je znati kad si voljen, cijenjen, poštivan i tražen te kad ti netko da do znanja koliko vrijediš ali budimo realni i iskreni danas je to sve manje, a nekad nam baš to treba da nam digne samopouzdanje i da nas održi na ostatku života. Ja u posljednje vrijeme jako gubim prijatelj, kao što sam napisala poruku na msn-u "Svi me odjebaše... bez ikakvog razloga... bez da bi itko riječi reko... tješim se bit će bolje... nadam se, a znam da je nada kurva." to je istina, jebeno prokleta istina. Osobe sa kojim sam se družila jako dugo i koje su mi značile sve i ulijevale mi veliko povjerenje i nadu u život su otišle iz mog života, nestali bez traga i glasa ni da bi se javili. Čemu se ja nadam, čemu? Da će mi se netko od tih osoba javiti, da će se netko mene sjetiti, da će netko pitati za mene ili posjetiti me? Pa da su htjeli došli bi već, javili bi se već, snašli bi se nekako da pošalju barem jednu jebenu poruku koja košta jebenih 40 lipa ili 10 lipa po novom. Jako sam se sjebala što sam za neke osobe mislila da su mi prijatelji, a pokazali su se da su mi samo neprijatelji. Tek sad vidim koliko kome značim i koliko sam kome značila, a pokazalo se da nisam nikome ništa, da sam samo bila predmet koji su oni mogli jebati u zdrav mozak kako su htjeli.

Ali drago mi je da sam to doživjela da nisam živjela u zabludi, jer kakva god da sam ne zaslužujem to. Jadno je to kad moraš razmišljati kome što smiješ reći a da ti se ne ruga, ne podsmijava i ne trača te sa osobama koje su iste kao i ta osoba koja to radi, mislim da ti ljudi nisu vrijedni zraka koji uzdišu, da ne zaslužuju da imaju nekoga uz sebe jer nisu ljudi, nemaju dušu i srce i nisu čovjek. Više puta sam se opekla, jednom mi je čak život skoro bio uništen, još i dandanas ispaštam zbog toga i radi te osobe koja mi je kao bila najbolji prijatelj a ustvari mi je zabijala nož u leđa i iskorištavala me, pričala sa mnom kad je bila raspoložena, družila se sa mnom kad joj se kurac digne i jako se dobro pretvarala da mi je nešto što nije nikad ni bila. Ali to se nije desilo jednom, kad se samo sjetim koliko me je osoba sjebalo i dovelo do ruba sa živcima te sloma, bez ikakvog razloga, bez ijedne riječi objašnjenja i ispričavanja za sve što su mi učinili. Ali zato sam danas postala jako jaka osoba i ne vjerujem tako lako, treba mi vremena da se uvjerim da je to stvarno tako kako se čini da je i da ta osoba zaslužuje moje povjerenje i moje prijateljstvo. Mislim da uopće nisam bezosjećajna a kamoli da sam kuja, pružila sam im priliku,oni nisu znala cijenit ono što su imali, bile su im važnije druge stvari. E pa zbog tih stvari sada nemaju nikoga, sami su poput psa, a tako im i treba, u životu se sve vraća i plaća, na bilo koji način. Mislim da se nikada neću pokajati što sam totalno odustala od tog "prijateljstva". Sigurno bih se pokajala da sam ostala u tome, jer izgubila bih sve prijatelje koje imam, dok bi me tzv. „prijatelji“ nastavili odbacivati, iskorištavati i jebati u zdrav mozak dok ne bi našli novu žrtvu.

Prijateljstva su slična vezama, ako popuštate previše, na kraju ćete završiti kao budala i razočarati se do granice za koju nikad niste ni mislili da možete. Ima ona stara poslovica koja kaže:"Čuvaj prijatelje blizu sebe ali svoje neprijatelje još bliže, neprijatelja ne treba voljeti nego poštovati i ne prezirati". Sviđa mi se poslovica, ima dosta logike u njoj. Ima i jedna poslovica koja kaže: "Ako tebe neko kamenom ti njega kruhom". Koliko god da sam to pokušavala nije mi išlo. A opet ima ona "Oko za oko, zub za zub", to mi se više sviđa, ali opet to sve ide ka osveti. Čudna je ljudska psiha. Ljudska psiha je tempirana bomba, ja bih se tako izrazila. Zbog ljudske psihe nijedan sistem nikada neće moći da, funkcionira. Kad kažem psiha uvijek mi prvo na pamet padnu misli. A misli uvijek povezujem sa mozgom. A mozak je neispitani organ čovjekovog organizma. Koristimo mali dio te „čudesne sprave". Kako je ljudska psiha uspjela da uništi svijet? Ja mislim da bi riječ „moć“ mogla da objasni nešto u tom pogledu. Moć je jako opasna igračka u rukama "ljudske psihe". Jedino kada bi ljudska psiha bila sposobna da se odupre pohlepi i onom čuvenom JA u takvim situacijama, možda bi ta slika bila drugačija. Gdje je tu logika te psihe jebote zapitala sam se, ali sve je to čudno i neobjašnjivo te nepotrebno tako i cijeli naš život skupa sa tim. Ali jebiga život ide dalje i mi skupa sa njim, uzdignute glave ispočetka.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blogovi vrijedni pažnje

Brain Pulse

Nino 777

Eurosmijeh

Pakistanac

Hitna Služba

Anđeo i Demon