Nekad i sad

Pronašla sam dnevnik koji sam vodila za vrijeme rata u Osijeku i vrijeme prognaništva u Austriji i Slovačkoj. Dvije stranice nisam u ovih 16 godina imala snage pročitati sve do prije nekih pola sata. onda sam isplakala hektolitre suza pa te stranice mazohističkki čak i prepisala. Sutra ću otići na groblje, kao i svake godine, jer volim Svisvete, strašno vlim taj miris kestenja i svijeća u zraku, volim gužve na grobljima pa čak i blato. Ima nešto smirujuće u tomu. Ali iznutra uvijek plačem.

Napisano 02.11.1991.
Ovaj i jučerašnji dan za mene će zauvijek ostati zavijeni u crno. Ruke mi se tresu od plača i boli. Tata je nazvao i rekao da je djeda Šimo jučer poginuo. Bože moj dragi, ne mogu vjerovati! Zašto???
Jučer sam s pjesmom na usnama koračala ulicama ovog za mene tuđeg grada a moj djeda je otišao sam. Pomagao je nekim mladićima iz Zagreba u mitraljeskom gnijezdu. Bio je sam. Evo već je i ovaj dan na izmaku, a ja i dalje ne vjerujem. Valjda zato što sam tako daleko i što mi je teško pojmiti užas. Ne mogu zamisliti da ga nema, da ga nikada, NIKADA više neću vidjeti, da me nitko više neće zvati „Ružo moja najljepša“!!! Sve ovo mi je jednostavno prebolno pa malo plačem, vičem u jastuk, a malo sam totalno tupa iznutra i ne želim niti disati. Tek sada kada se mirim s time da ga nema, shvaćam koliko je veliku ulogu imao u mojem životu, koliko je prirastao mome malom i slabom srcu. Ljudi su se uvijek čudili kada bih rekla da mi nije biološki djeda a da toliko volim, to me baš nerviralo jer djeda ti je ovaj tko se brine za tebe i voli te, bez obzira imate li istu krv. Cijeli dan mi je pred očima njegova slika, svuda čujem njegov veseo glas. Najsmješnije je što mi je dosta ljudi još odmalena govorilo da sam ista djeda, tako smo veseli oboje. On je bio a ja jesam. O Bože, Bože!!! Sada se prisjećam svih trenutaka koje smo proveli zajedno. Da sam barem znala da ih više neće biti, nekako bih se više potrudila da ih zapamtim a ne da okrećem očima na odlaske u kazalište i kupovanje klasičnim ploča. I taj Viktor Klima tužni.
Umro je. Otišao zauvijek u nepovrat. 54 godine je samo živio.
Nikada više Bambe, Bambulje ni Ruže...
Nikada više našeg druženja i smijeha, njegova spavanja u fotelji pred televizorom nakon napornog radnog dana.
Sve što imam, pa čak i sve ovdje u Austriji, podsjeća me na njega. Mislila sam da se cijeli moj svijet srušio onoga dana kada sam prisilno morala otići u Austriju i ostaviti stan i Osijek, ali ne. Čitav moj svijet se srušio danas, u trenutku kada me tata nazvao i samo bolno jecao na telefon. Nestalo je moje djetinjstvo. Sve je izbrisano i kao da od danas započinjem novi život, novi i gori, pun tuge i boli. Kako je moguće da moja prošlost, moje djetinjstvo, ljeta, zime, igre i druženja umiru tom smrću. Ne mogu riječima izraziti svoju bol?! Kada bih mogla pisati jednako glasno kao što plačem! ove prazne riječi ostaju napisane ali ne ispisuju moju osjećaje, moju ljubav i moju tugu. Kako ću dalje živjeti?! Nikada više, NIKADA, ništa neće biti isto kao prije. ni Nove godine, ni Božići, ni Uskrsi, sve to nestaje s njim. Bio je veliki čovjek, to sada svi kažu, alii ja sam to oduvijek znala, što mu sada to vrijedi. Bože, opet te pitam, zašto?!?!?!
Zašto uvijek umiru najbolji. Što je djeda kome skrivio? Je li on napadao nekoga? Rušio nečiji dom ili ubio nekoga? Zar je kriv što je volio svoju kuću i svoju domovinu i htio je braniti? Zar je to grijeh?
Bože, u ovom trenu se samo bojim da ću ga jednoga dana zaboraviti. Toga se užasno bojim. Molim te, pomozi mi da zauvijek ostane u mojem srcu, da ga nikada ne zaboravim, baš nikada i da jednoga dana i moja djeca znaju kako je bio dobar i pošten i vrijedan i koliko sam ga voljela.
Žao mi je bake i ne mogu ni zamisliti kako se osjeća. Tata kaže da se drži dobro koliko može ali ga je molila da se ne čuje s nama, da nam ne kaže za djedinu smrt jer ćemo se brinuti i plakati. To je baš glupo od nje ali to govori valjda zato što nas želi zaštititi. Njoj je to već drugi muž kojega pokapa. Kako može podnijeti toliko boli?!
Bože moj, zar od svih ljudi na svijetu baš on? Moj djedica, djeda Šimo. Jadan moja baka. Da sam barem sada s njom pa da skupa plačemo, imam osjećaj da bi nam bilo lakše.
Bambulja... stalno mi u glavi odzvanja njegov glas i sjećam se kako me volio nervirati i pobrkati mi frizuru, uvijek bi rekao da sam tako i tako ciganka pa se uzalud sređujem. I opet mi se suze razlijevaju po ovom flomasteru, ne vidim pola ovoga što pišem ali imam potrebu pisati kao da će mi biti lakše.
Djedu će sutra pokopati. Mi nećemo biti na sahrani. Znam da je sebično, ali zaista imam osjećaj da je teret čitavog svijeta i ovog odvratno nepravednog rata pao baš na moja leđa, kao da ja najviše patim... Zašto? Zašto?

***

Smiješno je kako ni danas nemam odgovore na neka od ovih pitanja. Tužna sam i dalje jer ga nema i sretna jer se i dalje sjećam djedina glasa i pamtim njegove poljupce i dodire, pa mi je Bog izgleda uslišao barem tu veliku želju.

Hej, haj baš nas briga!

Slavonski svatovi su nekome noćna mora a nekome ostvarenje svih snova, ali svi se slažu da su višednevne pripreme pa višednevna realizacija jako naporna aktivnost.
Moja Kuma i ja imale smo dugogodišnju praksu ismijavanja svih koji su se vjenčavali po tim nekim starim pravilima, od prezentiranja lažne mladenke pa do skidanja podvezice zubima i bacanja buketa. Onda nekako Kuma shvatila da se želi vjenčati za Kuma i da želi pravo vjenčanje. Nije to bilo vjenčanje po svim šokačkim pravilima i propisima ali je bilo dovoljno tradicionalno da zadovolji natapirane tete i uštirkane stričeve ali i nas iz kategorije „lege i legice“. Tako da nije bilo skidanje podvezice jer je Kuma rezolunto rekla da joj je to "preodvratno" ali je bilo bacanja buketa (teškog 5 kg) i rezanja torte i hranjenja na prepad jer je i to Kumi bilo bljak, a ostalo sve je bilo disco dancing.
Vjerni čitatelji moga bloga mogli su primijetiti napetost koja je rasla iz tjedna u tjedan jer u takvim svatovima mladenkina kuma ima važnu ulogu domaćice i one koju svi mogu i žele zajebavati. No, vratimo se na nekoliko dana koji su prethodili samom činu združivanja moje Kume i njezina odabranika.
Došla sam par dan prije jer se prije svatova mora kupiti vjenčanica, odnijeti jabuke cvjećaru, mladoženji peglati odijelo a mora se i svađati jer nikada ne znaš što će poći krivo. U cijeloj toj priči moja Kuma je bila najsmirenija. Seka, nazovimo je Irena, je luda bila danima jer je u pauzi pravljenja mašnica za aute odlazila na intervjue za posao pa su joj pametni savjetovali da pije sanval od kojega je istinabok uspjela zaspati ali je sljedeći dan na intervjuu bila hladna ko špricer pa ne znamo kakav je dojam ostavila. Kum je isto bio ljut i zabrinut ali on je muško (čitaj: moram ostaviti dojam smirenog i skuliranog frajera kojemu ništa ne može otići ukrivo pa ni kravata) pa je cijelo vrijeme kulirao sa svojim kumom. Kuma je radila i u petak i u petak a zvali su je i u nedjelju rano ujutro, debili zahtjevni i nekulturni. Ja sam uglavnom šizila, uglavnom posve neopravdano jer je sve išlo po planu. Ali ja uvijek šizim a kako ne bih sada. Mama je rekla „Sva sreća da se ti nećeš udavati jer bih se ozbiljno bojala da ćeš prije same svadbe umrijeti od infarkta!“ i posve je bila u pravu. Dobivala sam napadaje treskavice, brbljanja, gnjavljenja i dosađivanja pa se evo i tu ispričavam svojoj Kumi što sam je više živcirala i smetala nego bila od koristi.
Onda šok za šokom, došla djevojačka večer, što kod nas nije ono „pozvale smo stripera pa slinimo i napijamo se“ nego je to večera kod mladenkinih staraca ili bake u našem slučaju, na koju dolazi mladenkina rodbina, u našem slučaju milijun Šokaca i Šokica, tu negdje manje-više, a pozvani budu kumovi i mladenci i onda mladenkina rodbina pjeva i plače i puno se ždere svega i tako. Dobila sam skoro infarkt zbog praseta nabodenog na ražanj a zatim i njegove glave koja je na veselje svih okupljenih mesoždera završila pred kumom i preda mnom, pa sam se skoro pobljuvala, ali eto, to su običaji pa kome krivo, kome pravo. Uglavnom, ubuduće ću u ovakvim prilikama radije pojesti prasetu uho ili oko ili testise ili što već nude nego se upuštati u rasprave u vegetarijanstvu.
No, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni ...
Shvatili ste da sam bila u užasnom strahu. Prvo za mladenku – kakva je, komotno je u petak mogla reći „čuj, ja se ne udajem“, ali ipak nije. Bojala sam se također hoće li sve proći u redu, hoće li se netko srušiti u nesvijest u crkvi (ja), povraćati pred svećenikom (opet ja), što ovako s odmakom od dva dana zvuči sebično jer sam samo mislila na sebe, ali vjerujte, poznata sam po glupostima i gafovima, posvjedočit će svi koji me znaju. No, nadmašila sam samu sebe, pa osim razbijene pepeljare i rasutog pladnja kolača većeg zla nisam napravila. Dapače, hrpa ljudi mi došla reći da sam baš „zakon“, „odlična“ i „prava“ kuma. I nisam popila niti kap alkohola. Zašto, pitate se. Eto, zaboravila sam. Prvo me bilo strah prije crkve da ne bih pala preko tepiha i srušila oltar, a kasnije sam zbilja zaboravila jer sam bila žedna, na pragu dehidracije, pa sam pila vodu i vodu i vodu.
Crkva je prošla fenomenalno, nismo plakali ni kum ni ja, mladenci su se ispred nas hihotali ko djeca u vrtiću koja glume vjenčanje, a svećenik je nekoliko puta umjesto „zadaća“ rekao „dača“ pa smo se opet smijali, ali mislim da to nitko osim nas 4 nije shvatio. Nakon poljupca, Kum je Kumi rekao “Uf, što bazdiš na rakiju!“ i još ju je nakon toga ljubio pa sam sada zaista sigurna da je Kum pravi za nju. Mislim, ako ti žena na vjenčanju bazdi na rakiju i to ti ne smeta, onda ti zasigurno neće smetati ni činjenica da ta ista žena prdi, povraća i puši ko smuk. Obožavam svoje kumove, još i to da dodam, jer vidim da nisam prije.
Zatim smo se preselili u salu i fešta je počela, ali otvorni ples nije bilo „Divno je biti nekome nešto“ ili neka slična ljiga, nego „You're just too good to be true, can't take my eyes off you...“ (slobodno nastavite pjevušiti) na koju su Kuma i Kum plesali kao djeca u vrtiću a zatim smo im se pridružili i kum i ja pa smo u četvero plesali kao djeca u vrtiću i veselili se i okretali i mislim da mi je to bilo najsvečaniji i najsretniji trenutak od svih trenutaka svih tih dana. Meni se eto tek tada plakalo od sreće i miline ali gutala sam knedlu jer smo svi bili razdragani i veseli. Ples je nastavljen do ranih jutarnjih sati. Pasaž bend (najpoznatiji osječki svatovski bend) je bio na visini zadatka ali zamjerila sam im da su dali stricu 45 minuta za mikrofonom – stric, nazovimo ga Čiko, nizao je jedan prosti bećarac za drugim i od nas očekivao drmeš cijelo to vrijeme, što je meni bilo super jer dobro drmam zahvaljujući godinama plesanja u folklornoj skupini, ali nakon 45 minuta letjele mi ruke, noge a da ne kažem sise i guzice, svaka na svoju stranu. Dobila sam 4 žulja na tabanu, iako nikada nisam čula da netko dobije žulj na tabanu. Imala sam štikle ko Severina i one su krive da mi prsti izgledaju ko zgužvane hrenovke i da mi je već drugi dan svaki korak bolan kao Maloj Sireni nakon izlaska na kopno. Ne žalim se, super sam bila u štiklama i našminkana. Ne bih nikada rekla da te dvije štikle, nešto pudera i šljokica može preobratiti u lijepu labudicu, ali zbilja mi hrpa ljudi imala potrebu reći da sam „krasna“ ovako našminkana, pa sam razmišljam da se posve pretvorim u ženstvenu ženu. Budem, čim mi zarastu ove rane.
Moja Kuma voljena bila je sretna kao curica. Vrtjela se u svojoj srebrnoj haljinici bez prestanka. Svi su joj se divili. Sada mi je jasno zašto žene vole vjenčanja i neću više sa zgražanjem gledati na mladenke i salone „sve za svatove“. Sve mi dođe da si kupim jedan primjerak nekog časopisa „Vjenčanja“ ili takve neke ljige.
Žao mi samo da Kuma nije mogla zauvijek ostati u svojoj haljinici nego se tako nekako prebrzo morala vratiti na posao u obične dane i običnu odjeću.
Svaki dan bi trebalo biti neko vjenčanje pa da svi budu sretni i veseli kao u subotu.

Kumi i Kumu želim svu sreću ovoga svijeta i mirnu plovidbu samo naizgled nemirnim morem braka. Je li ovo dovoljno ljiga? To sam vam htjela napisati na onoj tresh zlatnoj čestitci ali na kraju nisam imala olovke.
Volem vas baš, a to znate.

Kumstvo

Neke ljude zoveš prijateljima zato što s njima... ne znam, ideš u školu, radiš, ideš na kavu, tečaj španjolskog i slično. Takvih prijatelja imam dosta, rekla bih čak i više nego normalni ljudi, a sve zbog te neke glupe potrebe da se nikome ne zamjerim, da me nitko ne trača okolo a i zbog toga što loše procjenjujem ljude i svi mi se uvijek sviđaju.

Imam tu jednu neku... ne znam kako bih je nazvala jer mi jest prijateljica ali mi je i puno, puno više. Nije to prijateljstvo od malih nogu, nismo skupa pišale u pelene dok su nam mame kafenisale, nego smo se našle u prvom srednje i upoznavanje je prošlo neslavno. Išla mi na živce a ja njoj trostruko toliko. Onda sam mic po mic shvatila da neke Ive ili Barbare nisu osobe koje želim kraj sebe kad ne mogu osvojiti nekog tamo levog krelca pa se povatarim s Lijom ili kad želim nositi kapu kakvu nosi Linda Perry u Četiri Ne-Plavuše i dolaziti u pidžami s kravatom na nastavu, pa iako smo zapravo po svemu „bitnom“ različite, čak i po izboru parfema i toaletnog papira, skužila sam da ne mogu živjeti bez nje. Ne u smislu da sam ikada htjela da mi bude Bolja Polovica, zbilja, nismo se nikada ni povatarile ni henkipenki stvari radile što rade neke druge srednjoškolke (iako znam da On ne bi imao ništa protiv i da jesmo!), ali ona je upravo uvijek bila moj Kvalitetnija Polovica, nazovimo je tako, moj Korektiv, jer mi je uvijek bila u stanju reći: ne seri, glupa si, kokoš, pizdo bahata i još razne druge grozne stvari. Oduvijek sam baš to cijenila i zaista cijenim ljude koji znaju biti drski prema meni, koji kažu što misle, pa se ja prvo naljutim i rastužim jer sam bahata i mislim da sam uvijek u pravu, a onda razmislim i shvatim da su u pravu. Ona uvijek i je u pravu. Barem što se tiče odnosa prema meni.

E ta jedna Moja se udaje za četiri (4) dana i mene odabrala za kumu, mene koja nemam novaca da joj kupim stan i auto i mene koja ne znam plesati a volim plesati pa ću plesati s njom do jutra, koja kao dobro pjevam a volim se zapravo derati i preseravati na mikrofon i mene s kojom godinama planira pijano vjenčanje.

Ček samo malo, zapravo tek sada shvaćam da ćemo tim pijanim činom, bez povraćanja svećeniku po mantiji, molim te Bože dragi, mi postati kume, mi postati rodbina, pa na obiteljskim slavljima, kojih oni imaju pregršt jer tata ima 107 sestara i 25 braće, neću više biti: Ovo je moja prijateljica!, nego ću biti: Ovo je moja kuma!

Draga policijo, maestro i dragi precjedniće Sanaderu,

molim vas nemojte me uhapsit, ako treba i glasovaču za vas, takitak ste ista bagra ko i svi drugi. Zabloga, pa jučer sam imala rođendan, nekidan mi poginijo Toše, toliko sreće i nesreće da ne znam šta da vam kažem, ni suze mi se nisu osušile a ni osmjeh pao s lica, pa da moram u zatvor. Sklona sam i upala jajnika i mjehura, pa ko če mi kuhat uvin ćaj u zatvoru i kupiti nolicin tablete, jer u zatvoru je hladno.

Moj blog je zbiljam greškom stavit među poznate i najbolje blogove,puki propust i grijeeška. Nema tu ništa zanimljivoga. Tu i tamo tek koja slika s medvjedima i s mnom koja imam ljigavu kosu i žute zube, prije bi se ćovjek od toga uplašijo nego nešto vidijo. Pišem samo o glupostima, nikakve prave teme, te patim od pmsa ili poremećaja pamćenja te imam problema s nemanjem novaca te sam našla preko bloga prijateljice.
Da i dođem u posjed neke državne ili međudržavne tajne ona više uopće ne bi bila tajna jer sam ja alapaća,da,zaista jesam, i odmah bi to svima rekla pa dok dođem do bloga već bi sto ljudi to znalo,uključujući i moje tete iz pekare Dinara i Todorićeve zaposlenice na Britancu. Tu kod mene ne možete naći baš ništa komprovibrirajuće ni za vas ni za ministre ni za kčeri ni nizakoga a ništa vam neće odmoći da još jednom osvojite vlast. To što s dotičnim Glavašom dijelim ime i rodno mjesto nema nikakve veze ni s čim, dapače prijetijo je mom tati da če plivat Dravom bez pojasa za spašavanje. Jednom nam je dok je još bijo župan poklonijo neke novce za školu, ali koliko vidite nije mi baš pomoglo jer sam i dalje neobrazovana i nepismena, nit faksa nit zanata.
Pa ću glast za vas, zbilja, hoću.
Mogu probati nagovoriti i tatu i mamu i brata i Anu i kumu i Irenu i kuma, ali ne znam hoće li me slušati, baka moja, ova iz Vlajlanda takitak stalno glasa za vas zato što ste njen, ne znam jeste gdjegod ovce čuvali ili več otkud se zante, ali kaže da ste njen. Lucija će isto glasat za zna se a jamčim sigurno i sve moje virtulano stvarne drugarice će glast za vas sve samo nas nemojte hapsit, nemojte ni Suputnicu ni Rocka, oni se samo prave da nešta znaju a zapravo če ju isto glasat za vas. Ako me uhapsite,aipak se nadam da nečete,hrpa životinja će ostati na ulici jer neću dobit plaču ako ne radim i zaradim. Onda če te si na vrat navuć zaštitarske udruge i pederske isto, jer svi smo mi pederi u istom košu pa štitimo jedni druge kad treba i ne treba, onda če se i Gong obrušit na vas a da ne spominjem i Brisel i pretiće vam da nečete za mandata ući u EU, pa će te počet pričat dalmatinskim naglaskom i jako se derat pa će mi baka, ova pitomija, Slavonka,dobit možda treći infarkt što da kako ni kako ne bi željela.
Nemojte se ljutit na mene. Ono pismo šta sam vam poslala jer mi bilo žao onih mladiča što ste zaboravili pa spalili na Kornatu zanemarite,znam da ste mi htjeli odgovorit al nemojte se trošit, imate prečeg posla znam,ipak vam prdstoji kampanja. Mogu vam reči i još ovo-mogu se ukljućiti u vašu kumpanju da vam pomogne ljepiti plakate na kojima ste zgodni i vi i Vlatka Kosor,ili več nešta, kuhat kavu možda.
Aj mi plizplizdajmijedanliz pošaljite neku vašu sliku dok se još niste ovako udebljali ko krmak, neku u kratkim hlačama jer imate zgodne noge baš, pa ču i vas staviti ovdje da mi blog ima i lijepih slika a ne samo medvjede i obična slova.
Mislim da je dobro da ste poćeli hapsiti blogere i roštati po arhivi bloga.hra, svašta se tudi može nači, proroštajte malo i blogove na kojima sve sjaji i piše se u ćudnim šiframa koje izgledaju oTpRIliKE oVAko aLI sAmo OtPRiliKe OvaKO, jer ja ne znam taj jezik, to su vam valika prijetenja ako mene pitate. Ne znam zašto ste se okomili na g.Peratoviča, pa on je davno pisao o nekim tajnama a valjda ako tajne stoje na BlOgu DužeOD šESt mjeseci, onda više i nisu tajne jer si ih je NeKO mogao presnimiti.
Eto, samo toliko, molim vas nemojte me uhapsiti. Ni nikoga od blogera koji pišu gluposti, tu su kod nas stvarno gluposti, ne mislimo to ozbiljno jer da mislimo pisali bi za neke novine valjda a ne gubili vrijeme ovdje.

S poštokodvaskilazeljanjem,

Tedica Nepoznata i Nebitna Blogerica

P.S. Imam u kolekcii samo ovu sliku s precjednikom prijateljske Americe. Ajmi pliz pošaljite novu.


Vitka Tedi zelen bor, ćekam brzi odgovor!

Sretan rođendan mi!

Zajdi, zajdi, jasno sonce...

Knjiga žalosti otvorena je u Veleposlanstvu Republike Makedonije u Zvonimirovoj 6/1.

A ovo kao da je bilo prije sto godina...

20.09.2007.

E, sad zašto smo se Lorna i ja jučer našle u kafiću. Dobro, i Mikica i Nuica i Gali i Galina prijateljica, a Lucija nije mogla zbog bolnog zuba (mo'š mislit) i migrene (mo'š mislit opet) a Jana nije mogla zbilja a nije mogla ni Lea, obje opravdano, tako da sam na kraju imala dvije karte viška i bila mutava pa nisam prodala a cure neke lijepo vrištale pred Tvornicom "imal ko kartu za Tošu?".

Gdje sam ono počela... aha, da... bile smo na fensi šmensi (use-re-se-ja) promociji novog albuma Toše Proeskog, juhuhuhuhu, jeeeeee, wheeeee...
Aj sad zbilja... osim male Mikice, nijedna od nas nije bila neki fan Toše, mislim fan u smislu da bih si odrezala obraz i zalijepila ga u dnevnik (kao što je izjavila Mikica nakon Tošine puse), ali smo ga cijenile kao... hm... pojavu (jel to dovoljno aseksualno?) a neke od nas i kao više od pojave (!)... A sad ga volemo i slušat!

Ja ga tako volem od Hvara još (nađite si post ako vas baš zanima, na poslu sam i moram brzo pisati da ovo ne postane stara vijest) jer sam vidla kako je dobar, pažljiv, nježan, produhovljen, pa ono, ko žena u muškom tijelu, što da vam pričam... vidjela sam odmah da bi ga bilo lijepo imati kod kuće onako ko "plišanog medu" da se smješka i milo gleda dubokim smeđim okama... ok, zanijela sam se.

Ajmo sad red fotki:




Ovo su pozornice tj. pozornica, ali to ste i sami shvatili. Ruke mi se tresle jer smo skakale te plesale a pored mene su skakale Nuica, velika curica i moja beba te Mikica, najuzbuđenija od svih. Pitam je u jednom trenu ne smeta li joj razlika u godinama (Mikica ima 12 a Toše skoro 30) i Mikica veli: "Pa i ne baš!" i trep-trep ogromnim okicama. Hercih.




Ovo je lepota u živo. Morala sam ga smanjiti da vas ne zabljesne.

Onda su mi cure blogeljice otišle, fala Lorni da ih je sve razvezla diljem metropole, a ja ostala malo još te se družila s nazovi vipovcima a završila s Đurđom (radio Martin, počinjem slušati tamburice, to je novost i idem na neki koncert Šokadija u Zagrebu!) i Vesnom i Korom pjevajući čak za stolom Sandija, bložemesačuvaj, te Mišu, Rubač, mislila sam na tebe isto, a dno dna je bilo kad mi je Đurđa natrpala 2 piva, 2 litre soka i 3 konzerve neke Sinalco u torbu (ne Lorninu, naravno) a onda mi se po putu doma jedan sok raspao i smočio me ko da sam se upišala u količini od jedne litre a ja zakukala od muke jer sam se uplašila da će mi se fotić smočiti ili na primjer Tošina poruka mojoj mami, rođenoj Makedonki, ubavom devojčetu makedončetu, ali fala blogu, nije. Smočio se nofčanik i neki šećerići koje skupljam i neki Helf bomboni koje imam ako mi padne, hm, hm, šećer u krvi, i neki flomasteri koje volim, jedan rozi lak za nokte, pernica s dnevnim ulošcima (koji jako nabubre od soka, to nisam znala do sada) i Hello Kitty privjesak se skroz umuljao, Suputnica će biti zadovoljna jer kaže da su sve moje Hello Kitty droce. Pa i jesu, imaš pravo, sve su droce. Cmok.

Ej, dragi Toše, zlatnoto momče, doviđenja.

Najmanjoj žirafi na svijetu,

do neba i nazad i opet do neba i opet nazad i do mjeseca i opet nazad i do sunca i opet nazad i do kraja galaksije i opet nazad i do ruba svemira i tako cijelo vrijeme do kraja vremena i poslije.
Voli te se tu, znaš.

Da te bar mogu probuditi...

Za ovoj svet
Eden i edinstven
Treba se da storime
Samo toj go imame
Za ovoj svet
Koj ni e edinstven
I so detska nasmevka
Treba da se borime
Za ovoj svet

(U)lična umjetnost

Ljuta zbog činjenice da nisam ovaj vikend mogla otići u Split nego sam ostala sama ovdje, prvo sam otišla u kino na prociju smijeha i kokica a zatim sam se šetala praznim i sunčanim gradom skoro tri sata.
Slučaj je htio da mi je fotač ostavo u torbi pa sam na povratku konačno uspjela zabilježiti nekoliko umjetničkih djela koja mi se mjesecima muvaju po glavi. Sva su napravljena na potezu Frankopanska-Britanac i gledam ih svakodnevno pitajući se tko to radi. U svakom slučaju, strašno volim sve ovo i svaka nova "črčka" me oduševljava. To su nečiji potpisi, razumijem to, ali ne znam čiji. Meni uljepšavaju smog svakoga dana, to znam. Uglavnom su mali, sasvim mali, manji od moga dlana, ali primjećujem ih.





































































If it's not too much to ask...

kakav dojam na vas ostavljaju i koja od ovih vam se najviše sviđa?

Novac

Nikada nisam držala do novca. Kada sam bila mala, znala sam da ne mogu dobiti baš svaku igračku koju ugledam, ali ne pamtim da smo i u čemu oskudijevali. Slična sam svojim roditeljima - nikada se neću obogatiti - jedino sam se za razliku od njih s time pomirila pa lakše živim, odnosno imam manja očekivanja i od drugih i od sebe same u prvom redu.

Razmišljam, da mi je stalo do novca ili da ga više cijenim, imala bih danas stan, auto i sve drugo što se od mene očekuje ali ne bih imala svoje životinje, svoje sitne uživancije i svoju slobodu, tako ja to gledam.

Moja osobna sloboda je sloboda da odlučim kako ću sljedećih nekoliko dana jesti sranja ali ću zato zverkama kupiti najfiniju hranu ili baš otići u neki restoran i pojesti hrpu toga. Važniji su mi takvi trenuci nego tjedan dana sigurnoga. A teško mi je to objasniti nekome tko to ne razumije, tko štedi novce u čarapi, u banci, ulaže i sl. Moja baka (da, Lu, ona gora) ima austrijsku mirovinu koja iznosi više nego dvije prosječne hrvatske plaće a živi od svoje hrvatske mirovine koja iznosi tisuću kuna. Rekao bi čovjek da štedi za stare dane ili kako bih jednog dana ostavila djeci, ali ne: ona sa svojih 78 već je duboko zašla u stare dane a djeci sigurno ne planira ništa ostaviti jer je... takva, jednom riječju. Na ulici izgleda kao bilo koja hrvatska umirovljenica, kao da jedva klepa kraj s krajem i u životu nije bila u kazalištu ili jela janjetinu. Bubam sada, ali zbilja me nervira i pokušavam je natjerati da troši novce, da otputuje nekamo, priušti si novi televizor ili takvo nešto. Ne.

Moji starci nisu takvi i uvijek su trošili zapravo preko svojih mogućnosti ali na ono što su smatrali potrebnim a to su bila putovanja, ljetovanja, novi bicikli, role, igračke, knjige i sve ono na čemu sam im danas zahvalna. Neko vrijeme nakon osamostaljivanja mislila sam da ću biti drukčija, da ću štedjeti, da ću se žrtvovati... ali ubrzo sam shvatila da ne mogu protiv sebe. Starcima su već milijun puta isključivali struju ili telefon zbog neplaćanja, a danas se to događa i meni. Zašto? Ne znam. Zaboravim platiti račune, odvagnem da mi je recimo važnije otići na more ili u Samobor ili u kazalište i novci nestanu. Ne žalim dok trošim, uglavnom, jer ne trošim na gluposti, na nebitne stvari već na ono do čega mi je stalo. Onda tu i tamo lupim u zid pa se kajem, kad mi treba za nešto jako bitno, kao sada. Pa budem tužna i ljuta. Na sebe. Najviše zato što mi nije stalo do novca.

Sretan ti rođendan!

Međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke

Drage prijateljice i prijatelji,

u Hrvatskoj svake godine od raka dojke oboli više od 2300 žena.

Riječ je o najčešćem obliku raka kod žena od kojega, prema statistikama, umire svaka treća oboljela žena.
Listopad je mjesec posvećen borbi protiv ove bolesti a hrvatski Dan borbe protiv raka dojke je 7. listopada.

Redovitim pregledom dojki - samopregledom, ultrazvukom, mamografijom i magnetskom rezonancom - rak se može otkriti u ranom stadiju što znači gotovo potpuno ozdravljenje.

Pa sad vidite.