Novac

srijeda , 03.10.2007.

Nikada nisam držala do novca. Kada sam bila mala, znala sam da ne mogu dobiti baš svaku igračku koju ugledam, ali ne pamtim da smo i u čemu oskudijevali. Slična sam svojim roditeljima - nikada se neću obogatiti - jedino sam se za razliku od njih s time pomirila pa lakše živim, odnosno imam manja očekivanja i od drugih i od sebe same u prvom redu.

Razmišljam, da mi je stalo do novca ili da ga više cijenim, imala bih danas stan, auto i sve drugo što se od mene očekuje ali ne bih imala svoje životinje, svoje sitne uživancije i svoju slobodu, tako ja to gledam.

Moja osobna sloboda je sloboda da odlučim kako ću sljedećih nekoliko dana jesti sranja ali ću zato zverkama kupiti najfiniju hranu ili baš otići u neki restoran i pojesti hrpu toga. Važniji su mi takvi trenuci nego tjedan dana sigurnoga. A teško mi je to objasniti nekome tko to ne razumije, tko štedi novce u čarapi, u banci, ulaže i sl. Moja baka (da, Lu, ona gora) ima austrijsku mirovinu koja iznosi više nego dvije prosječne hrvatske plaće a živi od svoje hrvatske mirovine koja iznosi tisuću kuna. Rekao bi čovjek da štedi za stare dane ili kako bih jednog dana ostavila djeci, ali ne: ona sa svojih 78 već je duboko zašla u stare dane a djeci sigurno ne planira ništa ostaviti jer je... takva, jednom riječju. Na ulici izgleda kao bilo koja hrvatska umirovljenica, kao da jedva klepa kraj s krajem i u životu nije bila u kazalištu ili jela janjetinu. Bubam sada, ali zbilja me nervira i pokušavam je natjerati da troši novce, da otputuje nekamo, priušti si novi televizor ili takvo nešto. Ne.

Moji starci nisu takvi i uvijek su trošili zapravo preko svojih mogućnosti ali na ono što su smatrali potrebnim a to su bila putovanja, ljetovanja, novi bicikli, role, igračke, knjige i sve ono na čemu sam im danas zahvalna. Neko vrijeme nakon osamostaljivanja mislila sam da ću biti drukčija, da ću štedjeti, da ću se žrtvovati... ali ubrzo sam shvatila da ne mogu protiv sebe. Starcima su već milijun puta isključivali struju ili telefon zbog neplaćanja, a danas se to događa i meni. Zašto? Ne znam. Zaboravim platiti račune, odvagnem da mi je recimo važnije otići na more ili u Samobor ili u kazalište i novci nestanu. Ne žalim dok trošim, uglavnom, jer ne trošim na gluposti, na nebitne stvari već na ono do čega mi je stalo. Onda tu i tamo lupim u zid pa se kajem, kad mi treba za nešto jako bitno, kao sada. Pa budem tužna i ljuta. Na sebe. Najviše zato što mi nije stalo do novca.