Hej, haj baš nas briga!

ponedjeljak , 29.10.2007.

Slavonski svatovi su nekome noćna mora a nekome ostvarenje svih snova, ali svi se slažu da su višednevne pripreme pa višednevna realizacija jako naporna aktivnost.
Moja Kuma i ja imale smo dugogodišnju praksu ismijavanja svih koji su se vjenčavali po tim nekim starim pravilima, od prezentiranja lažne mladenke pa do skidanja podvezice zubima i bacanja buketa. Onda nekako Kuma shvatila da se želi vjenčati za Kuma i da želi pravo vjenčanje. Nije to bilo vjenčanje po svim šokačkim pravilima i propisima ali je bilo dovoljno tradicionalno da zadovolji natapirane tete i uštirkane stričeve ali i nas iz kategorije „lege i legice“. Tako da nije bilo skidanje podvezice jer je Kuma rezolunto rekla da joj je to "preodvratno" ali je bilo bacanja buketa (teškog 5 kg) i rezanja torte i hranjenja na prepad jer je i to Kumi bilo bljak, a ostalo sve je bilo disco dancing.
Vjerni čitatelji moga bloga mogli su primijetiti napetost koja je rasla iz tjedna u tjedan jer u takvim svatovima mladenkina kuma ima važnu ulogu domaćice i one koju svi mogu i žele zajebavati. No, vratimo se na nekoliko dana koji su prethodili samom činu združivanja moje Kume i njezina odabranika.
Došla sam par dan prije jer se prije svatova mora kupiti vjenčanica, odnijeti jabuke cvjećaru, mladoženji peglati odijelo a mora se i svađati jer nikada ne znaš što će poći krivo. U cijeloj toj priči moja Kuma je bila najsmirenija. Seka, nazovimo je Irena, je luda bila danima jer je u pauzi pravljenja mašnica za aute odlazila na intervjue za posao pa su joj pametni savjetovali da pije sanval od kojega je istinabok uspjela zaspati ali je sljedeći dan na intervjuu bila hladna ko špricer pa ne znamo kakav je dojam ostavila. Kum je isto bio ljut i zabrinut ali on je muško (čitaj: moram ostaviti dojam smirenog i skuliranog frajera kojemu ništa ne može otići ukrivo pa ni kravata) pa je cijelo vrijeme kulirao sa svojim kumom. Kuma je radila i u petak i u petak a zvali su je i u nedjelju rano ujutro, debili zahtjevni i nekulturni. Ja sam uglavnom šizila, uglavnom posve neopravdano jer je sve išlo po planu. Ali ja uvijek šizim a kako ne bih sada. Mama je rekla „Sva sreća da se ti nećeš udavati jer bih se ozbiljno bojala da ćeš prije same svadbe umrijeti od infarkta!“ i posve je bila u pravu. Dobivala sam napadaje treskavice, brbljanja, gnjavljenja i dosađivanja pa se evo i tu ispričavam svojoj Kumi što sam je više živcirala i smetala nego bila od koristi.
Onda šok za šokom, došla djevojačka večer, što kod nas nije ono „pozvale smo stripera pa slinimo i napijamo se“ nego je to večera kod mladenkinih staraca ili bake u našem slučaju, na koju dolazi mladenkina rodbina, u našem slučaju milijun Šokaca i Šokica, tu negdje manje-više, a pozvani budu kumovi i mladenci i onda mladenkina rodbina pjeva i plače i puno se ždere svega i tako. Dobila sam skoro infarkt zbog praseta nabodenog na ražanj a zatim i njegove glave koja je na veselje svih okupljenih mesoždera završila pred kumom i preda mnom, pa sam se skoro pobljuvala, ali eto, to su običaji pa kome krivo, kome pravo. Uglavnom, ubuduće ću u ovakvim prilikama radije pojesti prasetu uho ili oko ili testise ili što već nude nego se upuštati u rasprave u vegetarijanstvu.
No, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni ...
Shvatili ste da sam bila u užasnom strahu. Prvo za mladenku – kakva je, komotno je u petak mogla reći „čuj, ja se ne udajem“, ali ipak nije. Bojala sam se također hoće li sve proći u redu, hoće li se netko srušiti u nesvijest u crkvi (ja), povraćati pred svećenikom (opet ja), što ovako s odmakom od dva dana zvuči sebično jer sam samo mislila na sebe, ali vjerujte, poznata sam po glupostima i gafovima, posvjedočit će svi koji me znaju. No, nadmašila sam samu sebe, pa osim razbijene pepeljare i rasutog pladnja kolača većeg zla nisam napravila. Dapače, hrpa ljudi mi došla reći da sam baš „zakon“, „odlična“ i „prava“ kuma. I nisam popila niti kap alkohola. Zašto, pitate se. Eto, zaboravila sam. Prvo me bilo strah prije crkve da ne bih pala preko tepiha i srušila oltar, a kasnije sam zbilja zaboravila jer sam bila žedna, na pragu dehidracije, pa sam pila vodu i vodu i vodu.
Crkva je prošla fenomenalno, nismo plakali ni kum ni ja, mladenci su se ispred nas hihotali ko djeca u vrtiću koja glume vjenčanje, a svećenik je nekoliko puta umjesto „zadaća“ rekao „dača“ pa smo se opet smijali, ali mislim da to nitko osim nas 4 nije shvatio. Nakon poljupca, Kum je Kumi rekao “Uf, što bazdiš na rakiju!“ i još ju je nakon toga ljubio pa sam sada zaista sigurna da je Kum pravi za nju. Mislim, ako ti žena na vjenčanju bazdi na rakiju i to ti ne smeta, onda ti zasigurno neće smetati ni činjenica da ta ista žena prdi, povraća i puši ko smuk. Obožavam svoje kumove, još i to da dodam, jer vidim da nisam prije.
Zatim smo se preselili u salu i fešta je počela, ali otvorni ples nije bilo „Divno je biti nekome nešto“ ili neka slična ljiga, nego „You're just too good to be true, can't take my eyes off you...“ (slobodno nastavite pjevušiti) na koju su Kuma i Kum plesali kao djeca u vrtiću a zatim smo im se pridružili i kum i ja pa smo u četvero plesali kao djeca u vrtiću i veselili se i okretali i mislim da mi je to bilo najsvečaniji i najsretniji trenutak od svih trenutaka svih tih dana. Meni se eto tek tada plakalo od sreće i miline ali gutala sam knedlu jer smo svi bili razdragani i veseli. Ples je nastavljen do ranih jutarnjih sati. Pasaž bend (najpoznatiji osječki svatovski bend) je bio na visini zadatka ali zamjerila sam im da su dali stricu 45 minuta za mikrofonom – stric, nazovimo ga Čiko, nizao je jedan prosti bećarac za drugim i od nas očekivao drmeš cijelo to vrijeme, što je meni bilo super jer dobro drmam zahvaljujući godinama plesanja u folklornoj skupini, ali nakon 45 minuta letjele mi ruke, noge a da ne kažem sise i guzice, svaka na svoju stranu. Dobila sam 4 žulja na tabanu, iako nikada nisam čula da netko dobije žulj na tabanu. Imala sam štikle ko Severina i one su krive da mi prsti izgledaju ko zgužvane hrenovke i da mi je već drugi dan svaki korak bolan kao Maloj Sireni nakon izlaska na kopno. Ne žalim se, super sam bila u štiklama i našminkana. Ne bih nikada rekla da te dvije štikle, nešto pudera i šljokica može preobratiti u lijepu labudicu, ali zbilja mi hrpa ljudi imala potrebu reći da sam „krasna“ ovako našminkana, pa sam razmišljam da se posve pretvorim u ženstvenu ženu. Budem, čim mi zarastu ove rane.
Moja Kuma voljena bila je sretna kao curica. Vrtjela se u svojoj srebrnoj haljinici bez prestanka. Svi su joj se divili. Sada mi je jasno zašto žene vole vjenčanja i neću više sa zgražanjem gledati na mladenke i salone „sve za svatove“. Sve mi dođe da si kupim jedan primjerak nekog časopisa „Vjenčanja“ ili takve neke ljige.
Žao mi samo da Kuma nije mogla zauvijek ostati u svojoj haljinici nego se tako nekako prebrzo morala vratiti na posao u obične dane i običnu odjeću.
Svaki dan bi trebalo biti neko vjenčanje pa da svi budu sretni i veseli kao u subotu.

Kumi i Kumu želim svu sreću ovoga svijeta i mirnu plovidbu samo naizgled nemirnim morem braka. Je li ovo dovoljno ljiga? To sam vam htjela napisati na onoj tresh zlatnoj čestitci ali na kraju nisam imala olovke.
Volem vas baš, a to znate.