Neke ljude zoveš prijateljima zato što s njima... ne znam, ideš u školu, radiš, ideš na kavu, tečaj španjolskog i slično. Takvih prijatelja imam dosta, rekla bih čak i više nego normalni ljudi, a sve zbog te neke glupe potrebe da se nikome ne zamjerim, da me nitko ne trača okolo a i zbog toga što loše procjenjujem ljude i svi mi se uvijek sviđaju.
Imam tu jednu neku... ne znam kako bih je nazvala jer mi jest prijateljica ali mi je i puno, puno više. Nije to prijateljstvo od malih nogu, nismo skupa pišale u pelene dok su nam mame kafenisale, nego smo se našle u prvom srednje i upoznavanje je prošlo neslavno. Išla mi na živce a ja njoj trostruko toliko. Onda sam mic po mic shvatila da neke Ive ili Barbare nisu osobe koje želim kraj sebe kad ne mogu osvojiti nekog tamo levog krelca pa se povatarim s Lijom ili kad želim nositi kapu kakvu nosi Linda Perry u Četiri Ne-Plavuše i dolaziti u pidžami s kravatom na nastavu, pa iako smo zapravo po svemu „bitnom“ različite, čak i po izboru parfema i toaletnog papira, skužila sam da ne mogu živjeti bez nje. Ne u smislu da sam ikada htjela da mi bude Bolja Polovica, zbilja, nismo se nikada ni povatarile ni henkipenki stvari radile što rade neke druge srednjoškolke (iako znam da On ne bi imao ništa protiv i da jesmo!), ali ona je upravo uvijek bila moj Kvalitetnija Polovica, nazovimo je tako, moj Korektiv, jer mi je uvijek bila u stanju reći: ne seri, glupa si, kokoš, pizdo bahata i još razne druge grozne stvari. Oduvijek sam baš to cijenila i zaista cijenim ljude koji znaju biti drski prema meni, koji kažu što misle, pa se ja prvo naljutim i rastužim jer sam bahata i mislim da sam uvijek u pravu, a onda razmislim i shvatim da su u pravu. Ona uvijek i je u pravu. Barem što se tiče odnosa prema meni.
E ta jedna Moja se udaje za četiri (4) dana i mene odabrala za kumu, mene koja nemam novaca da joj kupim stan i auto i mene koja ne znam plesati a volim plesati pa ću plesati s njom do jutra, koja kao dobro pjevam a volim se zapravo derati i preseravati na mikrofon i mene s kojom godinama planira pijano vjenčanje.
Ček samo malo, zapravo tek sada shvaćam da ćemo tim pijanim činom, bez povraćanja svećeniku po mantiji, molim te Bože dragi, mi postati kume, mi postati rodbina, pa na obiteljskim slavljima, kojih oni imaju pregršt jer tata ima 107 sestara i 25 braće, neću više biti: Ovo je moja prijateljica!, nego ću biti: Ovo je moja kuma!
Post je objavljen 23.10.2007. u 14:40 sati.