Omnia mea mecum porto

Dijete je za Božić dobilo na poklon igricu Bingo. I od tada je gnjavilo odrasle da s njim igraju Bingo. Išlo je po kući noseći igricu u rukama.
- Ajmo... a daaaaaj! Samo jedan Bingo... mooolim te!

Na kraju je odrasla osoba popustila da zadovolji dijete. I dok se vrtio bubanj i izlazili brojevi odrasloj osobi se sve više počinjalo spavati...
- BINGO! - probudio ju je dječji uzvik.
- Već imaš bingo? Meni je ostalo još šest brojeva - rekla je odrasla osoba.
- Kako šest? - čudilo se dijete. - Pa u bubnju su ostale još samo dvije kuglice...
- Je li bio broj 6? - Je!
- A broj 14? - Je!
- A 23? - Je!
- A 43? - Je!
- A 70? - Je!
- A 81? - Je!
- Onda sam ja imala bingo prije tebe - rekla je odrasla osoba.
- To se ne računa, ja sam prvi uzviknuo BINGO, ja sam pobjednik! - reklo je dijete.

I tako su dijete i odrasla osoba shvatili važnu životnu pouku:
U Bingu je najvažnije OSTATI BUDAN!

U poplavi čestitki, poziva na domjenak i poklona koji mi svakodnevno stižu od poslovnih partnera, jučer dobijem u koverti obični list papira na kojem piše:
"Umjesto domjenka i poklona, odlučili smo novac dati Domu za napuštenu djecu."

Svaka čast!
Jedan domjenak više-manje, a zahvaljujući tome će dječici koja nemaju nikoga Božić biti ljepši.

Neki dan pregledavam nosivost zimske kolekcije svoga ormara za zimu 2005/06 i naletim na jednu lijepu minicu koju stvarno nisam već dugo obukla. Kad malo bolje razmislim stvarno je prošlo dugo vremena od kad sam zadnji put uopće obukla minicu... I tu dolazimo do priče...

Kako sam prestala nositi minice

Bio je vikend, vraćali smo se s neke maturalne zabave, no kako je bilo prerano za ići doma zaustavili smo se u disko klubu. Imala sam na sebi minicu i štiklice, i bratića za pratioca. Čim smo ušli u zadimljenu atmosferu diska, dvojica muškaraca u "najboljim godinama" odmjerila su me od glave do pete i lelujavim hodom krenuli prema meni.
- Hoćeš plesati?
Značajno pokažem rukom na bratića, koji je odmah skužio situaciju i ležerno mi prebacio ruku preko ramena.
- Zauzeta si... U redu, poštujem to! – i frajeri nestanu iz mog vidokruga.

Mislim u sebi, ovo je stvarno bilo lako! Večer polako prolazi... Moj bratić sretne nekog svog frenda i onako se lijepo muški zapriča s njim i meni okrene leđa. Ja malo zujim okolo, kad vidim da se ona dvojica vraćaju... i ravno prema mom bratiću.
- Slušaj ti, kako se to ponašaš prema djevojci?
Moj bratić samo zbunjeno trepće i gleda u mene.
- Pratim te cijelu večer, zanemaruješ ju... Ako je ti nećeš dovoljno cijeniti, ima onaj koji hoće...- i zgrabi mene oko struka.
Nato drugi digne pesnicu:
- Izađi van da te ja naučim par stvari kako se ponaša prema ženama...

Moram li reći da je moj bratić inače miroljubiva osoba i da mu ni nakraj pameti nije bilo krvariti zbog mene.
Bilo je povuci-potegni, nekako smo uspjeli smiriti situaciju i obećati da će od sada biti pažljiviji prema meni. I tako smo izletjeli iz diska i trčali prema autu. Na parkingu sam dobila predavanje.
- Ne mogu vjerovati! Skoro su me prebili zbog tebe! Znaš kad ćeš opet sa mnom van? Nikad! A, ta minica... lijepo je spremi u ormar i obuci kad ti dečko bude sumo borac...

I tako bi!

Nedavno smo frend i ja (dvoje najvećih poštenjačina u svemiru) krenuli kupiti gume za auto u susjednu deželu. Stanemo prije granice da se dogovorimo što ćemo reći carinicima, da uskladimo ratnu taktiku...
- Ajmo im reći istinu, ionako ne znam lagati...- kažem ja (vidi se da mi je švercanje u krvi).
- Pa da - složio se odmah i on. - Lijepo ćemo platiti carinu i još uvijek će nas doći jeftinije nego da smo kupovali kod nas.

Dođemo na granicu.
- Dobar dan! Imate li što za prijaviti?
- Imamo! Gume za auto.
Sad je carinik dignuo glavu i pogledao nas. Prvo njega, pa mene, pa opet njega... pa gume na autu.
- Šta samo prednje?
- Ne, ne.... sve četiri...
Moram priznati da je ostao zapanjen.
- Prijavljujete sve četiri gume?!
- Aha!
- Imate račun?
- Naravno! - vadimo mi i dajemo mu PRAVI račun na kojem lijepo piše 4 Bridgestone gume i poveća sumica za carinjenje. Na računu su bili i neki rezervni dijelovi, auto-kozmetika... uglavnom ništa nismo skrivali. To ga je dotuklo!

- Ovo još nisam doživio! - kaže nam carinik - E, kad ste tako pošteni, neću vam ništa naplatiti...
I pusti nas!

PS. Nadam se da me Beštijica neće mrziti nakon ovoga!

Sjedila je na kauču nogu podvučenih pod sebe i pijuckala vino. Bilo je pitko i blago slatkasto baš kako je voljela. Nije se osobito razumjela u vina, ali njen muž je bio vrstan poznavatelj. S raznih strana svijeta nabavljao bi najbolje primjerke za kućnu vinoteku. Dignula se i polako prošetala staviti muziku. Lagani instrumental bi joj upotpunio atmosferu. Na prve tonove prošli su joj trnci ugode niz tijelo. I on se okrenuo, uputio joj je blagi odobravajući osmijeh. Radio je nešto za kompjuterom, leđima okrenut. Naslonila se na regal i uzdahnula. Gledala je njegov potiljak, vrat, lakat koji se pomicao... poznavala ga je tako dobro... Znala je svaku vlas kose koliko puta je prošla kroz nju, svaki pokret njegovih mišića, svaki pedalj njegovog tijela istražila je u ljubavnim igricama...

Vratila se na kauč i sjela. Kroz razgrnute zavjese pružao se prekrasan pogled na Kvarner. Večeras se nije puno toga vidjelo, bilo je mračno i oblačno. Stan je bio udoban i prilagođen svim njihovim potrebama i željama, nisu na njemu htjeli štedjeti, živjeli su rastrošno. Ovako je nekako zamišljala idilu!

Samo da nije bilo te sjete u pozadini... čula ju je u svakom tonu muzike, osjetila u svakom gutljaju te pitke tekućine...
Pogledala ga je:
- Ja ti odlazim...
Polako je prestao tipkati i okrenuo se prema njoj. Pogledao ju je kroz guste trepavice. Imao je tako savršene trepavice!
- Kako to misliš?
Glas joj je bio miran, staložen.
- Ne mogu više, dosta mi je...
U njoj nije ništa zatreperilo. Bila je to odluka koja je već tako dugo bila u njoj da je sad kad je izašla na otvoreno bila čvrsta kao stijena. I bila je sigurna. Kao i onoga dana kada se s koferima doselila k njemu. Ni mikrometar njenog tijela nije sumnjao u to.
Samo je pogledao u pod.
- Ti znaš koliko te volim... Ti znaš da si žena s kojom želim živjeti, buditi se, disati, pričati, šutjeti...

Znala je. Znala je i da su sve ostale samo prolazna avantura, usputni seks. Ali, to jednostavno nije bilo dovoljno, ni sada, ni onda, nikada... Pružio joj je sve što je mogao, sve što je bio u stanju, a tu nije spadala- vjernost.
- Razočarao sam te...
Samo je rezignirano slegnula ramenima i otpila gutljaj.
- Da, razočarao si me... Razočarala sam samu sebe pristajući na tvoju igru, kompromise, samo da bih te zadržala časak duže...
- Ne mogu se promijeniti, probao sam, da mogu napravio bih to zbog tebe...
- Ja sam se toliko promijenila da samu sebe više ne prepoznajem!

Šutjeli su. Bila mu je zahvalna što ju ne moli da se predomisli, što ne plače, što se ne ponižava bez veze. Voljela ga je! Željela je da zadrži svoj ponos, odluka je ionako već bila donesena.
Spustila je čašu na stolić i krenula prema hodniku.
- Ne moraš ići. Ja ću iseliti. Sve ću ti ostaviti...
Gledala ga je kako naočigled stari pred njenim očima, bio je umorni starac kojem se život rušio u komadiće i ranjavao ga svakim prolaskom. Željela mu je staviti ruku na rame i stisnuti ga, prenijeti malo svoje topline na njega, ali nije...
Prošaptala je samo:
- Svejedno...

Obukla je kaput i izašla. Vani je rominjala kiša, nije ni primijetila. Samo je hodala. Kamo, nije znala, znala je samo da ide naprijed... Nakon petnaestak minuta počela je nešto osjećati. Oštru bol u predjelu prsa i olakšanje. Osjetila je nešto nakon dugo, dugo vremena otupljelosti, više nije bila marioneta čije konce povlači netko drugi. Nakon svega, osjećala se kao ljudsko biće.

Kažu da u trenutku kad nešto ne možeš imati, to dobiva magično privlačnu moć i počinješ čeznutljivo žudjeti za time.
Upravo se tako sad osjećam. Nikad se nisam smatrala gurmanom, ali u trenucima dok moje žvakalačke sposobnosti obuhvaćaju samo kašice, rižolino i juhu, po cijele dane maštam o hrani.

Pa, evo popisa hrane u kojem bih neizmjerno uživala da mogu
1. Palačinke s nutellom
2. Šurlice s gljivama i šunkom «Barba Frane»
3. File lososa s limunovim sokom
4. Njoki s četiri vrste sira
5. Gljive i povrće na žaru
6. Cukerančići
7. Hladna salata od pašte, paprike, slanog sira
8. Puretina s mlincima
9. Čevapi iz Maruna
10. Dinja s pršutom

Prošli tjedan doživjela sam nezaboravno iskustvo zvano - vađenje umnjaka. Dok su me otpuštali doma, obraščića natečenih poput netom ispečenih domaćih buhtli dobila sam uputstvo da se ne smijem smijati i pričati.
Dobro - mislim si – neće mi to biti tako teško...
Nisam neka brbljavica koja mora sve komentirati, znam pisati, mobiteli imaju SMS poruke… i nije mi nešto do smijeha… E, tu sam se prevarila! Tek kad mi se svaki pokušaj osmijeha pretvorio u bolni grč, shvatila sam da svojih 17 mišića za smijeh koristim puno češće nego što sam mislila!

Uglavnom, nasmijem se svaki put kad uđem u neku prostoriju, kad naletim na nekog od ukućana (neću ga valjda pozdravljati, osmijehom mu dam do znanja da nije nevidljiv), kad prođem pored ogledala nasmijem se sama sebi, nasmijem se svaki put kad pročitam SMS poruku, smijem se dok čitam knjigu, dok gledam TV, kad krene pjesma na radiju koja mi se sviđa.

Smijem se kad mi je smiješno, smijem se kad sam zbunjena, kad ne znam ništa pametnije reći, kad izražavam odobrenje, prihvaćanje, simpatiju, podršku. Smijem se vicevima, smijem se glupostima, smijem se drugima, još više sebi i to u brk. Smijem se sebi kako sam pametna, smijem se kako sam bedasta, smijem se kad nešto zeznem. Često se smijem, a ni ne znam zbog čega, smijem se bez veze.

Smiješim se dok se umivam, dok stojim ispred ormara i smišljam što obući, dok jedem, čak sam se uhvatila da se nasmijem dok kuham (nevjerojatno), dok razmišljam, dok ležim, dok ne radim ništa… Najmanje se smijem dok spavam! Zato, pošto se ne smijem smijati idem spavati. Laka vam noć!

I samo nek mi još netko kaže da sam ozbiljna!