Omnia mea mecum porto

Kako znate da ste u nekoga još uvijek zaljubljeni?
Kada u novinama prvo čitate njegov horoskop pod ljubav, a onda i njegov podznak: "Osjećaj nesputanosti i potreba za slobodom može vam biti ujedno i glavna prepreka da krenete u neke zahtjevnije veze" i kada ste svjesni da BAŠ TO niste htjeli pročitati.

Kada dok se spremate za izlazak razmišljate da li ćete mu se nasmijati ili praviti cool u slučaju da naletite na njega. I pitate se da li će vam on prići ili samo u hodu kimnuti glavom.

Kada u glavi smišljate sulude scenarije u kojima će on dobiti udarac u glavu, shvatiti da se želi promijeniti i smiriti, naravno uz vas!

Kada vas bivši dečko zove da vidi gdje ćete za doček Nove godine, tip kojeg ste nedavno upoznali šalje SMS da bi s vama rado na kavu, a vi se unatoč svemu osjećate usamljeno.

Kada izbrišete njegov broj iz imenika i sve njegove poruke pa onda u popisu poziva tražite njegov broj da ne bi nepovratno nestao.

I onda vidite datum i vrijeme vašeg zadnjeg razgovora, sjetite se kako je neslavno prošao i šta je sve bilo izrečeno i znate u dubini duše da nema te sile koja bi vas natjerala da ikad više okrenete njegov broj.

Naletim neki dan na Big Brother (sad će svi reći "Joj, nije valjda da to gledaš!"– "Da, pogledam tu i tamo.") i dobijem odgovor na pitanje koje me mučilo godinama. A pitanje glasi: šta muškarci očekuju za odgovor kad ti ulete sa rečenicom "Šta ovako lijepa dama večeras radi sama"?

Da odmah razjasnimo, od 10 najgorih rečenica za ulet ova mi je pri vrhu.
Situacija je sljedeća. Stojim s frendicom, pričamo, plešemo i uto se stvori tip pored mene i provali: "Šta ovako lijepa dama večeras radi sama?" Ono što mi u tom trenutku proleti kroz glavu je "Jesi ti ćorav?" ili "Pa šta je moja frendica, FIKUS?". Dok ta misao dođe do usta poprimi malo finiji oblik u "Nisam sama, s frendicom sam." Mislim, pa vidljivo je ! Ali, muška logika je drugačija.
"A... frendica... to se ne računa."
"Oprosti, kako to misliš da se ne računa?"
"Pa ona je žensko..."
"Šta znači ako je žensko nije ljudsko biće..."
"Ma ne... ono... nije frajer..."
"Aha, znači ako sam s frajerom onda sam u društvu, a ako sam s frendicom onda sam sama..."
Dalje možete i sami predpostaviti da ovakav razgovor ne vodi ničemu...

Pošto je ta rečenica više nego česta u prilaženju uvijek sam se pitala što muškarci ustvari očekuju za odgovor, kakav su si oni scenarij odvrtili u glavi prije prilaženja. Jer, očigledno smatraju da ta rečenica donosi uspjeh...

I neki dan otkrijem...
Dečki su od Big Brothera dobili zadatak da vježbaju upucavanje curama pa su oni to prvo krenuli izvježbati između sebe. Priđe Kristijan Matku, nabaci osmjeh, zamahne kosom i prozbori:"Šta ovako lijepa dama večeras radi sama?" Matko na to ni pet, ni šest "Evo, čekam tebe!". Ej, nije ni zastao, ni razmislio što će reći, ni trepnuo... Nato će Kristijan "Baš lijepo, zato sam ti i odlučio prići."

Ostala sam paf! Bilo je to klasično šahovsko otvaranje – sicilijanka. Bijeli E4, crni C5 i na to bijeli skakač F3. Rutina, otvaranje koje znate usred noći da vas probude, koje ste odigrali milion puta. I od tuda kreću varijacije, dalje imate više solucija "Čime se baviš?", "Odakle si?" itd. Ali, otvaranje se igra automatski bez razmišljanja da se uštedi na vremenu koje će poslije trebati kad se igra razmaše... Tako se to znači igra!

Naravno, to što sad znam ne znači da to mislim i prakticirati. Tipu kojeg prvi put vidim i koji mi ulijeće usred ugodnog razgovora s frendicom reći "Čekam tebe"- teško će to preko mojih usta. Nekako mi je logičnije ono s fikusom. Okrivite žensku logiku za to....

"Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio.
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
više putovao, gledao više zalazaka sunca,
penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
jeo više sladoleda, a manje mahuna,
imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
da nikada ne izgubim sada.

Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
bez termometra, termofora, kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
igrao se sa više djece...

Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, vidite, već imam 85 godina i znam da umirem."

Prošli tjedan boravila sam u Pragu. Malo poslovno, malo turistički obišli smo grad, pivnice, uživali u kulinarskim specijalitetima. Sada sam u Hrvatskoj i svi me pitaju kako je bilo, što me se najviše dojmilo...

Od svih palača, crkava i inih znamenitosti... najviše sam upamtila češku neljubaznost. Moram priznati da me se to najviše dojmilo, naravno u negativnom smislu. Načula sam ja već i prije od maturalaca da su u hotelu jako neljubazni, da su jednoj curi naplatili 150 eura za nova vrata jer je izgubila ključ, ali sam to prije povezivala sa razularenim ponašanjem srednjoškolaca nego sa glavnim gradom Češke.

E, pa sad smo mi bili... niti smo maturalci, niti dolazimo pripiti u hotel, niti lupamo vratima, niti smo bili smješteni u nekom jeftinom hotelu... i neljubazni su u svakom pogledu.

Češka je naravno članica EU, što znači da teoretski možete plaćati u krunama i u eurima.. Ali, kada poželite iskoristiti tu pogodnost i kupiti nešto te platiti eurima, dočeka vas kolutanje očima... zatim na digitron preračunavaju krune u eure, pa vam kažu prvu cijenu npr. 5 eura... vi krenete platiti, a oni kažu ne, ne, ne... pa bubnu drugu cijenu 6.5 eura... na kraju vam vrate novac kao da je cijena 7 eura jer nemaju cente i drže se da su vam napravili uslugu što su vam uopće prihvatili eure...
Zaustaviti nekoga na cesti i upitati za smjer – nemoguća misija. Neće vas ni pogledati, proći će pored vas kao pored turskog groblja, a ako stojite ispred njega malo će vas i drmnuti u prolazu. Kao da ste nevidljivi...
U hotelu čuvarica zatvora (recepcionerka) skoro svaki puta kad pokušavate otići u sobu drekne "Sim!", što znači da morate doći do nje i objasniti da ste gost hotela i da želite otići u SVOJU sobu. Na što vam rezignirano kaže "Tak!" i mahne rukom što vam daje za pravo da nestanete iz njenog vidokruga. To zna biti pogotovo iritantno kada izlazite iz sale za doručak i prolazeći pored recepcije krećete prema sobi, a ova drekne "SIM!". Dođe vam da počnete tražiti skrivenu kameru jer imate osjećaj da vas netko blago zaje....
U restoranu, konobar se spotaknuo i kolegici zalio jaknu juhom, naravno nije smatrao potrebnim da joj se ispriča ili pomogne obrisati jaknu. Nastavio je dalje posluživati, a kad mu je ona pokazala na šta joj liči jakna, samo je slegnuo ramenima i otišao u kuhinju.
U marketu sam kupovala jednu stvar, a ispred mene svi sa punim kolicima. Kad sam ljubazno upitala da li bi me mogli pustiti jer imam samo to i žurim na autobus, izderali su se i izvrijeđali me (dobro da nisam sve ni razumjela).

Jedva sam dočekala da se vratim u Hrvatsku, jer kakvi smo-takvi smo, ali ovakvi nikad nismo bili ni nećemo...