Sjedila je na kauču nogu podvučenih pod sebe i pijuckala vino. Bilo je pitko i blago slatkasto baš kako je voljela. Nije se osobito razumjela u vina, ali njen muž je bio vrstan poznavatelj. S raznih strana svijeta nabavljao bi najbolje primjerke za kućnu vinoteku. Dignula se i polako prošetala staviti muziku. Lagani instrumental bi joj upotpunio atmosferu. Na prve tonove prošli su joj trnci ugode niz tijelo. I on se okrenuo, uputio joj je blagi odobravajući osmijeh. Radio je nešto za kompjuterom, leđima okrenut. Naslonila se na regal i uzdahnula. Gledala je njegov potiljak, vrat, lakat koji se pomicao... poznavala ga je tako dobro... Znala je svaku vlas kose koliko puta je prošla kroz nju, svaki pokret njegovih mišića, svaki pedalj njegovog tijela istražila je u ljubavnim igricama...
Vratila se na kauč i sjela. Kroz razgrnute zavjese pružao se prekrasan pogled na Kvarner. Večeras se nije puno toga vidjelo, bilo je mračno i oblačno. Stan je bio udoban i prilagođen svim njihovim potrebama i željama, nisu na njemu htjeli štedjeti, živjeli su rastrošno. Ovako je nekako zamišljala idilu!
Samo da nije bilo te sjete u pozadini... čula ju je u svakom tonu muzike, osjetila u svakom gutljaju te pitke tekućine...
Pogledala ga je:
- Ja ti odlazim...
Polako je prestao tipkati i okrenuo se prema njoj. Pogledao ju je kroz guste trepavice. Imao je tako savršene trepavice!
- Kako to misliš?
Glas joj je bio miran, staložen.
- Ne mogu više, dosta mi je...
U njoj nije ništa zatreperilo. Bila je to odluka koja je već tako dugo bila u njoj da je sad kad je izašla na otvoreno bila čvrsta kao stijena. I bila je sigurna. Kao i onoga dana kada se s koferima doselila k njemu. Ni mikrometar njenog tijela nije sumnjao u to.
Samo je pogledao u pod.
- Ti znaš koliko te volim... Ti znaš da si žena s kojom želim živjeti, buditi se, disati, pričati, šutjeti...
Znala je. Znala je i da su sve ostale samo prolazna avantura, usputni seks. Ali, to jednostavno nije bilo dovoljno, ni sada, ni onda, nikada... Pružio joj je sve što je mogao, sve što je bio u stanju, a tu nije spadala- vjernost.
- Razočarao sam te...
Samo je rezignirano slegnula ramenima i otpila gutljaj.
- Da, razočarao si me... Razočarala sam samu sebe pristajući na tvoju igru, kompromise, samo da bih te zadržala časak duže...
- Ne mogu se promijeniti, probao sam, da mogu napravio bih to zbog tebe...
- Ja sam se toliko promijenila da samu sebe više ne prepoznajem!
Šutjeli su. Bila mu je zahvalna što ju ne moli da se predomisli, što ne plače, što se ne ponižava bez veze. Voljela ga je! Željela je da zadrži svoj ponos, odluka je ionako već bila donesena.
Spustila je čašu na stolić i krenula prema hodniku.
- Ne moraš ići. Ja ću iseliti. Sve ću ti ostaviti...
Gledala ga je kako naočigled stari pred njenim očima, bio je umorni starac kojem se život rušio u komadiće i ranjavao ga svakim prolaskom. Željela mu je staviti ruku na rame i stisnuti ga, prenijeti malo svoje topline na njega, ali nije...
Prošaptala je samo:
- Svejedno...
Obukla je kaput i izašla. Vani je rominjala kiša, nije ni primijetila. Samo je hodala. Kamo, nije znala, znala je samo da ide naprijed... Nakon petnaestak minuta počela je nešto osjećati. Oštru bol u predjelu prsa i olakšanje. Osjetila je nešto nakon dugo, dugo vremena otupljelosti, više nije bila marioneta čije konce povlači netko drugi. Nakon svega, osjećala se kao ljudsko biće.
