Omnia mea mecum porto

Kada sam bila mala, vjerovala sam u bajke. Čitala bih Ivicu i Maricu, Pepeljugu, Trnoružicu, Tri praščića... i maštala kako bi bilo živjeti u kući od slatkiša i čokolade, razmišljala o dalekim kraljevstvima koje treba pronaći i osvojiti, o prinčevima koji se pojavljuju na bijelom konju...

Znala bih i sama izmišljati priče. Ujutro, prije nego bih se ustala iz kreveta, u zrakama sunca što su bacale sjene po zidovima ja bih vidjela glavne likove svoje priče. Kako bi se pomicali tako bih smišljala radnju. I tako je moj zid postao veliko projekcijsko platno, a moja mašta projektor. Bilo je tu svega, od mačevanja, jahanja, prinčeva i princeza do prosjaka, vila, zmajeva...

Kako sam odrastala, tako su me ljudi dobronamjerno upućivali da bajke ne postoje, da Pepeljuga uvijek ostaje Pepeljuga, da je cijela Zemlja otkrivena i nema neotkrivenih kraljevstava, da ću ako čekam princa zauvijek ostati sama...

Ali, ja sam i dalje uporno vjerovala. Vjerovala sam da se dobrim ljudima događaju dobre stvari, da sve na kraju ispadne kako treba, da dvoje zaljubljenih sretno žive do kraja života...
Uporno su mi govorili:
- Nisi dijete, ne budi naivna! Otvori oči i pogledaj što je život...

Otvorila sam oči i pogledala oko sebe. Vidjela sam da dobri ljudi umiru prvi, a zli ostaju zagorčavati život drugima. Da se laže, vara, podmeće i podmićuje da bi se uspjelo. Da su ljudi postali sebični i zavidni i da dobre vile ne postoje. Prinčevi se isto tako razvode i imaju ljubavnice. Brakovi se sklapaju iz interesa pa si poslije prijete noževima i povlače po sudovima. Perverzije su postale normalne jer su svi sve drugo već isprobali pa ih ništa drugo ne uzbuđuje. Nitko više nema vremena za upoznavanje, jednostavnije je iznajmiti nekoga za izlazak i seks. A ljudi u društvu postaju sve osamljeniji i beznadniji.

Da, stvarno sad moje bajke izgledaju miljama daleko i jasno mi je što su mi govorili cijelo vrijeme. Ne vjerujem više u bajke, u prinčeve, u čuda! Odrasla sam, spustila sam se s oblaka u blato života. I žalim... Žalim što sam vidjela to što sam vidjela, što sam postala realnija, što su me spuštali s oblaka na zemlju, što i dalje ne mogu kroz kaleidoskop gledati ljude oko sebe...
Jer, što je život bez malo čarolije?!

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obilnu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.

Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:
- To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene.
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.

Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi:
- Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?
Tada bi ustao iz kreveta i odnio punu vreću žita u žitnicu svog brata.

Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima.
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu nisu mogli naći svetije mjesto od toga.

Hvala mojoj sestri na svemu što je napravila za mene. Bolju sestru ne bih mogla imati!

Koliko vam novaca treba da bi se osjećali bogati (u materijalnom smislu)? Ili koliko vam treba da biste za sebe rekli da: imate novaca?

U mom slučaju, najbogatije sam se osjećala onoga dana kada sam dobila svoju prvu plaću. Točnije rečeno, pola plaće jer sam počela raditi 15-og u mjesecu. Iznosila je punih 1750 kn. Kako sam se osjećala bogato, nikada neću zaboraviti taj osjećaj! Odmah sam je podigla i donijela doma. Nisam imala pojma što ću s tolikim novcima. Potpuno nenavikla na trošenje u sušnim studentskim danima, sada sam se našla u situaciji gdje troškova praktički nisam imala (živjela sam sa svojima), a novac je stizao. Mama mi je rekla da je običaj kupiti si nešto od prve plaće pa sam si kupila jaknu.

Sljedeći mjesec stigla je plaća, puna plaća... Pretvorila sam je u marke (njemačke) i odnijela na banku. Sada sam već imala i devizni račun, osjećala sam se kao Donald Trump! Nakon par mjeseci, bila sam pravi Bajo Patak, s novcima na banci i praznim ormarom! Pa sam polako počela otvarati novčanik da si priuštim neke stvari...

Prvo sam otkrila dućane obuće i odjeće... pa sam otkrila skupe dućane obuće i odjeće... pa sam se osamostalila (ljudi moji, koliko to košta)... pa sam nabavila kartice...

Eh, tada mi je stvarno krenulo, potpuno sam se ispraksirala u trošenju!
Moja plaća je sukladno mom napredovanju rasla, ali više je to bilo na papiru nego što bih osjetila višak novaca. Onda je došao novi član obitelji - auto. Koji zahtjeva i njegu, i papicu, i registraciju... Pa sam uplatila poslijediplomski studij...

Što da vam kažem, dani moga bogatstva su prošlost! Sada, kada mi dođe plaća, znam dobro što ću s njom napraviti - pokriti minus na tekućem računu!

Tek kad sam otišla u Zagreb studirati, postala sam svjesna bogatstva hrvatskog jezika i (ne)premostivih jezičnih barijera.

Na prvi problem sam naišla pokušavajući kupiti puntice za tehničku olovku.
- Dobar dan, mogu dobiti puntice! - pitala sam ženu u knjižari.
- Mi vam to ne držimo!
- Ne držite puntice?
- Ne!
Izašla sam totalno zbunjena s upitnikom na čelu. Gdje bi se u Zagrebu mogle prodavati puntice, ako ne u knjižari?!

Drugi dan na faksu morala sam posuditi puntice jer nisam imala s čime pisati (uglavnom smo se mi ekipa s mora držali skupa). Kaže mi Splićanka:
- Mogu ti dati samo jednu, jer sam i ja pri kraju, a nisam ih uspjela kupiti. Tražila sam puntice za puntaricu i nitko nije znao o čemu pričam.
- Šta se u Dalmaciji za tehničku kaže puntarica?
Nato će Dubrovčanka:
- Mi u Dubrovniku kažemo pontice za pontaricu!

Umrle smo od smijeha, ali je problem i dalje postojao. Još malo pa ćemo svi ostati bez ključnog dijela pisaće opreme. To smo odlučili riješiti pronalaženjem nekog domoroca koji će nam otkriti lokalne izraze. Pitale smo Zagrepčanku za puntice, puntaricu...
- O čemu vi pričate? Znam da postoji Punat na otoku Krku... ali ne znam što bi vam trebalo...

Tada smo joj pokazali corpus delicti: tehničku olovku koja je škljocala na prazno.
- Aaaaa, vama trebaju mine!

Mine, jeeee... Našem veselju nije bilo kraja. Odmah smo otišle u knjižaru i nakupovale se mina za cijelu godinu, zlu ne trebalo.

Navečer pričam ja dečku (Slavonac) cijelu priču i smijem se, a on samo klima glavom i šuti. Na kraju cijele priče kaže mi:
- Ja tebe nisam ništa skužio! O čemu ti pričaš cijelo vrijeme?
Pokažem mu tehničku olovku...
- Aaaa, špicevi za špicericu!

Odmah sam mu poklonila par kutijica mina, čisto da se ne muči tražiti špiceve po Zagrebu...

Često slušam od muškaraca o ženskoj preosjetljivosti. U stilu, nas sve pogađa, prigovaramo ni zbog čega, rasplačemo se za čas...
Jedan od takvih muškaraca je i moj bivši dečko. Satima bi se znali svađati oko nečega što bi napravio ili rekao i što je mene povrijedilo. Njegova obrana je uvijek bila da sam ja preosjetljiva i pravim probleme oko gluposti.
- Pređi preko toga i ne spominji!- znao bi reći. - Ne mogu ja stalno paziti što ću govoriti da te ne povrijedim.

Kako sam jedno vrijeme zaista mislila za njega da je divan, tako sam bila uvjerena da je u pravu. Ali, nakon nekog vremena, ne budi lijena, odlučila sam napraviti eksperiment. I staviti ga u sve te situacije u kojima sam ja ispala preosjetljiva da vidim kako će on reagirati ...

Za početak uzela sam jednostavnu situaciju. Kad me je zvao da izađemo na koncert, ja sam počela:
- Jooj! Pa di se mene našao?! Šta ne možeš naći nekog drugog da ide s tobom van? Uvijek ja moram ići s tobom. Ja večeras idem van s prijateljicama, malo se zabaviti za promjenu!
(Naravno, ponovila sam samo riječi koje je on meni rekao u identičnoj situaciji kad sam ga zvala na koncert.)
Sa druge strane me je dočekala eksplozija bijesa. Kako ja njemu mogu tako nešto reći... umjesto da jedva dočekam da ga vidim, ja tako... sad komotno može ostati doma jer mu je upropaštena večer. On ne može vjerovati da bih ja radije provela večer sa svojim prijateljicama nego s njim... bla, bla, bla... sve u istom stilu...
- Dragi, ti si preosjetljiv! Radiš problem oko ničega, oko jednog izlaska s prijateljicama...
Tri dana se durio zbog toga!

Nakon par dana idemo van. A ja počnem čim smo sjeli u auto:
- Dobro, kako si se to obukao? Pa šta se ne možeš malo srediti kad ideš sa mnom van! Ti kao da nemaš ništa u ormaru, uvijek si u istom. Sad ako naletimo na moje društvo, bit će mi ful neugodno. Svi sređeni, a ti u trapericama.
Ostatak večeri nije pričao sa mnom jer sam bezobrazna.
- A, kad ti meni zvocaš oko toga kako sam se obukla, onda je to normalno.
- To je drugo! Ja, tu i tamo, napomenem da si mogla obući minicu, a ne traperice kad ideš sa mnom van... ali ovo što si ti meni večeras rekla... ne mogu vjerovati da si takva...
- Samo sam ponovila tvoje riječi...

Idemo na kupanje. A ja kažem:
- Ova plaža je prekrasna! Tu sam se ja uvijek kupala s bivšim dečkom. A tamo smo se znali šetati, a na onoj klupici smo se ljubili...

On već na nogama.
- ŠTA SE TO MENE TIČE?! Jesi ti normalna?! Sa mnom si i pričaš o bivšem.To si komotno mogla prešutjeti!
- Da, mogla sam. A kako ja onda znam gdje si se ti kupao s bivšom, šetao, ljubio, gdje ste bili na ljetovanju, zimovanju, Valentinovu, za Uskrs, Novu Godinu, što je vozila, što je jela, pila, radila u krevetu...

Sad je sjeo.
- Au, shit! Šta sam ti sve to rekao?
- Aha!
- Stvarno sam glup!
- Aha!
- Koje ja gluposti pričam...
- Aha! I kad ja tako nešto napravim, onda se uvrijediš do groba. Kad bih se ja ponašala kao ti, mi ne bi bili skupa ni mjesec dana.
- Pa ja sam čovjek od krvi i mesa. Normalno da reagiram na neke stvari i da me povrijede.
- Aha! A, ja bih valjda trebala biti od granita?!

Toliko o ženskoj preosjetljivosti. Eksperiment uspio, pacijent umro.
Dotični miš je shvatio da je isto tako osjetljiv (preosjetljiv) ili možda još i više od mišice na iste podražaje. A mišica je shvatila da su osobe koje previše ne razmišljaju o tuđim osjećajima jako osjetljive kada su njihovi osjećaji u pitanju.