Omnia mea mecum porto

Ovako muškarci u mojoj obitelji objašnjavaju šta su radili cijeli dan:

-probudio sam se...
-dignuo...
-ustao...
-obukao...
-oprao...
-obrijao...
-spremio se...
-krenuo u dućan...
-stigao u dućan...
-kupio sve što treba...
-sve to donio doma...
-izvadio iz vrećice...
-spremio u frižider...
-i SVE sam to danas napravio.

Naravoučenije:otišao je u dućan i ostatak dana nije radio ništa!

Ah, muškarci;-)

Ovo je priča o dva miša, Njušku i Trčku, i dva ljudića (ljudska bića veličine miševa) po imenu Hm i Ha koji su živjeli u labirintu i tražili Sir koji će ih nahraniti i učiniti sretnima.

Svakoga jutra obuli bi cipele za trčanje i krenuli u potragu. Njuško i Trčko koristili su jednostavnu metodu pokušaja i pogreške. Njuško bi njušio u kojem smjeru da krenu, a Trčko bi se zaletio ispred njega. Hm i Ha koristili su svoje sposobnosti razmišljanja i učenja na prethodnim iskustvima. Naposljetku su, svatko na svoj način, pronašli velike zalihe Sira. Bili su jako sretni!

Sada su svakoga dana, ciljano išli prema Siru jer su znali gdje se nalazi. Njuško i Trčko su se i dalje svakog jutra rano dizali, provjeravali stanje sira, dok su cipele za trčanje objesili oko vrata. Hm i Ha su se opustili, dizali su se svaki dan sve kasnije i uživali u blagodatima Sira. Cipele za trčanje su spremili uvjereni da im više neće trebati. Raskomotili su se, obukli papuče, počeli su sir nazivati svojim i cijeli svoj društveni život izgradili oko njega. Osjećali su se sigurno i bili su uvjereni da će zalihe Sira trajati vječno.

Jednog jutra probudili su se i ustanovili da Sira više nema! Njuško i Trčko nisu bili iznenađeni, primijetili su da se zaliha smanjuje iz dana u dan. Uzeli su svoje cipele za trčanje, navukli ih i krenuli u potragu za Novim Sirom. Kada su Hm i Ha vidjeli da nema Sira, ostali su šokirani.
-Tko je maknuo moj Sir?- vikali su. Bili su uvjereni da je netko došao i uzeo im Sir. Sjeli su i krenuli rasčlanjivati gdje bi mogao biti njihov Sir.
- Ovo nije pošteno! Mi to nismo zaslužili!- bili su očajni. Cijelu svoju budućnost su gradili na tom Siru i sad se nisu bili spremni suočiti sa gubitkom. Došli su i drugi dan na isto mjesto, u nadi da se Sir pojavio. I dalje su mozgali kako im se tako nešto moglo dogoditi, smatrali su to velikom nepravdom. I tako su iz dana u dan dolazili na isto mjesto i bivali sve potišteniji.

U međuvremenu su Njuško i Trčko krenuli u dio labirinta gdje nikada nisu bili i ubrzo pronašli veliku zalihu Novog Sira. Hm i Ha su i dalje razmatrali svoju situaciju i od gladi gubili snagu. Ha je napokon priznao sebi da se zaliha Sira pred kraj počela smanjivati, a da i okus više nije bio dobar jer se sir pokvario. Nagovarao je Hm-a da se zapute u labirint u potagu. Hm je rekao:
-Ja sam prestar za takve stvari! A što ako se izgubimo i napravimo budale od sebe?
Ha se isto bojao neuspjeha ali se zapitao što bi učinio kad se ne bi bojao i odlučio riskirati. Nekoliko dana mu je trebalo da nađe cipele za trčanje. Pokušao je nagovoriti Hm-a da krenu u potragu za Novim Sirom, ali Hm je odgovorio:
-Ja ne želim Novi Sir! Ja hoću svoj Sir, sviđa mi se njegov okus, naučio sam se na njega. Ostat ću ovdje i čekati dok mi ne vrate moj Sir.

I tako je Ha krenuo sam. U početku mu je bilo jako teško, bio je preslabio od gladi, kretao se polako i hranio mrvicama na koje je nailazio. Zapitao se zašto mu je trebalo toliko vremena da krene u potragu. Da je krenuo ranije, bilo bi mu puno lakše. Kada je skrenuo u novi dio labirinta našao je veliku zalihu Novog Sira. Bilo je različitih vrsta, neke od njih nikada nije ni probao, a bili su tako ukusni. Ugledao je Njuška i Trčka i po njihovim trbuščićima zaključio da oni već duže vrijeme uživaju u Novom Siru. Nešto je od njih naučio:
-Kad se situacija promijeni, promijeni se i ti!
i još važnije:
-Uvijek negdje postoji Novi Sir ako nadvladaš svoje strahove!

Ovo je ukratko ispričana radnja knjige "Tko je maknuo moj Sir?" dr.Spencera Johnsona, knjige koja je definitivno promijenila način mog razmišljanja barem kad su životne promjene u pitanju. Sir predstavlja ono što nas usrećuje u životu, nekome je to materijalno bogatstvo, nekome ljubav, veza, nekome poslovni uspjeh, status u društvu. Ono što ne želimo mijenjati, jednom kad nađemo. I čiji gubitak jako teško proživljavamo, misleći da tako nešto više nikada nećemo naći. Isto sigurno nećemo naći, ali bolje? Vrijedi pokušati!

Preporučujem pročitati ovu knjigu... i to više puta u životu.

Ponekad je tako malo potrebno da nekoga usrećimo, da ga poslušamo i napravimo ono što nas zamoli. Ali, ponekad je to i najteže. Napraviti nekome uslugu, bez da mu dijelimo savjete, namećemo vlastito mišljenje i rješenja, probamo ga mijenjati.

Najbolji primjer je moja nona koja ima 85 godina i zna što želi. Ona pije svježe mlijeko Tonka 3.2% mliječne masti u tetrapaku. Kako ne može ići do dućana, svaki dan nekoga zamoli da joj donese mlijeko i kruh. I svaki puta uredno dobijemo papirić na kojem piše: 2L Tonka mlijeka 3.2% i 1 Englez da ne bi zaboravili na njene želje. Kada dođemo u dućan, mi njoj sve u dobroj namjeri, obično kupimo ono što smatramo da će joj biti bolje. Tako kupimo trajno mlijeko da se ne muči kuhati svježe ili ono sa manje masnoće zbog njenog tlaka ili onog kojeg momentalno imaju jer se Tonka prodala…
A ona svaki put nakon takve kupovine uzdahne:
-Ah, dobro sad kad si kupila, popit će se…
I tako moja nona pije i Alpsko mlijeko i Dukat i Vindiju da se ne baci.

Sa kruhom je ista stvar. Francuz se lakše reže pa kupimo njega, onaj pod pekom ima hrskaviju koricu, integralni ti je baš fin… uglavnom uvijek imamo dobar razlog zašto ne kupimo ono što nam je rekla i uvijek to radimo iz dobrih namjera.
-Ah, dobro sad kad si kupila, pojest će se…

Sve dok jednom nije rekla:
-Ma da me ta koljena toliko ne bole, otišla bi si sama u dućan i kupila Tonku i Engleza…

Na tu rečenicu smo malo ostali, jer smo mislili da smo jako uslužni i da bi trebala biti sretna što ima obitelj koja se toliko brine za nju. Ustvari smo joj nametali nešto što nije željela, a uskraćivali ono što bi je istinski usrećilo. Često tu pogrešku radimo s ljudima koje volimo, pokušavamo misliti umjesto njih, odlučivati umjesto njih uvjereni da zato što ih volimo automatski znamo i što je bolje za njih. Pokazujemo ljubav na način koji nama odgovara, a ne njima.
Kaže se da je ljubav davanje. Točno, ali nije poanta samo u davanju, nego u davanju onoga što je toj osobi potrebno, što istinski želi. Teško je u ljubavi biti nepristran, ali često je potrebno napraviti jedan korak natrag i dozvoliti osobi da bude ono što jest bez našeg uplitanja. Jer većina ljudi zna što želi i što ih čini sretnima, a na nama je da samo osluškujemo i pokušamo njihove želje ostvariti.
Vrlo jednostavno, a ponekad najteže….

Od tada redovito po dućanima tražim Tonku i nije mi teško obilaziti grad dok je ne nađem jer onda moja nona uzvikne "DONIJELA SI TONKU!” …i ona je sretna.

Ja pijem trajno mlijeko Vindija 2.8%, a vi?

Ispijam kavicu s frendicom, popodnevno sunce, more... čista uživancija. Tako smo se lijepo zavalile u stolice da nam se ne ustaje. Meni se ne žuri doma jer me nitko ne čeka, a ona odugovlači baš zato što je netko čeka.
-Joj, što je tebi dobro u životu- kaže mi.
Ja se sve okrećem, ne znam kome govori. Aha, MENI...
-Šta ti fali ovako slobodnoj? Sad možeš u šoping i ne moraš do večeri doma.
-Točno.
-A ja moram doma kuhati ručak. Na stolu me čekaju mrvice od njegovog doručka, papuče koje je ostavio nasred kuhinje, a u kupaonu bolje da ne ulazim jer bi me šlag mogao trefiti...

E, tu sam pukla od smijeha!
-Čekaj malo, je li to ona ista cura koja je pred godinu dana jedva čekala da počne živjeti s dečkom? I smatrala da propušta ne znam šta dok je bila sama?

Sad se i ona smije.
-Ma kužiš ti mene!

I kužim je! Voli ona svog dečka i već sutra će zaboraviti na one mrvice na stolu. Ali također shvaćam da sve ima svojih prednosti i nedostataka. U vezi nemaš tu slobodu kao kad si sam, a kad si sam nemaš tu prisnost s drugom osobom kao u vezi. Ako tako razmišljaš, uvijek misliš da je onom drugom bolje, da više uživa u životu. Treba se zavaliti i uživati u svom trenutnom statusu, bilo to soliranje ili veza, kao što uživamo u kavi, suncu i moru... da ne bi poslije žalili za propuštenim!