Ponekad je tako malo potrebno da nekoga usrećimo, da ga poslušamo i napravimo ono što nas zamoli. Ali, ponekad je to i najteže. Napraviti nekome uslugu, bez da mu dijelimo savjete, namećemo vlastito mišljenje i rješenja, probamo ga mijenjati.
Najbolji primjer je moja nona koja ima 85 godina i zna što želi. Ona pije svježe mlijeko Tonka 3.2% mliječne masti u tetrapaku. Kako ne može ići do dućana, svaki dan nekoga zamoli da joj donese mlijeko i kruh. I svaki puta uredno dobijemo papirić na kojem piše: 2L Tonka mlijeka 3.2% i 1 Englez da ne bi zaboravili na njene želje. Kada dođemo u dućan, mi njoj sve u dobroj namjeri, obično kupimo ono što smatramo da će joj biti bolje. Tako kupimo trajno mlijeko da se ne muči kuhati svježe ili ono sa manje masnoće zbog njenog tlaka ili onog kojeg momentalno imaju jer se Tonka prodala…
A ona svaki put nakon takve kupovine uzdahne:
-Ah, dobro sad kad si kupila, popit će se…
I tako moja nona pije i Alpsko mlijeko i Dukat i Vindiju da se ne baci.
Sa kruhom je ista stvar. Francuz se lakše reže pa kupimo njega, onaj pod pekom ima hrskaviju koricu, integralni ti je baš fin… uglavnom uvijek imamo dobar razlog zašto ne kupimo ono što nam je rekla i uvijek to radimo iz dobrih namjera.
-Ah, dobro sad kad si kupila, pojest će se…
Sve dok jednom nije rekla:
-Ma da me ta koljena toliko ne bole, otišla bi si sama u dućan i kupila Tonku i Engleza…
Na tu rečenicu smo malo ostali, jer smo mislili da smo jako uslužni i da bi trebala biti sretna što ima obitelj koja se toliko brine za nju. Ustvari smo joj nametali nešto što nije željela, a uskraćivali ono što bi je istinski usrećilo. Često tu pogrešku radimo s ljudima koje volimo, pokušavamo misliti umjesto njih, odlučivati umjesto njih uvjereni da zato što ih volimo automatski znamo i što je bolje za njih. Pokazujemo ljubav na način koji nama odgovara, a ne njima.
Kaže se da je ljubav davanje. Točno, ali nije poanta samo u davanju, nego u davanju onoga što je toj osobi potrebno, što istinski želi. Teško je u ljubavi biti nepristran, ali često je potrebno napraviti jedan korak natrag i dozvoliti osobi da bude ono što jest bez našeg uplitanja. Jer većina ljudi zna što želi i što ih čini sretnima, a na nama je da samo osluškujemo i pokušamo njihove želje ostvariti.
Vrlo jednostavno, a ponekad najteže….
Od tada redovito po dućanima tražim Tonku i nije mi teško obilaziti grad dok je ne nađem jer onda moja nona uzvikne "DONIJELA SI TONKU!” …i ona je sretna.
Ja pijem trajno mlijeko Vindija 2.8%, a vi?
