Omnia mea mecum porto

"Pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj!"- rečenica je iz "Glembajevih" i po meni najbolje opisuje kako društvo odgaja pojedince. Sve ti je dozvoljeno, samo nemoj biti dobar. A objasnit ću i zašto.

Budimo iskreni, dobrota u današnje vrijeme baš i nije na pretjerano visokoj cijeni. Nije to baš neka osobina zbog koje ćete dobiti posao, napredovanje, priznanje u društvu. Prije ćete na račun toga dobiti neki od posprdnih naziva: naivac, papučar, Majka Tereza itd. Pogledajmo raznorazne ankete koje se vrte po Internetu i popularnim časopisima.
-Što vam je najprivlačnije kod parnera/ice? U odgovorima ćete naći svega... od guze, očiju, hoda... do razmišljanja, stavova, tolerancije. Dobrota? Pa kome je to privlačno.
-Koje osobine mora imati idealni radnik? Snalažljivost, pronicljivost, poduzetnost, marljivost... Dobrota? Neće ići.
-Što želite postići u životu (ili za 10 godina)? Dobar auto, dobar posao, sretnu obitelj, djecu... Biti bolja osoba? Nisam ni mislila.

Pljunuti i pljusnuti, to je u redu, čisto ljudski- oprostit će vam se. Biti dobar- neoprostivo, kaznit će vas se.

Na poslu
Vi ste tako dobra osoba, pomoći ćete i priskočiti ako netko nešto ne zna! Zamijenit ćete se s kolegicom jer ona ima djecu, a vi ste bez obaveza. I iako nemate majčinske instinkte, razumijete da mora voditi djecu doktoru i u vrtić. Shvaćate da se netko na vas obreca jer je ustao na lijevu nogu i ne pravite probleme. Ako netko nešto zezne, pa griješiti je ljudski, nećete odmah otrčati šefu i to izbrbljati. Na kraju, vi ste jako dobra osoba koja radi za svih, zovu vas na mobitel u svako doba dana i noći, nitko vas ne cijeni i svi u biti misle da ste malo čudni.
I, onda, jednog dana prestanete biti čudni. Kada vas netko pita da mu nešto napravite, kažete mu da je vaše radno vrijeme upravo završilo i da je već krajnje vrijeme da počne obavljati svoj posao kako treba. Kolegici sa djecom koju morate stalno mijenjati, hladno kažete da to nije vaš problem, a osim toga da i vi imate obaveze jer svaki dan izlazite s drugim frajerom. Na sastanku sa šefom napomenite kako vam je frustrirajuće raditi s osobama kojima treba cijelo jutro da izračunaju jedan postotak.
Nakon toga... svi će vas početi uvažavati. Svježe skuhana kava uredno će vas čekati na stolu kad stignete na posao, svi će paziti na ton kojim vam se obraćaju, postat ćete autoritet. Nikome više neće pasti na pamet da vas zove na mobitel van radnog vremena, ako nekome nešto i pomognete, bit će vam zahvalan.

U vezi
Vi ste tako puni razumijevanja i tolerantni. Shvaćate da vaš dečko puno radi i ne može se viđati s vama kad vi to želite niti vam odgovarati na poruke. Shvaćate da je često umoran, iznerviran i ne može svaki dan biti nježan i pažljiv. Tu ste kad mu treba obaviti posliće po gradu, šarmantni kada treba impresionirati klijente, uvijek uz njega. Ispunjavate svoja obećanja, ne pravite scene. Sve u svemu, vi ste dosadni, neinteresantni i tako predvidljivi!
I onda promijenite ploču i postanete štriga. Odgovarate mu na pozive samo kad vam je telefon baš pri ruci, pustite ga da čeka na odgovor na poruku između 4-6 sati. Nemate razumijevanja što je on došao umoran s puta jer se vama baš u pola noći jede hamburger. Otkažete mu sastanak kad je već krenuo prema vama jer vas je užasno zaboljela glava. Komentirate svakog zgodnog dečka koji prođe pored vas. Uzbudite ga i onda se sjetite da nešto hitno morate obaviti u gradu.
Odjednom, vi ste postali žena njegovog života, ne može dočekati da vas vidi. Počinjete dobivati poklone, slijede romantične večere... ništa mu više nije teško napraviti za vas. Što ste vi gori, to je on ustreptaliji... jer vi ste tako uzbudljivi i neponovljivi!

U društvu
Ako vam se desi da ste istu večer obećali biti na dva mjesta, kome ćete otkazati?
Naravno, onome tko je tako dobra osoba. Jer, on će vam oprostiti i shvatit će da ne možete biti na dva mjesta odjednom. A, ona druga osoba... o, pa ona bi se uvrijedila i ne bi više nikad s vama pričala, nećete valjda njoj otkazati.
Ako ste bezobrazni dok netko drugi priča, ulijećete mu u riječ i popljujete njegovo mišljenje, vi ste osoba sa stavom i vas se sluša. Ako ste pristojni i čekate da netko završi pa da vi kažete svoje mišljenje... nećete nikada doći na red. I na kraju će vas smatrati povučenom i šutljivom osobom.

Neki dan gledam u "Baru" nominacije za minus i plus. Nova cura koja je došla daje minus osobi za koju smatra da je najbolja po karakteru, jer smatra da će joj on najmanje zamjeriti. Pametno, nema šta! Treba kazniti onoga tko se usudio biti dobar.
Često se čuju uzrečice: Tko mu je kriv, kad je dobar! ili Njegova dobrota graniči s glupošću!
Samo nisu svi dobri zato što su glupi ili ne shvaćaju kako svijet funkcionira, neki su dobri jer smatraju da je dobrota vrlina i da bi se trebala malo više cijeniti. A ne kažnjavati!

Gledam nećaka od pet godina i ne mogu se načuditi koliko mudrosti u tom maleckom biću prebiva.

-Ne treba komplicirati!- kaže mi dok slaže kockice. -Ovo ide ovdje, ovo umetneš ovdje i gotovo je.
Ima pravo! Ne treba u životu puno komplicirati. Sve će sjesti na pravo mjesto i u pravo vrijeme, ako im to dozvolimo. Najbolja rješenja su obično i najjednostavnija.

-Baš je meni lijepo u životu!- ozbiljno me gleda u oči dok mi govori.
-Igram se kad god želim, spavam koliko hoću, mama i tata mi kupe sve što mi treba.
Pa, u biti, i meni je lijepo u životu! Radim posao koji volim, okružena sam ljudima koje volim i cijenim, kupim si sve što mi treba. Samo što se ja nikada ne sjetim gledati život na taj način!

-Nazovimo moju mamu!
-Zašto?- pitam ga.
-Jer mi nedostaje.
Treba znati pratiti svoje srce i reći ljudima oko sebe što za njih osjećamo i koliko su nam bitni u životu.

-Neka djeca iz vrtića su bolesna i moraju doktoru. Ja baš imam sreće što sam zdrav!
Koliko cijenimo zdravlje dok ga imamo? Ili počnemo o tome razmišljati tek kad se razbolimo?!

U autu smo, idemo na izlet.
- Mama, možeš usporiti! Sve aute si pretekla. Crta (na cesti) je i dalje isprekidana, ali više nemaš koga preticati.
Kada ostvarimo neke ciljeve, treba znati usporiti. Barem dok se ne pojavi novi cilj pred nama. Čak i malo dijete zna da se ne juri bez razloga.

Kad bi ih barem češće slušali što nam govore...

Za kraj malo moje mudrosti:
Ako želiš voljeti i biti voljen, budi dijete!
Patnja je izum odraslih.

Nećete vjerovati, ali u jednom od svojih lucidnijih razmišljanja o budućnosti i karijeri, odlučila sam upisati magisterij. To je izazvalo sveopću sablazan uže i dalje rodbine, te dijela prijatelja i poznanika. Ne zato što su pomislili da nisam dovoljno pametna za tako nešto, dapače, svi su uvjereni da ću u tome vrlo lako i uspjeti, ali... ZAR SE JA NE MISLIM UDAVATI?

Tja, u svojoj lakovjernosti i naivnosti mislila sam da jedno nema veze s drugim, ali moja okolina uvjerava me u pogrešnost tog razmišljanja.

Prvo me je nazvala majka.
-Sad ne mogu ići u penziju, kad ti ideš na magisterij...
-Molim?! Kakve sad veze ima moj magisterij s tvojom penzijom, ne kužim?!
-Ja sam mislila da ćeš se ti udati i roditi pa ću ja u penziju da ti čuvam čupeticu...
Aaaa...počinjem kužiti. Eto, unesrećila sam vlastitu majku upornim odbijanjem da se udam za bilo koga i podarim joj unučicu, pa da ona može šmugnuti u prijevremenu penziju. Nezahvalnog li djeteta!

Nakon toga nazove bivši koji zove svakih par mjeseci čisto da vidi da li se još ljutim na njega... Pita šta ima novog. Ja ko iz topa:
-Upisala sam magisterij!
Muk!
-Halo, jesi još tu?- provjeravam telefonsku žicu, neki put se zna izvući iz utičnice.
S druge strane žice čujem ispaćeni glas:
-Ne mogu vjerovati... Kako možeš? Pa obećala si da nećeš!
-Kad sam obećala?- nemam pojma o čemu priča.
Kaže tek kad smo prohodali, on me pitao da li ću ići na magisterij, a ja kao rekla neću. I on se, naravno, četiri godine poslije svega vrlo dobro sjeća.( A rođendan mi fula jer ne može toliko podataka držati u glavi!)
-Šta ti nije dosta tih titula? Pa diplomirala si!- to mu je uvijek bio trn u oku.
-Ma kakve to sad ima veze s tobom?
Kaže, sad pored mene ispada glup. Ne smije to ni reći svojim frendovima, sprdali bi ga cijelu noć.
-Šta ti nije već vrijeme da se udaš? E, stvarno si jadna!- i poklopi mi slušalicu u svom pravednom gnjevu.
Što da kažem, i kako da se obranim? Umjesto da se udam za dotičnog muškarca koji bi mi omogućio da budem gazdarica njegove kuhinje i čuvarica kućnog ognjišta te ne bi nikada dozvolio da njegova buduća ima više škole od njega, ja se uzjogunila i pregaču zamijenila knjigom. Koje li drznice!
Nakon toga više se ne javlja. Poslao SMS poruku: Jesi se predomislila?
-Nisam.

Počinjem razmišljati da bi mi veće šanse za udaju bile da sam snimala porno filmove u Amsterdamu, nego što sam upisala magisterij. Našao bi se neki suosjećajni muškarac, koji bi mi oprostio grijehe iz mladih dana, ja bih mu obećala da ću se uz njega promijeniti, kao na filmu uz srcedrapajuću muziku i happy end! Ovako, loše mi se piše!

Frendica mi daje podršku.
-Baš dobro da ne sjediš doma u depresiji što se nisi do sada već udala, nego si upisala magisterij da ti prođe vrijeme dok netko ne naleti...
Thanks, drugi put mi, molim te, poklopi slušalicu! Bolje ću se osjećati. Može?!

Koliko puta se desilo da budete zavidni nekome? A koliko često su vama zavidjeli u životu?
Osjetila sam zavist samo jednom u životu čitajući članak u Gloriji o jednoj poznatoj osobi. Bila je to jedna mlada, lijepa žena, udata za prezgodnog muža. Zajedno su osnovali privatnu firmu, vjenčanje je bilo kao u bajci na obali mora, medeni mjesec- safari u Keniji. Imala je sve što sam ja željela u tome trenutku, uspješna u svakom pogledu. Kako sam joj samo zavidjela!
Nakon pola godine pročitala sam da joj je muž umro od tumora na mozgu. U tom trenutku sledila sam se, shvatila koliko sam bila glupa zavidjevši joj na sreći. Dok sam mislila da ima sve u životu, ona je proživljavala obiteljsku tragediju, cijeli svijet joj se rušio pod nogama. Naravno, više nisam htjela biti na njenom mjestu. Od tada, sjećaj zavisti za mene više ne postoji.

Jer, što je zavist?!
Zavist kreće od našeg poimanja da je nekome bolje u životu, da je bogatiji, voljeniji, sretniji od nas. Ali, koliko mi zapravo znamo što se događa u tuđem životu... Jesmo li svjesni što svakodnevno ljudi oko nas proživljavaju ili vidimo samo ono što želimo, što odgovara našem mišljenju o njima. Ne pričaju svi o svojim problemima javno, niti se žale naglas.

"Netko sa svojim bolom ide
Ko s otvorenom ranom: svi neka vide
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi."
(D.Cesarić)

Ako netko ima kuću, auto, jahtu... da li ima više od nas? Možda, a možda se i njemu cijeli svijet ruši, a mi toga nismo ni svjesni jer gledamo površinu.
Ako se netko smije, da li je istinski sretan? Ili se samo bolje nosi sa svojim problemima, dublje skriva bol.
Ako je netko u sretnoj vezi, braku... da li će biti i sutra ili ga čekaju nevolje iza ugla?

Činjenica je da mi ne možemo sa sigurnošću reći da je nekome bolje nego nama. Pa kad maknemo glavnu premisu zavisti, shvatimo koliko je besmisleno zavidjeti. Jer možda zavidimo nekome kome je gore nego nama.

"Tada spoznah da ljudi koji zavide drugima, često zavide na nesreći, a da to i ne znaju. Spoznah da je zavist besmislica, jer svako lice sjajem presvučeno imade naličje, oku površnom nevidljivo, a često u srži svojoj bijedno, što biva izvorištem nesreće."
(M.Gavran:"Judita")

Zašto onda stalno susrećem ljude koji zavide i kojima zavide?!

Uvriježeno je mišljenje da je država najbolji poslodavac te veći broj diplomiranih studenata iskušava sreću u potrazi za poslom u državnim poduzećima. Jednom kada uđete u takvo poduzeće, sigurni ste do penzije. Ako ne dođe do stečaja, otkaz sigurno nećete dobiti. Plaća je uvijek ista, radili vi ili zabušavali. Državna poduzeća ne iskorištavaju radnike, u broju dana godišnjeg odmora više su nego velikodušni.

Sve te argumente slušam od onog dana kada sam ponosno došetala kući s diplomom u ruci. Prva reakcija ukućana je bila:
"Eh, kad bi sad samo našla posao u državnoj službi" (i mirna sam sljedećih 30 godina op.a.)
Dobronamjerni poznanici upućivali su me:
"Samo ne kod privatnika! Crnčit ćeš po cijele dane, a može ti dati otkaz kad god se sjeti!"
I tako, krenem ja stažirati u jedno državno poduzeće. Radno vrijeme počinje u 7.00, ali zaposlenici kapaju do 7.30. Kava se pije do 8.30 uz obavezno čitanje dnevnih novina i pretresanje tekućih obiteljskih problema prisutnih. U 8.30 kreće se raditi laganim tempom do 10h. U 10 prvi kreću na polusatnu marendu. E, sad, kako nemaju svi marendu u isto vrijeme, odnosno možete ju uzeti kad god vama to paše u terminu od 10-13h, tako u tom terminu nitko ništa ne radi. Jer, ili se spremate na marendu, ili čekate nekoga tko je otišao na marendu itd. izgovori su razni. Iako vas nitko, u biti, ni neće pitati zašto ništa ne radite. Tako većina zaposlenika koristi ovo vrijeme za sebe i svoje hobije: čitaju knjige iz knjižnice, proučavaju koeficijente sportske kladionice... U 13h kada su svi opet u punom sastavu, kreće se u nove radne poslove...do 14h. Radno vrijeme traje do 15h, ali u 14h se svi počinju spremati doma. Komično je vidjeti ih kako u kaputima sjede za stolom, a centralno grijanje radi. I znate što čekaju...ako ste pomislili 15h, pogriješili ste. Čekaju da šef ode, pa onda svi za njim. Kaže mi jedna radnica da otkad radi, nikada nije ostala iza 14.30.

Kada sam prvi dan stigla mlada i nadobudna, puna volje i elana-odmah su mi rekli da danas neću ništa raditi, nego samo razgledavati. Imam šta i vidjeti... WC katastrofa, pločice popucale, daska požutjela, papira nema. Odmah sam smanjila unos tekućine, kako ne bih bila prisiljena koristiti dotični WC. Naletim na neraspakirane aparate, dobili su najnoviju tehnologiju samo nitko s njom ne zna raditi.

Prvi dan se nekako rastegnuo na prvi tjedan, a ja još uvijek ništa ne radim i nemam svog stola pa sjedim u prostoriji gdje se pije kava. Šef ne stigne od "silnog" posla razmisliti što bi mi mogao dati raditi. Drugi tjedan, dovukli su mi neki pomoćni stol i dali mi prepisivati nabavne liste-ručno. Pitam ja šta ovdje nema kompjutera?!
"Ima jedan, ali na njemu samo šef radi"
A, dobro, već mi je bilo toliko dosadno da sam pomislila kupiti Sanitar i očistiti WC pa je svaki posao bio dobrodošao. Krenem krasopisom prepisivati nabavne liste, lijepo sam se zabavila cijeli dan. Krajem drugog tjedna odlučila sam se upisati u Gradsku knjižnicu.

Treći tjedan uzimam stvar u svoje ruke i odlazim u skladište. Samoinicijativno pregledavam rokove trajanja. Treba li reći da sam pronašla ambalažu kojoj je rok prošao pred par godina i koja je uredno stajala na policama. Sve sam to makla u jednu kutiju i napisala RASHOD. Moram priznati da im nikada nije bilo jasno zašto sam to napravila kad me nitko to nije tražio. Ljubazno su mi se zahvalili na trudu i objasnili da u skladištu rade ljudi sa srednjom stručnom spremom, pa ne bi bilo u redu da me netko tu vidi.

Kaže mi šef:
"Polako, s vremenom ćete se naviknuti na naš tempo rada."
Da, samo, što ako se ja ne želim na to naviknuti?! Što ako ne želim postati apatični, administrativni zombi?!
Izdržala sam punih mjesec dana. Nakon toga sam prešla kod privatnika.

Kod njega radim punih 8h i zadovoljna sam. A, razlozi su sljedeći:
1. Vrijeme mi puno brže prođe u radu nego u neradu.
2. Na kraju dana imam osjećaj zadovoljstva da sam taj dan nešto napravila.
3. Naučila sam toliko toga u ovih par godina koliko radim, da sada mogu otvoriti svoju firmu ili raditi za bilo koga.
4. WC se sjaji jer i čistačica radi punih 8h.

Što reći na kraju? Vjerojatno se puno osoba ne bi složilo s mojim gledištem, zato sam i napisala ovaj članak. Jer svaka medalja ima dvije strane, svi smo mi različiti i posebni na svoj način, svakome odgovara nešto drugo. Na kraju krajeva, svi mi biramo svoj put u životu i živimo sa svojim izborom!