Gledam nećaka od pet godina i ne mogu se načuditi koliko mudrosti u tom maleckom biću prebiva.
-Ne treba komplicirati!- kaže mi dok slaže kockice. -Ovo ide ovdje, ovo umetneš ovdje i gotovo je.
Ima pravo! Ne treba u životu puno komplicirati. Sve će sjesti na pravo mjesto i u pravo vrijeme, ako im to dozvolimo. Najbolja rješenja su obično i najjednostavnija.
-Baš je meni lijepo u životu!- ozbiljno me gleda u oči dok mi govori.
-Igram se kad god želim, spavam koliko hoću, mama i tata mi kupe sve što mi treba.
Pa, u biti, i meni je lijepo u životu! Radim posao koji volim, okružena sam ljudima koje volim i cijenim, kupim si sve što mi treba. Samo što se ja nikada ne sjetim gledati život na taj način!
-Nazovimo moju mamu!
-Zašto?- pitam ga.
-Jer mi nedostaje.
Treba znati pratiti svoje srce i reći ljudima oko sebe što za njih osjećamo i koliko su nam bitni u životu.
-Neka djeca iz vrtića su bolesna i moraju doktoru. Ja baš imam sreće što sam zdrav!
Koliko cijenimo zdravlje dok ga imamo? Ili počnemo o tome razmišljati tek kad se razbolimo?!
U autu smo, idemo na izlet.
- Mama, možeš usporiti! Sve aute si pretekla. Crta (na cesti) je i dalje isprekidana, ali više nemaš koga preticati.
Kada ostvarimo neke ciljeve, treba znati usporiti. Barem dok se ne pojavi novi cilj pred nama. Čak i malo dijete zna da se ne juri bez razloga.
Kad bi ih barem češće slušali što nam govore...
Za kraj malo moje mudrosti:
Ako želiš voljeti i biti voljen, budi dijete!
Patnja je izum odraslih.
Post je objavljen 23.08.2005. u 20:30 sati.