Tek kad sam otišla u Zagreb studirati, postala sam svjesna bogatstva hrvatskog jezika i (ne)premostivih jezičnih barijera.
Na prvi problem sam naišla pokušavajući kupiti puntice za tehničku olovku.
- Dobar dan, mogu dobiti puntice! - pitala sam ženu u knjižari.
- Mi vam to ne držimo!
- Ne držite puntice?
- Ne!
Izašla sam totalno zbunjena s upitnikom na čelu. Gdje bi se u Zagrebu mogle prodavati puntice, ako ne u knjižari?!
Drugi dan na faksu morala sam posuditi puntice jer nisam imala s čime pisati (uglavnom smo se mi ekipa s mora držali skupa). Kaže mi Splićanka:
- Mogu ti dati samo jednu, jer sam i ja pri kraju, a nisam ih uspjela kupiti. Tražila sam puntice za puntaricu i nitko nije znao o čemu pričam.
- Šta se u Dalmaciji za tehničku kaže puntarica?
Nato će Dubrovčanka:
- Mi u Dubrovniku kažemo pontice za pontaricu!
Umrle smo od smijeha, ali je problem i dalje postojao. Još malo pa ćemo svi ostati bez ključnog dijela pisaće opreme. To smo odlučili riješiti pronalaženjem nekog domoroca koji će nam otkriti lokalne izraze. Pitale smo Zagrepčanku za puntice, puntaricu...
- O čemu vi pričate? Znam da postoji Punat na otoku Krku... ali ne znam što bi vam trebalo...
Tada smo joj pokazali corpus delicti: tehničku olovku koja je škljocala na prazno.
- Aaaaa, vama trebaju mine!
Mine, jeeee... Našem veselju nije bilo kraja. Odmah smo otišle u knjižaru i nakupovale se mina za cijelu godinu, zlu ne trebalo.
Navečer pričam ja dečku (Slavonac) cijelu priču i smijem se, a on samo klima glavom i šuti. Na kraju cijele priče kaže mi:
- Ja tebe nisam ništa skužio! O čemu ti pričaš cijelo vrijeme?
Pokažem mu tehničku olovku...
- Aaaa, špicevi za špicericu!
Odmah sam mu poklonila par kutijica mina, čisto da se ne muči tražiti špiceve po Zagrebu...
Post je objavljen 06.10.2005. u 22:11 sati.