Kada sam bila mala, vjerovala sam u bajke. Čitala bih Ivicu i Maricu, Pepeljugu, Trnoružicu, Tri praščića... i maštala kako bi bilo živjeti u kući od slatkiša i čokolade, razmišljala o dalekim kraljevstvima koje treba pronaći i osvojiti, o prinčevima koji se pojavljuju na bijelom konju...
Znala bih i sama izmišljati priče. Ujutro, prije nego bih se ustala iz kreveta, u zrakama sunca što su bacale sjene po zidovima ja bih vidjela glavne likove svoje priče. Kako bi se pomicali tako bih smišljala radnju. I tako je moj zid postao veliko projekcijsko platno, a moja mašta projektor. Bilo je tu svega, od mačevanja, jahanja, prinčeva i princeza do prosjaka, vila, zmajeva...
Kako sam odrastala, tako su me ljudi dobronamjerno upućivali da bajke ne postoje, da Pepeljuga uvijek ostaje Pepeljuga, da je cijela Zemlja otkrivena i nema neotkrivenih kraljevstava, da ću ako čekam princa zauvijek ostati sama...
Ali, ja sam i dalje uporno vjerovala. Vjerovala sam da se dobrim ljudima događaju dobre stvari, da sve na kraju ispadne kako treba, da dvoje zaljubljenih sretno žive do kraja života...
Uporno su mi govorili:
- Nisi dijete, ne budi naivna! Otvori oči i pogledaj što je život...
Otvorila sam oči i pogledala oko sebe. Vidjela sam da dobri ljudi umiru prvi, a zli ostaju zagorčavati život drugima. Da se laže, vara, podmeće i podmićuje da bi se uspjelo. Da su ljudi postali sebični i zavidni i da dobre vile ne postoje. Prinčevi se isto tako razvode i imaju ljubavnice. Brakovi se sklapaju iz interesa pa si poslije prijete noževima i povlače po sudovima. Perverzije su postale normalne jer su svi sve drugo već isprobali pa ih ništa drugo ne uzbuđuje. Nitko više nema vremena za upoznavanje, jednostavnije je iznajmiti nekoga za izlazak i seks. A ljudi u društvu postaju sve osamljeniji i beznadniji.
Da, stvarno sad moje bajke izgledaju miljama daleko i jasno mi je što su mi govorili cijelo vrijeme. Ne vjerujem više u bajke, u prinčeve, u čuda! Odrasla sam, spustila sam se s oblaka u blato života. I žalim... Žalim što sam vidjela to što sam vidjela, što sam postala realnija, što su me spuštali s oblaka na zemlju, što i dalje ne mogu kroz kaleidoskop gledati ljude oko sebe...
Jer, što je život bez malo čarolije?!
Post je objavljen 31.10.2005. u 21:27 sati.