_m
11.11.2024., ponedjeljak
ponornica
.
. kamo god se nasloniš hladnoći dočeka te jedan od sedamdeset dvojice Salomonovih daimona usidri se misli oduzme ruku užlijebi preglasnim otkucajem u klijetku srca i koliko god vjerovao valjanosti zaključka odbacit će se naposljetku poput još jedne rijeke koja nestane uronivši tlu i pretvori se u ponornicu pokazujući kako ne znaš i kako nikada ne ćeš saznati od čega se sastoji cjelovitost kruga kojem pripadaš misao prhne utrne ruka životnu tekućinu nijemu u brazdama nadlanice osluškuješ kako prati linije na dlanu poravnava se šaptom s njima a ne razumiješ ništa ne čuješ ne shvaćaš kad si u česticama prašine na obodu kad si distancom zaledio svoj odraz u zrcalu kad si prestao vjerovati da se može zaustaviti refleksija svjetla što utiskuje bore obliku zgnječi te pogled na orbitu koja nepokidiva traje prije tebe krugom čiji si neznatan dio i opet ne shvaćaš: mišlju i rukom moraš dohvatiti ponornicu! . |
05.11.2024., utorak
mjehurić dodira
.
. “i kad je gotovo za mene znaj, tek tad je počelo” M. Mladenović u svakom porazu otrgne se komadić slobode s druge strane zrcala bezobzirno kao kad koža na zglobu zaškripi stiskom po metalnoj tračnici i slijedeći trenje prema boli svjesno uzme smjer ostakljenim mislima rasprsne se mjehurić dodira razlomljen posloži se po bridovima gurajući u sebe sve oštre praznine novog pogleda pomislim – ružan san a hladna večer rasplete se do noći gdje sna nema tek kriještanje vrana golo vlažno granje i laloke psa podignute srpu Mjesečine kolosijek prošlosti među rebra guram i hodam tako otriježnjenim svijetom ne razumijevajući nesmotrena skretanja u osobne provalije alternativno nije dostignuto ma koliko se zavirivalo naličju iz sjećanja izvučene djetinje fotografije koja još uvijek negdje s dječacima iz vode neizbrisiva u stvarnosti uporna cijelog te promatra nije se moglo drugačije pomislih nepotrebno a čvor u stomaku stegne se do praskozorja . . |
