tišina i ja
tišina i ja
sjedimo jedna pored druge
a do nas more se pjeni
kad bih barem znala
koliko mi nedostaješ
ponekad je tišina prebučna
zastrašujuća
ali jedino je ona bila
uvijek uz mene
i kada sam plakala
ona me tješila
podizala me i pružala ruku
kad sam padala
a za uzvrat nije tražila ništa
samo je šutjela
i smješila mi se
no ja taj osmjeh nisam znala vidjeti
pitam se što će biti sa mnom
kad više neće biti moje tišine?
tišine kojoj sam sve govorila
uvijek i iznova joj se vraćala
znam...kad ode tišina
otići ću i ja
izgubljena
pogledaj tu curu
ne zna gdje je
i ne zna kome pripada
pogledaj u njezine oči
ona se gubi
ne zna što osjeća
ali ako joj pokloniš
samo jedan osmjeh
pružiš prijateljsku ruku
ta cura će moći
pronaći sebe
u ovoj vrevi grada
i tada ću ti reći
hvala što si postojao
i tada ću te zaboraviti
ta cura će trebati
nekoga da ju zagrli
nekoga da ju utješi
jer boljet će je
jedan osmjeh, prijateljska ruka
i ta cura će biti izgubljena
neće znati što osjeća
kome pripada
i trebat će nekoga
nekoga da ju utješi
xxx
još jedno mamurno jutro
još jedan korak i odlazim
ne trebaš ništa reći
ne trebaš čak ni doći
ispratit će me vjetrovi
ispratit će me nemiri
prolazi jesen i hladno je
dolazi noć i mrači se
kiša pada i tužno je
ne ide mi al' borim se
bez tebe se budit u jutro
bez tebe ležat u noći
a znati da još si negdje tu
i znati da možeš bez mene
prolazi jesen i hladno je
dolazi noć i mrači se
kiša pada i tužno je
ti nisi tu, nema te
i sad kad sam ostala sama
i sad kad ti više nisi tu
tek sada osjetim suze
tek sada osjetim dan
dan bez tebe
dan bez nas
prolazi jesen i hladno je
dolazi noć i mrači se
kiša pada i tužno je
sada te molim vrati se
prijateljstvo
Kažite, gdje su nestali dani?
Oni dani i one noći,
u kojima smo ti i ja
tako bezbrižno razgovarale,
bez opterećenja,
bez nekog srama,
bez okolišanja.
Recite mi, jesam li ja kriva?
Što je dan nestao kao san,
što nje više nema ovdje,
što sam iznova sama?
Šapnite mi, hoću li je opet vidjeti?
da li ponekad misli na mene,
da li joj je žao,
da li se ikad upita,
što je bilo sa mnom?
Jer ja ću je uvijek pamtiti.
Zvuk njenog glasa,
te zagubljene oči,
pogled pun tuge,
i njene riječi,
pune laži.
U koje sam ja tako sljepo vjerovala
a na kraju sve izgubila,
trebala sam tada znati,
kada mi je rekla,
prijateljice moja...i skrenula pogled...
narkoman
Htjeli smo imati sve što nam treba
Htjeli smo skinuti zvjezde sa neba
Trebale su nam za naše oči
Trebale su nam da se sjaje u noći
Eto, spustile su se zvjezde za nas
Hoću li ti ikada čuti glas?
Možda se vrate vremena stara
Možda mi vrate mog narkomana.
Rasla je marihuana samo za tebe
To mjesto nije htjela dati samo tebi.
A ti si rekao jednoga dana
Moje su ljubavi heroin i marihuana
Dugo nisam znala što bih sa tobom,
A onda sam saznala tog najtužnijeg dana
Da nema više mog narkomana...
I opet sam sama, voljeni moj
Moj život je tamo gdje i tvoj!
MOŽDA ću nekome pokloniti sebe,
Ali nikoga neću voljeti kao tebe!!!
Nikad neću zaboraviti tvoje riječi
Jer ti se nisi znao radovati sreći
Pamtit ću bol lažnog sjaja
I najljepše oči mog narkomana.
prijateljice
Sjećaš li se bezazlenih igara naših
kad smo sanjale o tome da postanemo slavne pjevačice?
Reci mi sjećaš li se?
Previše je godina prošlo od tih dana,
nijedna od nas dvije više nije sama.
Sada su tu drugi ljudi,
s tisuću različitih ćudi.
Nisam naviknuta na sve ovo, a nisi ni ti,
reci mi, gdje su nestali naši sni?
Znam da je mnogo godina prošlo i sada smo već odrasle,
ali, pitam se, jesmo li tom izazovu dorasle?
Milijun je pitanja kojima odgovor htjela bih znati,
sjećaš li se kako si na ramenu mome znala zaplakati?
Gdje su nestala ta vremena stara,
puna veselja i ludih igara?
Zašto se ne možemo još jednom vratiti
i sve to ponoviti?
I sada, dok gledam slike stare,
oči mi se opet žare.
I kao da sam opet dijete,
ali to su samo uspomene lijepe.
Iako je mnogo vremena iza nas,
znaj da još uvijek čujem tvoj glas.
Kao kad smo se zajedno smijale i igrale...
kao kad smo bile...
prijateljice.
i šta sad?
e ljudi gotova je još jedna školska godina. uh...je...kak je brzo prošlo to sve. malo mi je žao onih iz razreda kaj idu na popravak ali...ja sam mu za dlaku izmaknula.bilo je blizu. nego mene zanima kuda sada? šta da ja sad radim cijelo ljeto?? ha?? da si nađem život jel da. onak baš sam si nekak mislila kako ću i ovo ljeto, bar dio njega, provesti u kazališnom kampu, ali izgleda da ništa od toga. svejedno drago mi je što se oni iz Tirene, dramskog studija, trude da nam uljepšaju život. joj, jel znate vi da u mojem šugavom gradu nema ništa za mlade nego moramo redovito putovati u zagreb ako se želimo nečime baviti. a jebi ga takav je život, znam. znate ono kad vam ne dostaju frendovi koje niste jaaaako duuuugo vidjeli? e tak meni ne dostaje ekipa koja je bila u pazinu prošle godine. šmrc, šmrc....
mrzim ovo razdoblje odrastanja, kako ga to moja mama naziva pubertet. ništa ljudovi, odo ja spavati.
još nešto
da zaboravih napomenuti, više mi nije dosadno!! dobro stara mi se vratila s mora zajedno sa sestrom, ali nema veze. glavno da sam ja opet dobre volje.
23.05.2005. u 22:46 | 2 dvije, tri pametne... | Print | # | ^
