tišina i ja
sjedimo jedna pored druge
a do nas more se pjeni
kad bih barem znala
koliko mi nedostaješ
ponekad je tišina prebučna
zastrašujuća
ali jedino je ona bila
uvijek uz mene
i kada sam plakala
ona me tješila
podizala me i pružala ruku
kad sam padala
a za uzvrat nije tražila ništa
samo je šutjela
i smješila mi se
no ja taj osmjeh nisam znala vidjeti
pitam se što će biti sa mnom
kad više neće biti moje tišine?
tišine kojoj sam sve govorila
uvijek i iznova joj se vraćala
znam...kad ode tišina
otići ću i ja
Post je objavljen 25.05.2005. u 11:03 sati.