Svjetionici u noći

subota, 27.05.2006.

Ne znam što da radim

Nisam već dugo ni o čemu pisao, jer ne znam o čemu. To je zbilja strašno. Čak i ovo pišem iz svojevrsne pristojnosti, kako bi se ponešto novo moglo i pročitati. Možda se čini da mi je život dosadan, ali što se mene tiče nije. Ja sam s njime sretan. Ali zaista ne znam o čemu bih pisao. Ali eto...
Opet sam se neki dan našao kako pišem (odnosno pokušavam pisati) pjesmu. I opet stara boljka i ponovno onaj isti stari problem. Završavam ono što još nisam ni započeo. I to je neka vrst psihičkog poremećaja, ali tko može biti savršen. Moji prijatelji broje, a ja...ja... Što li je uopće to? kaže čovjek koji je htio biti psihijatar. Sačuvaj me bože, a i vi, moji nesuđeni kolege, biste mi mogli pomoći. Nikako mi ne ide, a za sve je kriva moja opsjednutost monumentalnim završecima. Prvo uvijek napišem završetak koji jednostavno mora biti jak i snažan. Ali kako onda započeti nešto već završeno. Za ovu mi je zadnju pjesmu jedna osoba, do čijeg mi je mišljenja zbilj stalo, rekla da je morbidna. Bio sam prestravljen kad sam to čuo. Mislim, OK, možda i jest (iako ću tražiti drugo mišljenje), ali sam tom pjesmom htio pokazati snagu boli, kada netko izgubi voljenu osobu. Ta je bol razarajuća, ona uništava sve, razum, pa i same snove. Ostaje samo bunilo, koje obuzima čovjeka, o kojemu čovjek postaje ovisan i koje ga na kraju krajeva i održava na životu. Želim pokazati svu snagu te boli, ali ne bojte se, nisam doživio ništa tome slično, ali imam jednu sposobnost (ne znam je li blagoslov ili prokletstvo), sposobnost empatije, suosjećam duboko s ljudima. Ponekad osjećam njihove probleme i diraju me duboko u srce. Do nedavno je to bilo srce od kamena, crno i hladno, ali sada kada je od mesa ono jače boli i ja nerjetko zaplačem, zaplačem zbog ljudi.

- 23:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Sparan dan

Ovo danas, odnosno sada već jučer, je bilo užasno. A vruće, a sparno, zraka ni za lijek. Popizdit sam htio, da prostite na jeziku. Ali ako zanemarimo to i još neke sitnice, dan je bio sasvim u redu. Proveo ga s prijateljima, pa ne može biti loš. Ali jedna mi je stvar toliko zmrdala živce da je to grozno, skoro sam dobio bonus popizditisa. Usrane karte, sreća i nedostatak mozga. Ali napravil bih štiglju da nisam zaboravio odbacit te dvije karte, bez obzira na tvoje zvanje (osoba koju to ide znat će i shvatit). HA! Ma vidjet ćeš ti sljedeći put. Ali zanemarimo li to, i gubitak partije nakon toga, bilo je u redu. Dan sam proveo jednim dijelom u smišljanu pjesme. Ali nikako mi ne ide. Započeo sam, tj. završio novu pjesmu. Ova je na engleskom, ali mogla bi biti dobra, barem mi se tako čini. Treba je samo započeti. Joj, koja sam ja budala, ali ne brinem se jer proći će i to. Barem ja tako uvijek kažem. Ne treba se nikada previše brinuti, jer nerijetko se stvari poklope onako kako bi i treba same od sebe. Barem se to meni događa. No ja nisam mjerilo jer meni se događaju čudne stvari, ipak sam ja čudan čovjek. Kad završim pjesme čuti ćete ih, tj. kad ih započnem.

- 00:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Pjesme, ah te pjesme

Danas sam htio napisati pjesmu, u takvom sam bio raspoloženju. I kao obično (što je specifično za mene) počeo sam od kraja...
"...I još danas nerjetko se pitam,
Što je taj život bio.
Možda mučno snoviđenje,
Ili tek nemiran san."
I tu prestaje svaka inspiracija. Gdje griješim, što sa mnom ne valja? Zašto sve završavam i prije negoli započnem? Od svih "čudaka" (jer oni sebe takvima vide) s kojima se družim, ja sam najčudnija osoba, a tek sam osoba i čovjek postao. Što je sa mnom?
Što se mojih pjesničkih dostignuća tiče, uvijek su neslavno propadala, čak i prije početka. I nisam baš neki pjesnik. Ima samo jedna pjesma, završena. Napisao sam je pod jakim utjecajem Krleže i mraka koji je mojim mislima neko vrijeme vladao. Želite je čuti? Ma baš me briga, ja ću vam je napisati. Dakle, ide ovako...

.........................Ponoćni notturno........................
Kao prizvane duše prokletih
Oko mene sjenke lijeću,
Ne mrtve, ne žive.

I neko nejasno mumljanje u daljini se čuje
Kao kad vijeće kletih smrtnu kaznu svijetu izriče.

To u ukleto doba noći biva,
kad vještičju uru
bije dalek sat.
.........................................................................
Nije nešto, ali je iz izmučenog srca. Paaa... recite što mislite. Imam li dara?

- 22:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 13.05.2006.

Prolazi još jedan dan

Eto, još je jedan dan pri kraju, ali što od njega imam? Ništa. Hoću li ga se sjećati za koju godinu? ...zasigurno neću. Dan kao dan, sasvim običan i posve prazan. A pogodite zašto je takav. Sigurno već svi znate odgovor. Danas sam premalo vremena proveo s ljudima do kojih mi je jako stalo. No zbog njih jedva čekam dan kojeg se istovremeno i bojim. Kolokvij... užas, prijatelji... smisao mog života. Danas se osjećam prazno. A jebi ga, proći će i to. Danas sam vrijeme proveo u opuštanju, nakon povratka s izvjesnog usranog brda, joj kako bih ga zaravna. malo sam odrijemao, nešto pojeo i pomalo po vrtu kopkao. Uz sve te aktivnosti iamo sam i puno vremena za razmišljanje i zbilja sam razmišljao o tko zna čemu sve ne. I opet su sve moje misli bile na ovaj ili onaj način vezane uz moje frendove. U jednom sam trenutku pomislio: "Life sucks!" No tad sam se sjetio njih, i promjenio mišljenje. Jer život proveden uz te Ljude vrijedan je svake patnje i muke. U drugom sam trenutku iz nekih razloga pomislio kako sam loš čovjek, no opet sam zbog tih Ljudi bio sretan, jer ipak za sebe zbog njih mogu reći da sam čovjek. Ma što god mi se loše događa pokušavam to sada promatrati i s one druge, dober strane. Ponovno ona stara narodna, "svako zlo za neko dobro." Svijet treba na taj način promatrati, jer bi inače bio pretaman i pretmuran, no ja sada vidim svijetlo. I to mi se sviđa. Ne možete vjerovat koliko se čovjek može u kratko vrijeme i uz prave ljude promjeniti, nekad nisam tako razmišljao. No razmišljam li ja uopće i kakva sam osoba? Molim vas, neka mi netko kaže!

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Vrlo čudan dan, a tako lijep

Današnji mi je dan bio iznimno čudan, tak nekaj još nisam vidio. Počelo je podosta loše, jel jutro, jer sam imao nekog posla, a ništa nisam stizao, uvijek mi je falilo barem 5 minuta, što god sam htio napraviti. Ma neka usrano Vrijeme ide k vragu. A znate kaj je najbolji dio priče? To kaj je sav taj trud i koja kila živaca manje bilo uzaludno. Ma jednostavno nemreš vjerovat. Ali dobro, to mi je dalo priliku da vrijeme provedem s prijateljima, pa tako da vrijedi ona da je svako zlo za neko dobro. I dan je bio super, i ja sam bio dobre volje. no bližio se trenutak kojeg sam se užasavao, određene službene obveze, jedan sastanak. Pakao! I to svih devet krugova. I ode cijeli dan u vražju mater. Nervoza! Strah! Jer obično takvi sastanci traju užasno dugo i puni su najčešće svađa i napadanja. No srećom, nije bilo sastanka! Fala bogu! Eto, jedan jako čudan dan pun uspona i padova. Ali svakako, sve u svemu, ne loš dan, jer sam barem dio vremena proveo s ljudima do kojih mmi je stalo i koje smatram prijateljima. Ma to je uvijek najvažnije, to što sam okružen prijateljima. Jednom sam čuo nekakvu misao da prijatelje imamo kako ih NE BISMO mijenjali. Ma glupost, čista svinjarija i ocita kratkovidnost ljudske samopercepcije kao savršenog bića. Ja imam prijatelje koji me mijenjaju, i zbilja su dobri prijatelji, ne znam kako bih bez njih. Jedan od njih vječno zaboravlja stvari koje mu pričuvam u torbi. Jedna prijateljica je pak opsjednuta time da treba smršavit (a zbilja, vjerujte mi ne treba), što meni bude dobar štof da je malo zafrkavam. Pa još jedan, s kojim, ako stanemo zajedno, jedan do drugoga, mogu prekriti Sunce. Sve su to divni, ma predivni ljudi bez kojih ne znam kako bih mogao preživjeti ove dane. Oni mi daju snagu i što je najvažnije i što stalno ističem, to su ljudi koji me mijenjaju. A vjerujte rijetki su takvi, koji mene mogu mijenjati, takvi spadaju u kategoriju najboljih prijatelja, bez obzira na vrijeme koje ih poznajem. Sretan sam što imam takve dobre prijatelje koji od mene čine bolju osobu. Zbilja sam sretan čovjek. Hvala vam svima, od vas nema boljih ljudi, nadam se da ćemo ostati prijatelji, najmanje zauvijek. Tko zna što bi od mene u tom slučaju moglo postati, jer bio sam kamen (u jednom trenutku poslušao riječi jedne pjesme - "A ti, Katule, samo odlučno,stvrdni se,okameni....."), a sada sam sve sličniji čovjeku. Lijepo je imati takve ljude za prijatelje i lijepo je biti čovjek. A sada zbogom Pinokio, zbogom lt. Data, i zbogom svima koji su ikada žudjeli za tim da postanu ljudi. Napuštam vaše društvo, postao sam čovjek. I to samo zato jer imam ljude uz sebe, ali ne bilo kakve, ne obične, već Ljude, velikim slovom pisane - takvima ih ja vidim.

- 22:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2006.

Danas

Danas neću napisati ništa. Jednostavno nisam raspoložen. Nekako sam dobre volje jer sam dan proveo s prijateljima i shvatio sam da su me počeli mijenjati, i to nabolje. Iz mene više ne progovara cinizam, barem ne kao prije, i čini mi se da se pomlađujem, barem u duši. Sretan sam. A svi vi koji sada u meni tražite utjehu, danas je nećete naći, barem ne ovdje, gdje je tražite, a na krivom ste mjestu. U duhu svoje opsjedntosti citatima i mudrim izrekama, za sve vas u spleenu imam samo jedan:

"U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe."

Lijep je, zar ne. Žalit ću se nekog drugog dana, kada sunce neće tako jako sjati, i ono na nebu, pa i ono u meni. ali u čemu se uopće razlikuju? Ni u čemu? Griju i jedno, i drugo. I mene i druge ljude.

- 22:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

U nedostatku sna...

Dosta je sati, a i treba se rano ustati. Ali je ne mogu zaspat. Malo sam čitao novine i razmišljao o pročitanom, i odjednom su misli navrle kao lude. Što ću s njima, jer zbog njih spavat neću. A toliko mi treba sna... I tako sam pogledao na svoj stol, a kad na njemu , ma tko bi rekao, moj komp, koji kao da mi viče: "Utočište, utočište!" U originalu bi to bilo "Sanctuary, sanctuary!", ali niti sam ja predivna ciganka Esmeralda, niti je ovaj komp Quasimodo. Dapače, ovaj komp je stvarno čudovište, jer nema dušu, ali hvala mu što mi omogućuje da svoje misli podijelim s onima koji ih žele pročitati, ili barem da ih ostavim po strani, za kasnije. I nema šta, pravo je ovo utočište. No, o čemu da vam sada ja pišem, kad je u mojim mislima potpuni raspad sistema. Razmišljam o tisućama stvari, a sve je zlo i naopako. Sada i znam kako započeti. Sjetio sam se što to svakom dobrom svjetioniku treba. Nije dovoljan beton, velika lampa i ponešto leća. Mislim... tvori to svjetionik, ali nedostaje mu još nešto, njegova okolina. A to je u slučaju svjetionika NOĆ! Ovog puta neka bude tama.
Ma pogledajte samo ovaj svijet u kojem živimo, užas i tiha jeza. Samo se trebam sjetiti jedne misli talijenskog književnikia koji se zove Arturo Graf. Ide nekako ovako: "Civilizacije je strašna biljka koja uspijeva i cvate samo kada je natopljena krvlju." Nije li u pravu? Shvatimo ovo kao sumrak, ili ti ga početak noći, početak kraja. Nastavit ću drugom prilikom, jer treba razmisliti i o ovome malome što je izrečeno. Biti će prilike za tamu, ali i za svjetlo i nadu.

- 00:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2006.

Gospodo, vrijeme je...

Eto, odlučio sam i ja započeti s radom na svom blogu. Koliko je to bilo pametno, to ćemo tek vidjeti. Ja se uvijek nadam najboljem. Malo sam razgovarao sa svojim prijateljima i shvatio da gotovo svatko ima svoj blog. Iako mi na početko nije bilo jasno zašto, shvatio sam i to, uvidio u čemu se skriva ljepota, i užas objavljivanja najintimnijih misli.
Bit će tu svega i svačega, doslovno. Izljeva mojih misli (tko zna kakvih), vizija i ponajprije snova. Otvorit ću za sve Vas svoje srce, a Vi iz njega uzmite štogod vam treba. Možda savjet ili tek pokoja malena utjeha. No ne zavaravajte se, nisam ja Vaš dušebrižnik, a i na kraju ovaj svjetionik koji uzimam kao motiv je svjetionik koji je građen za mene... A zašto, pitate se? Zato jer mi se čini da se mijenjem, odlazim na put na koji su mnogi otišli i nikada se nisu vratili. Koliko se god to možda čudnim činilo, ja, ne biste vjerovali, STARIM! I to mi se uopće ne sviđa. Pa neka barem za ovom mladošću, koja je na umoru, ostane neki znamen, ili pokoja mrvica kruha (sjetite se, ima jedna bajka). Za kraj ovog uvoda želim navesti jedan citat.

"Uzaludni su svjetionici u noći ako ih ne vidimo i ne poznamo puta"

- 23:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.