Eto, još je jedan dan pri kraju, ali što od njega imam? Ništa. Hoću li ga se sjećati za koju godinu? ...zasigurno neću. Dan kao dan, sasvim običan i posve prazan. A pogodite zašto je takav. Sigurno već svi znate odgovor. Danas sam premalo vremena proveo s ljudima do kojih mi je jako stalo. No zbog njih jedva čekam dan kojeg se istovremeno i bojim. Kolokvij... užas, prijatelji... smisao mog života. Danas se osjećam prazno. A jebi ga, proći će i to. Danas sam vrijeme proveo u opuštanju, nakon povratka s izvjesnog usranog brda, joj kako bih ga zaravna. malo sam odrijemao, nešto pojeo i pomalo po vrtu kopkao. Uz sve te aktivnosti iamo sam i puno vremena za razmišljanje i zbilja sam razmišljao o tko zna čemu sve ne. I opet su sve moje misli bile na ovaj ili onaj način vezane uz moje frendove. U jednom sam trenutku pomislio: "Life sucks!" No tad sam se sjetio njih, i promjenio mišljenje. Jer život proveden uz te Ljude vrijedan je svake patnje i muke. U drugom sam trenutku iz nekih razloga pomislio kako sam loš čovjek, no opet sam zbog tih Ljudi bio sretan, jer ipak za sebe zbog njih mogu reći da sam čovjek. Ma što god mi se loše događa pokušavam to sada promatrati i s one druge, dober strane. Ponovno ona stara narodna, "svako zlo za neko dobro." Svijet treba na taj način promatrati, jer bi inače bio pretaman i pretmuran, no ja sada vidim svijetlo. I to mi se sviđa. Ne možete vjerovat koliko se čovjek može u kratko vrijeme i uz prave ljude promjeniti, nekad nisam tako razmišljao. No razmišljam li ja uopće i kakva sam osoba? Molim vas, neka mi netko kaže!
Post je objavljen 13.05.2006. u 21:51 sati.