Danas sam htio napisati pjesmu, u takvom sam bio raspoloženju. I kao obično (što je specifično za mene) počeo sam od kraja...
"...I još danas nerjetko se pitam,
Što je taj život bio.
Možda mučno snoviđenje,
Ili tek nemiran san."
I tu prestaje svaka inspiracija. Gdje griješim, što sa mnom ne valja? Zašto sve završavam i prije negoli započnem? Od svih "čudaka" (jer oni sebe takvima vide) s kojima se družim, ja sam najčudnija osoba, a tek sam osoba i čovjek postao. Što je sa mnom?
Što se mojih pjesničkih dostignuća tiče, uvijek su neslavno propadala, čak i prije početka. I nisam baš neki pjesnik. Ima samo jedna pjesma, završena. Napisao sam je pod jakim utjecajem Krleže i mraka koji je mojim mislima neko vrijeme vladao. Želite je čuti? Ma baš me briga, ja ću vam je napisati. Dakle, ide ovako...
.........................Ponoćni notturno........................
Kao prizvane duše prokletih
Oko mene sjenke lijeću,
Ne mrtve, ne žive.
I neko nejasno mumljanje u daljini se čuje
Kao kad vijeće kletih smrtnu kaznu svijetu izriče.
To u ukleto doba noći biva,
kad vještičju uru
bije dalek sat.
.........................................................................
Nije nešto, ali je iz izmučenog srca. Paaa... recite što mislite. Imam li dara?
Post je objavljen 14.05.2006. u 22:54 sati.