Eto, odlučio sam i ja započeti s radom na svom blogu. Koliko je to bilo pametno, to ćemo tek vidjeti. Ja se uvijek nadam najboljem. Malo sam razgovarao sa svojim prijateljima i shvatio da gotovo svatko ima svoj blog. Iako mi na početko nije bilo jasno zašto, shvatio sam i to, uvidio u čemu se skriva ljepota, i užas objavljivanja najintimnijih misli.
Bit će tu svega i svačega, doslovno. Izljeva mojih misli (tko zna kakvih), vizija i ponajprije snova. Otvorit ću za sve Vas svoje srce, a Vi iz njega uzmite štogod vam treba. Možda savjet ili tek pokoja malena utjeha. No ne zavaravajte se, nisam ja Vaš dušebrižnik, a i na kraju ovaj svjetionik koji uzimam kao motiv je svjetionik koji je građen za mene... A zašto, pitate se? Zato jer mi se čini da se mijenjem, odlazim na put na koji su mnogi otišli i nikada se nisu vratili. Koliko se god to možda čudnim činilo, ja, ne biste vjerovali, STARIM! I to mi se uopće ne sviđa. Pa neka barem za ovom mladošću, koja je na umoru, ostane neki znamen, ili pokoja mrvica kruha (sjetite se, ima jedna bajka). Za kraj ovog uvoda želim navesti jedan citat.