svilska

Cipele je izula još prije nego je zatvorila vrata, jaknu bacila na radijator, hlače otkopčala i skinula na putu iz hodnika u spavaću sobu. Nije bitno što je dan već dobrano zreo i još upotrebljiv.
Sklupčala se na krevetu, zatvorila oči. Zidovi su zujali bzzzzz.rrrrrrrr.bzzzzzzz.rrrrrrrrr, pa bi njihovu potmulu rezonancu potopila plima glasova pod prozorom, lupanje automobilskih vrata, klepetanje lifta.
Pokrila je uši jastukom, deku navukla do nosa . Fetus je simulirao maternicu.

«Ne ide, ne ide, ne-ide. Ne mogu. Ne znam. Nije dobro. Ništa, ništa, ništa. Dosta je. Umorna sam.Treba ovo zaustaviti. Zaustaviti, uništiti, natjerati da prestane.» -mantra nijemo odmantrana u koljena skvrčena pod bradom.



***



Bio je dan treći otkako je otišao. Razdvojenost je postajala fizički bolna, tijelo joj je otežavalo i bubrilo puneći se samoćom kao spužva koja upija masnu, prljavu vodu. Najlakše je bilo ležati i puštati vrijeme da prolazi.
A vrijeme kao vrijeme, tiho se obavijalo uza zidove, parkete, krevet, pogledavalo na sat, zavirilo u frižider, nakrivilo sliku, popiškilo se u wc , bezbrižno živjelo svojim životom, ne mareći ni malo.
Onog dana prvog, uzela je vrijeme pod ruku, dišpet zatakla za uho, sebe zbila u čvrstu funkciju bez mogućnosti pada i nabacila ulogu. Radilo je.
Dana drugog, znala je da je dana prvog bila sasvim solidan igrač, i rekla da će to ponoviti dana trećeg. Zalihost je još djelovala. Dana trećeg, kao što smo već upoznati, stvar je izmakla kontroli. Rasula se u amorfne bezvoljne komadiće tijela samo prividno povezane nekim usputnim zakonom fizike, sasvim protuprirodno i nenormalno.
Leđa su vapila za njegovim prstima, noge nisu imale smjer, ruke su polegle prazne i besmislene, jezik suh i nemušt, a trbuh... trbuh je bio velik kao trbuh zemlje, prazan i pun kao svemir, težak kao olovo, plodan, jalov, željan, gladan, vruć, hladan – generirao je misli u čežnju, volju u želju, centrirao se.


***


Ustvari, bila je navikla da njeni muškarci odlaze. Veze su, mislila je – dokazivo potrošna roba. Ono što je predodređeno da nestane, neprirodno je u tome zaustavljati. Neke je razjurila sama. Neki su nestali neprimjetno. Neki su morali otići samo u svrhu drame. Neki su otišli prije nego što su i došli.
No, njegov odlazak nije bio planiran. Još nije bio planiran. Vrijeme je pretjeralo, pobrkalo lončiće, zaigralo se i pogriješilo. Shvaćanje da je potpuno nemoćna suprotstaviti se odluci ovaj put jačeg, paralizirala ju je. U inat, odlučila je protratiti vrijeme ležeći polumrtva, odrekavši se bilo kakvog oblika volje. Čak je i taj inat bio sasvim statičan, bezvoljan.


***


Lako je spakirati sat s alarmom, rezervnu košulju, čarape i četkicu za zube u torbu. Lako je otvoriti vrata i bezrezervno ih zatvoriti za sobom. Mislio je na vrijeme koje je proigrao s njom. A vrijeme je novac, i on je svoje proćerdao na najhladnokrvniju kuju ove hemisfere. Mislio je o tome već danima, gadile su mu se njene ironične primjedbe, visoko uzdignut nos, podsmijeh kojim je gledala na ono što je smatrala da je on sposoban dovući u spilju. Lako je otići kad ti ona kaže da «si zapikneš svoje probleme u dupe, i tjeraš svojim putem, jer za to nemamo vremena.» Svaki alibi za bijeg bio je potreban, ovaj se činio čak i dovoljan. Ali, nije lako gledati u ravnu cestu kojom treba ići da nekamo stigneš što prije, prije nego te dostignu. Glasovi iz prošlosti usporavaju, i drugi stižu prije tebe. Nema zaustavljanja na nevažnom, usporavajućem, retardirajućem, nejasnom. Samo ravne linije dolaze u obzir, metafore i jebanje u mozak su lanci i okovi za brze trkače. A ona je jebena brzopleta šizoidna usporavajuća kuja koja pokušava njegovo vrijeme podrediti svojem. Za to on nije imao vremena. Nultog dana, sve je resetirao na svoj novi početak i ubrzao.


***


Nekada davno, u predpovijesti, činilo joj se da stvari idu. Mašinerija koja ih je tjerala prema naprijed bila je precizno naštimana, nije bilo zapinjućih kotačića, sve je bilo savršeno usklađeno. Bila je fascinirana mogućnošću da pored sebe ima nekog s kim će istovremeno izgovoriti istu rečenicu, misliti na isto i djelovati u istom pravcu. Nije bilo kompromisa, jer nisu bili potrebni, teklo je tako glatko i usklađeno kao ples sa zrcalnom projekcijom. Nikom se nije žurilo, nitko nije zaostajao. Vrijeme je bilo neutralno jer se dijelilo na pola i pola, i svakom je pripadao ravnopravan dio.
A onda je jednom, u nekoj zaboravljenoj inicijalnoj točki, netko povukao više na svoju stranu. Osjećala je da zapinje i zaostaje, i da umanji njegovu prednost, grizla je i grebla, udarala nisko i vukla prema natrag, ali ne da ga zaustavi, nego da ga poravna i uspori. U krivo odabranom trenutku, umjesto udarca koji ga je trebao omamiti toliko da ga se dostigne, katapultirala ga je prema naprijed. Da je pokušala «zapiknuti probleme u svoje dupe i tjerati svojim putem», možda bi se trenutak odumiranja sustava odgodio u nedogled. Zato je odlučila ne zajebavati se više s vremenom, odustati i odležati ga. Nultog dana,usporila se toliko da joj se sve učinilo resetirano na početak.

zaklonjena iza tebe
udisala sam sol
kroz otvorene prozore
koža ti je mirisala po kruhu
ljudi prozirni od jutra
koracima su prebirali
prosute perlice razgovora
plašt priča pod prstima
pucketao je plavičast

tik do nas
klopotala su jedra
zaustavljenih brodova
pod suncem, sjene dječaka
izrastale su grmolike

umanjivala sam zaborav
jezikom u dlan
utiskivala ti imena
kao sjeme kad siješ
u suhu zemlju:

tu sam odlučila rasti

Jagodicom kažiprsta kružila je rubom šalice.
Glatka bijela površina zatitrala je kad ju je dodirnula, raširila je nosnice, udahnula.
Bijelu kapljicu utrljala je u rame, jedva dodirujući, sporo, kružno.
Dlanom osušila vlažno mjesto, kao kad na jastucima poravnava nabore. Dodir je bio poznat, hladnjikav osjećaj koji je stvarala tekućina koja hlapi ugodan.
Prinesla je šalicu ustima, u mlijeko umočila jezik. Liznula ga mačkasto, polako, požudno.
Liznula je i rame.
Pogledala u svoje grudi nadvijene nad stolom, pomazila ih, kao kad se mazi životinjica koja je usputno skočila u krilo u nadi da će biti nahranjena.

«Zašto mi počinje nedostajati od onog trenutka kad njegov dah više ne prijeti mom vratu?»

Gledala mu je u bradu dok je pričao.
Ne u oči, u bradu. Neutralna zona za izbjegavanje pogleda.
Obrijao se jučer ujutro, mora da je kasnio na posao jutros. Pogledala mu je i košulju. Narolani ovratnik, posivjeli rubovi. Krugovi znoja pod pazuhom, svrnula je pogled.

«Možda se posvađao sa ženom sinoć» osmjehnula se.
Mislio je da se smiješi njemu, razvukao usta u poluosmjeh i pričao glasnije. Natrag na bradu.
Koncentrirala se na glas, pokušavala uskladiti onaj kojeg su modelirale slušalice i daljina sa ovim koji je izlazio iz rupe iznad brade. Usta su mu se savijala u čudnim lukovima, gornja usnica nervozno trzala.
«Sve u svemu, lik je katastrofa. Ali ja to mogu, ja sam jebeni ocean strpljivosti, popit ću ovu kavu, smješkati se i podvrgnuti potpunom gubitku pamćenja lupanjem glavom u zid kad stignem doma. Ja – to – mo – gu – mo – ram – tre – bam – bu – dem!»
«Brada! Drž' se brade, mala. Fiksiraj se, ne vrludaj, tu je podnošljivo!»
Ovaj put je odlučno namjestila osmjeh i kimnula glavom na nešto o čem je pričao. Nagnula se malo unaprijed, da dokaže kako pozorno prati. Pričao je o mački koja je dobila otkaz jer je uzela preveliku napojnicu. «Klijenti», kako je zvao menažeriju koja se okupljala u njegovom lokalu na kraju grada, to su veče previše popili, mala je bila oskudno odjevena, jedan joj je gurnuo hiljadarku u grudnjak i poslije dobio popički od žene. Žalio se drugi dan, da je bio pijan, da hoće lovu natrag, da je mala shvatila šalu preozbiljno. Mala nije dala, to je. Popizdio je, dao joj nogu, ionako je zabušavala, drska droljica. I frajer joj je stalno dolazio u lokal, tko zna koliko su love pobrali.
«Kužiš kaj govorim? Nema frajera, nema ševe, nema prčkanja po novčanicima. Traži se pošten rad! Onda možemo razgovarat. Nisam ni ja vesla sisal. Da sam drukče htel, bi si Ukrajinke nabavil.» Obliznuo se nakon monologa.
Kimnula je pokorno, nekoliko puta. Pravila se da ne primjećuje mjehurić sline koji mu je otprhnuo iz vrludavih ustiju na tamnu podlogu stola kraj njenog lakta.
«A imaš ti, srećo, frajera kakvog, da vidim dal ćemo te trebat grijat kad zahladni, a?» Šeretski pogled, ruke na trbuhu, prsti ukriženi tapkaju.
«A-a. Otišo!» pokušala se nasmijati, sakrila ruku s prstenom ispod stola. Dijete će prešutjet', zna već.
Maramicom je obrisao čelo, zacoktao. Shvatila je to kao znak za «otpust». Mašila se za novčanik, počeo je lamatati rukama i kao «od plaće će joj odbit, a i muško je muško, nek se doma emancipira». Odmjerio joj deklote još jednom. Počinje sutra u 6:30.
Tramvaj do drugog kraja grada, guma sa potplata cipele joj se odlijepila i zapinjala pri hodu, vrućina je sljepljivala kuće sa asfaltom.
Kad dođe doma, zaspat će, napokon.

Da joj nije bilo tako lako okrenuti ledja, zaklonila bi lice rukama.

Loša je u dvoje, lošija nego ikad. Nestaje, prepolavlja se. Nije to više isto, imati jedan dio za sebe, pa jedan dio za njega.
Davati.
Davati se.
Dijeliti.
Dijeliti se.
A on traži, moli, oduzima, jede prostor, ždere vrijeme, hrani se zrakom koji u njenim prostorijama guta halapljivo oduzimajući od njezinog. I postaje sve veći i veći, do razine grotesknog brda muškog mesa koje prijeti da će se urušiti na nju onog trenutka kad koncentracija samoobrane popusti.
A htjela bi podijeliti se, kada bi se mogla prepustiti. Kada ne bi tako evidentno osjećala da se smanjuje, pustila bi se niz struju, lako, glatko, memljiva od plutanja mlakom vodom, laka od uronjenosti cijelog tijela.

Svaki milimetar stana ispunjen je njegovim dahom, od vrata sobe do njenog vrata, njegov pogled visi na njenom potiljku kad pere ruke u kupaoni, njena leđa ponuđena su njegovim rukama kad pred ogledalom skida haljinu, njena koljena dužna su se širiti pred njegovima.

I nema razloga za pobune, jer na ljubav se odgovara ljubavlju, na nježnost nježnošću, na glas glasom. Učinilo joj se da čak i ritmično dišu, pokušavala je promijeniti ritam. Otvarala je prozore svakih pola sata, dok se ljetna omara ne bi uvukla pod tepihe, pa ih zatvarala, pa otvarala, pa zatvarala, sve dok njegov san ne bi spustio barikade i svjež zrak ulazio u stan, prodisala bi, smirena. Cijela. Tek tada je mogla otići na spavanje.

Lijegajući pored njega, zaspala bi tek kada bi mu okrenula leđa, pokrila lice jastukom da ne čuje njegovo disanje.

Sanjala mačke u pustopoljinama, i livade sa zelenim žitom, polubudna ujutro dugo držala oči zatvorenima.

Zatvorena u klaustrofobičan prostor vlastite ljubavi, smanjivanje same sebe činilo se kao jedino moguće rješenje problema novonastalog skučenog prostora, ili će se cijela kutija jednostavno rasprsnuti.



«Speak our secret into your hands
And hold it in between
Plunge your hands into the water
And drown it in the sea
There will be nothing between us, baby
But the air that we breathe»

Wonderful Life