Jagodicom kažiprsta kružila je rubom šalice.
Glatka bijela površina zatitrala je kad ju je dodirnula, raširila je nosnice, udahnula.
Bijelu kapljicu utrljala je u rame, jedva dodirujući, sporo, kružno.
Dlanom osušila vlažno mjesto, kao kad na jastucima poravnava nabore. Dodir je bio poznat, hladnjikav osjećaj koji je stvarala tekućina koja hlapi ugodan.
Prinesla je šalicu ustima, u mlijeko umočila jezik. Liznula ga mačkasto, polako, požudno.
Liznula je i rame.
Pogledala u svoje grudi nadvijene nad stolom, pomazila ih, kao kad se mazi životinjica koja je usputno skočila u krilo u nadi da će biti nahranjena.
«Zašto mi počinje nedostajati od onog trenutka kad njegov dah više ne prijeti mom vratu?»