|
Da joj nije bilo tako lako okrenuti ledja, zaklonila bi lice rukama.
Loša je u dvoje, lošija nego ikad. Nestaje, prepolavlja se. Nije to više isto, imati jedan dio za sebe, pa jedan dio za njega.
Davati.
Davati se.
Dijeliti.
Dijeliti se.
A on traži, moli, oduzima, jede prostor, ždere vrijeme, hrani se zrakom koji u njenim prostorijama guta halapljivo oduzimajući od njezinog. I postaje sve veći i veći, do razine grotesknog brda muškog mesa koje prijeti da će se urušiti na nju onog trenutka kad koncentracija samoobrane popusti.
A htjela bi podijeliti se, kada bi se mogla prepustiti. Kada ne bi tako evidentno osjećala da se smanjuje, pustila bi se niz struju, lako, glatko, memljiva od plutanja mlakom vodom, laka od uronjenosti cijelog tijela.
Svaki milimetar stana ispunjen je njegovim dahom, od vrata sobe do njenog vrata, njegov pogled visi na njenom potiljku kad pere ruke u kupaoni, njena leđa ponuđena su njegovim rukama kad pred ogledalom skida haljinu, njena koljena dužna su se širiti pred njegovima.
I nema razloga za pobune, jer na ljubav se odgovara ljubavlju, na nježnost nježnošću, na glas glasom. Učinilo joj se da čak i ritmično dišu, pokušavala je promijeniti ritam. Otvarala je prozore svakih pola sata, dok se ljetna omara ne bi uvukla pod tepihe, pa ih zatvarala, pa otvarala, pa zatvarala, sve dok njegov san ne bi spustio barikade i svjež zrak ulazio u stan, prodisala bi, smirena. Cijela. Tek tada je mogla otići na spavanje.
Lijegajući pored njega, zaspala bi tek kada bi mu okrenula leđa, pokrila lice jastukom da ne čuje njegovo disanje.
Sanjala mačke u pustopoljinama, i livade sa zelenim žitom, polubudna ujutro dugo držala oči zatvorenima.
Zatvorena u klaustrofobičan prostor vlastite ljubavi, smanjivanje same sebe činilo se kao jedino moguće rješenje problema novonastalog skučenog prostora, ili će se cijela kutija jednostavno rasprsnuti.
«Speak our secret into your hands
And hold it in between
Plunge your hands into the water
And drown it in the sea
There will be nothing between us, baby
But the air that we breathe»
Wonderful Life
|
