|
Cipele je izula još prije nego je zatvorila vrata, jaknu bacila na radijator, hlače otkopčala i skinula na putu iz hodnika u spavaću sobu. Nije bitno što je dan već dobrano zreo i još upotrebljiv.
Sklupčala se na krevetu, zatvorila oči. Zidovi su zujali bzzzzz.rrrrrrrr.bzzzzzzz.rrrrrrrrr, pa bi njihovu potmulu rezonancu potopila plima glasova pod prozorom, lupanje automobilskih vrata, klepetanje lifta.
Pokrila je uši jastukom, deku navukla do nosa . Fetus je simulirao maternicu.
«Ne ide, ne ide, ne-ide. Ne mogu. Ne znam. Nije dobro. Ništa, ništa, ništa. Dosta je. Umorna sam.Treba ovo zaustaviti. Zaustaviti, uništiti, natjerati da prestane.» -mantra nijemo odmantrana u koljena skvrčena pod bradom.
***
Bio je dan treći otkako je otišao. Razdvojenost je postajala fizički bolna, tijelo joj je otežavalo i bubrilo puneći se samoćom kao spužva koja upija masnu, prljavu vodu. Najlakše je bilo ležati i puštati vrijeme da prolazi.
A vrijeme kao vrijeme, tiho se obavijalo uza zidove, parkete, krevet, pogledavalo na sat, zavirilo u frižider, nakrivilo sliku, popiškilo se u wc , bezbrižno živjelo svojim životom, ne mareći ni malo.
Onog dana prvog, uzela je vrijeme pod ruku, dišpet zatakla za uho, sebe zbila u čvrstu funkciju bez mogućnosti pada i nabacila ulogu. Radilo je.
Dana drugog, znala je da je dana prvog bila sasvim solidan igrač, i rekla da će to ponoviti dana trećeg. Zalihost je još djelovala. Dana trećeg, kao što smo već upoznati, stvar je izmakla kontroli. Rasula se u amorfne bezvoljne komadiće tijela samo prividno povezane nekim usputnim zakonom fizike, sasvim protuprirodno i nenormalno.
Leđa su vapila za njegovim prstima, noge nisu imale smjer, ruke su polegle prazne i besmislene, jezik suh i nemušt, a trbuh... trbuh je bio velik kao trbuh zemlje, prazan i pun kao svemir, težak kao olovo, plodan, jalov, željan, gladan, vruć, hladan – generirao je misli u čežnju, volju u želju, centrirao se.
***
Ustvari, bila je navikla da njeni muškarci odlaze. Veze su, mislila je – dokazivo potrošna roba. Ono što je predodređeno da nestane, neprirodno je u tome zaustavljati. Neke je razjurila sama. Neki su nestali neprimjetno. Neki su morali otići samo u svrhu drame. Neki su otišli prije nego što su i došli.
No, njegov odlazak nije bio planiran. Još nije bio planiran. Vrijeme je pretjeralo, pobrkalo lončiće, zaigralo se i pogriješilo. Shvaćanje da je potpuno nemoćna suprotstaviti se odluci ovaj put jačeg, paralizirala ju je. U inat, odlučila je protratiti vrijeme ležeći polumrtva, odrekavši se bilo kakvog oblika volje. Čak je i taj inat bio sasvim statičan, bezvoljan.
***
Lako je spakirati sat s alarmom, rezervnu košulju, čarape i četkicu za zube u torbu. Lako je otvoriti vrata i bezrezervno ih zatvoriti za sobom. Mislio je na vrijeme koje je proigrao s njom. A vrijeme je novac, i on je svoje proćerdao na najhladnokrvniju kuju ove hemisfere. Mislio je o tome već danima, gadile su mu se njene ironične primjedbe, visoko uzdignut nos, podsmijeh kojim je gledala na ono što je smatrala da je on sposoban dovući u spilju. Lako je otići kad ti ona kaže da «si zapikneš svoje probleme u dupe, i tjeraš svojim putem, jer za to nemamo vremena.» Svaki alibi za bijeg bio je potreban, ovaj se činio čak i dovoljan. Ali, nije lako gledati u ravnu cestu kojom treba ići da nekamo stigneš što prije, prije nego te dostignu. Glasovi iz prošlosti usporavaju, i drugi stižu prije tebe. Nema zaustavljanja na nevažnom, usporavajućem, retardirajućem, nejasnom. Samo ravne linije dolaze u obzir, metafore i jebanje u mozak su lanci i okovi za brze trkače. A ona je jebena brzopleta šizoidna usporavajuća kuja koja pokušava njegovo vrijeme podrediti svojem. Za to on nije imao vremena. Nultog dana, sve je resetirao na svoj novi početak i ubrzao.
***
Nekada davno, u predpovijesti, činilo joj se da stvari idu. Mašinerija koja ih je tjerala prema naprijed bila je precizno naštimana, nije bilo zapinjućih kotačića, sve je bilo savršeno usklađeno. Bila je fascinirana mogućnošću da pored sebe ima nekog s kim će istovremeno izgovoriti istu rečenicu, misliti na isto i djelovati u istom pravcu. Nije bilo kompromisa, jer nisu bili potrebni, teklo je tako glatko i usklađeno kao ples sa zrcalnom projekcijom. Nikom se nije žurilo, nitko nije zaostajao. Vrijeme je bilo neutralno jer se dijelilo na pola i pola, i svakom je pripadao ravnopravan dio.
A onda je jednom, u nekoj zaboravljenoj inicijalnoj točki, netko povukao više na svoju stranu. Osjećala je da zapinje i zaostaje, i da umanji njegovu prednost, grizla je i grebla, udarala nisko i vukla prema natrag, ali ne da ga zaustavi, nego da ga poravna i uspori. U krivo odabranom trenutku, umjesto udarca koji ga je trebao omamiti toliko da ga se dostigne, katapultirala ga je prema naprijed. Da je pokušala «zapiknuti probleme u svoje dupe i tjerati svojim putem», možda bi se trenutak odumiranja sustava odgodio u nedogled. Zato je odlučila ne zajebavati se više s vremenom, odustati i odležati ga. Nultog dana,usporila se toliko da joj se sve učinilo resetirano na početak.
|
