| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Hotel Chelsea- par riječi recepcionaru nakon odjave.
- 12:01 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 And I'm tired of living here in this hotel TV and dirty magazines And I'm just trying to get a little sleep Ryan Adams, Hotel Chelsea Night Hotelska soba je zaokružena samoća. Spas je u njenoj privremenosti, znaš da ćeš, najčešće već sljedeće jutro, ubaciti četkicu, prljavi veš i nepotrebni suvenir u kofer i zauvijek nestati. Svi gradovi koje voliš su daleki i sami, magloviti horizonti, a hoteli su njihovo slijepo crijevo. Male usamljene točke u crnoj utrobi gradova. Problem je kad hotel postane nešto više od toga, mjesto stalnog boravka. Onda znaš da nemaš kamo uteći, a samoća hotelskih zidova te podsjeća da je život ono što odsanjaš nakon što ugasiš hotelski tv i probudiš se na hotelski doručak. Što ionako nije neka razlika u odnosu na pravi život. Pravi ili lažni, razlika je samo u broju sobe i u tome što nema sobarice da sakrije tragove jučerašnje kalvarije. Ne, nikad nisam bio u Hotelu Chelsea. Nisam rock zvijezda, boemski pjesnik niti dugoročna groupie. Mislim u nekim drugim životima mogao sam biti sve to, ali mi se zalomio sasma običan život, u kojem su hotelske sobe još uvijek samo točke na karti koje spajaju pravac doma i daleko. Nisam se budio mamuran u njima, u zaflekanom sakou(tko zna čime), dolazio tekilom sijesti, pored neke nepoznate žene(ili ne daj bože muškarca), potom otjerao sve posjetitelje koje spavaju na podu ili u kadi i nakon oporavaka uzimao pohabani crni blokić pa započinjao pisanje. Još uvijek pisanje startam nakon 15 dkg parizera i domaće turske kave, okružen poznatim stvarima. Ne nisam se obreo na trošnom(gotičkom, secesijskom?) balkonu, s pogledom na razuzdano sneni New York, misleći kako je nedostatak plana za sutrašnji dan idealan početak današnjeg. I nisam pozdravlljao Patti Smith na stubištu(dobar dan suseda kak ste danas!), žalio se na buku iz Viciousove sobe niti tješio Cohena nakon bog zna kojeg ljubavnog rastanka. Niti mi je Dylan maznuo neku pjesmu iz mog blokića i poslije je objavio pod svojim imenon na "Blood on the tracks", a Bukowski užicao zadnje pare za litru. Pa ipak, falit će mi. Falit će mi na onaj isti način kao i što će mi faliti i njegov sugrađanin koji je isto nedavno "umro" klub CBGB, naravno ne zato što sam tamo slušao Ramonese pa ih poslije savjetavao "Dečki ovo vam generalno nije loše, ali jeste li razmišljali da to malo ubrzate?" Falit će mi čisto kao ideja, nešto kao prekoceanska utjeha, koja se nazire u zagrebačkoj magli. Znate ono nekad su ljudi sjedali u potbaljublje parobroda sa smeđim koferom, idući s nadom u te Amerike da će se jednog dana obogatiti i vratiti se doma na palubi s kartom prvom razreda. Ja sam uvijek mislio da bi trebalo obrnuto, u kofer staviti sva sredstva koja imaš, a onda s njima v toj Ameriki živjeti dekadentno i razuzdano, u nekom takvom hotelu i vratiti se praznog kofera u potpalublju, ali pun uspomena, Možda zato nikad nisam otišao, ubi me strah od recepcije, sve te silne prijave i odjave. Cohenu je to svakako lakše išlo. Ali nema veze uvijek ostaju priče iza blago odškrinutih hotelskih vrata. Evo ja i ovaj post pišem s čašom domaćeg višnjevca u ruci, a New York je ionako samo slika u glavi, skoro ga mogu nazrijeti iza kukurizišta kraj moje zgrade. Vjerojatno će naći kupca. Neki lokalni Hoto Tomo, možda Donald Trump ili neko sličan, blago će frknut nosom, donijeti nacrte i narediti dečkima s šljemovima da sruše to starudiju i "naprave nešto lijepo". S puno mramora i stakla. Ili će tamo ovoriti burzu. No tako i treba. Hotelu je bolje da umre nego da postane muzej samog sebe. Što će nam Cohenov blokić, Vicousov odrpani baloner ili Janisin šeširić ako oni imaju funkciju rimske grnačarije. Poanta hotela je u njegovoj samoći, dekadenciji i tuzi. Muzeju naprosto nisu tužni, oni su nijemi svjedoci nekadašnje buke, ali da bi ih se shvatilo trebalo bi se neobrijan i mamuran spustiti na doručak. U podne. Muzeji trebaju znatiželjne posjetitelje, hoteli diskretne goste, umorne od buke prethodne večeri. Novo vrijeme donijet će nove hotele. novi hoteli donijet će nove mladce s blokićima i tamburama. Nakon što se odjave sa recepcije tamo će stajati novi stari gradovi, koji će šutjeti o opasnim i tužnim, divljim i sjetnim hotelskim noćima. Poslije će nastati priče, o odjavama i prijavama , rastancima i sastancima i o pogledu na ulicu s prozora hotela, negdje pred zoru, nakon litre whiskeya i nakratko zamrznutih snova. Tako i treba biti. Kakva god bila hotelska noć, jutro je idealno vrijeme za odjavu. Odoh polako dole, k recepciji. |
Nowhere man
- 10:21 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 He's a real nowhere man, Sitting in his Nowhere Land, Making all his nowhere plans for nobody. Sve počinje s nekom klupom, ako išta ikada i treba započeti. Mitska klupa na kojoj sam proveo svoje dvadesete zapravo nije bila samo jedna i točno određena klupa, ali je ispala odlična metafora za ugodnu neizvjesnost koja me čeka kad s nje siđem i završim svoje pivo. Jest da se pivo odužilo i da je na klupi bilo ugodno, kao u majčinoj utrobi, ali dobro, jedna putna nije nikoga ubila. U tridesetima su se stvari na prvi pogled učinile nešto drugačije, možda zato što se činilo da bi trebalo angažirati građevinske radnike da dekonstruiraju klupu. Da, građevinsko poduzetninštvo bilo je tih godina u modi, a šarene fasade učinile su da se perspektiva čovjeka koji sjedi u kutu(ili na klupi u parku) i gleda svoja posla prividno mijenja. Učinilo nam se da bi nešto trebalo uraditi sa svojim životima, što u konačnici nije loša ideja, kad ne bilo crnih labudova. O njima nešto poslije. A kako bi trebalo biti danas, ne znam, ali ono što mi se sviđa na svoj točno četrdeseti rođendan, je da između ostati na mjestu i hitro žuriti da se negdje dospije i nema neke naročite razlike. Ionako te snađe ono što te već treba snaći. Klupa na kraju svijeta, koju nitko ne može naći do prijatelj drag ili penthouse na vrhu najvećeg nebodera na planeti, svejedno. Sve je to ionako blizu početne točke, a ona je najčešće točno negdje na pola puta između euforije i usamljenosti. Nije da nalazim neku zvjezdanu povezanost zbog činjenice da sam rođen istog datuma kad i John Lennon. Osim da ću svakako 8.12 ove godine izbjegavati Dakota zgradu u New Yorku. Zlu ne trebalo. Ali sam nedavno gledao odličan film "Nowhere boy" koji govori o Lennonovim ranim danima, odnosu s tetom Mimi i majkom Juliom, te onom poznatom osjećaju svim tinejdžerima, opće izgubljenosti i ne pripadanja okolini i svijetu, bez određene ideje kako bi i gdje jednom trebalo poći. Nowhere man in a nowhere place. I zapravo ono što je u filmu jako dobro prikazano jest to da se naznačuje da mladi John nije imao nikakvu posebnu viziju, pogotovo ne da stvori najznačajniji bend koji je ikad postojao, nego su se stvari na koncu, što slijedi tek iza odjavne špice, naprosto dogodile. Ponovo crni labud. No ono što je meni jasno, s mojom naknadnom pameću, što se taj osjećaj nowhere čovjeka, ovako s ugodne distance gotovo pa sredovječnog muškarca (ehm) uopće ne čini loš. Zapravo čini mi se da nikad zapravo i nije prestao. Kamo bi se čovjek ustvari i mogao zaputiti da stvari konačno dobiju neki smisao? Iza Kavkaza ili u prašume Amazone (bježmo, stiže Sting!). Kako ne vjerujem osobito ni u duhovna putovanja(čovjek se može zagledati u se, ali utroba i nije bog zna kakav prizor), ponekad se doista čini kako se najbolje putuje kad se i ne putuje(što ne znači da ne volim putovati). Kako god bilo, to nas dovodi do previše filozofije, pa ću se samo danas truditi, barem prigodno rođendanski, zadržati taj feeling nigdječovjeka, a sve kako bih prestao razmišljati kamo bih sve ubuduće mogao dospjeti. To ionako odlučuju crni labudovi. Jebali te crni labudovi, gukni golube bijeli, o čemu je riječ! Dakle čitam izvrsnu knjigu Nassima Nicholasa Taleba koja se zove upravo tako. Ukratko, riječ je o zanimljivoj teoriji u kojoj autor vrlo vješto pokazuje kako je sve važne događaje iz ljudske povijesti, bilo osobne ili opće, apsolutno nemoguće predvidjeti, niti ikako statistički naslutiti. Riječ je o utjecaju i moći krajnje nevjerovatnog, a sve što mi najčešće radimo jest tek da ih tek naknadno interpretiramo, tvrdeći da su bili samorazumljivi, iako naravno ponovo ne vidimo sljedećeg crnog labuda, koji opet promijeni naše dotadašnje poimanje svijeta . A od naknadne pamete, neke koristi i nema. Teorija je dobila ime je po tome što su ljudi stoljećima vjerovali da ne postoje ikakvi drugi labudovi osim bijelih. Stvar se činila posve logična, jer nekoliko hiljada godina promatranja nas je učilo da nikakvih empirijskih dokaza da bi se mogao pojaviti makar i jedan crni labud- naposto nema. I onda se otkriila Australija a na njoj brate, crnih labudova kao u priči. Naravno, onda su svi naknadno htjeli uklopiti crne labudove u svoje teorije, tvrdeći da su one posve logični bez obzira što ih dosada nije bilo, jer kako bi inače objasnili bijele labudove, bez ovih novih - crnih. Čudna je potreba koliko želimo da nam nevjerojatno postane vjerojatno, jer nam je tako lakše vjerovati da sve ima neki smisao. Kužite, ne možete baš ništa znati o crnom labudu sve dok se ne pojavi. Iako je on zapravo bio tu sve vrijeme. A on se pojavljuje iz čista mira, odjednom iz nekog jezerca za koje niste ni znali da postoji(iako je možda onkraj vaše kuće), a može vam itekako promijeniti život. Sve ono najbolje u životu je čista neizvjesnost i nevjerovatnost i zato se ne treba previše zamarati činjenicom da kao Nowhere man i nemate nekih naročitih planova. Prije ili kasnije labudovi ipak dolete ili doplivaju, a vi možete, baš kao i ja na ovom blogu, tek pokušati objasniti i palamuditi zašto je to tako. I kamo ćete skupa s njima odletjeti. Toliko prigodničarski od mene. Probat ću sad naći neku klupu usred ničega i na miru popiti svoje pivo. Ako ugledam crne labudove, neću vam reći gdje su, oni će vas ionako sami naći. A to je ono najljepše, čak i kad imaš četrdeset na grbači. |